My spiritual exercises
petak, 22.05.2015.
NEKI ZAČUĐUJUĆI PRIMJERI INTELIGENCIJE ŽIVOTINJA
Mnogi smatraju životinje za niža bića, te shodno tome potcjenjuju njihovu inteligenciju. Prema dr Chopri, inteligencija postoji ne samo na staničnoj i molekularnoj razini, već i na kvantnoj, pa shodno tome, on govori o „kvantnoj medicini“. Ako inteligencija postoji već i na tim razinama, onda svakako treba revidirati naše poimanje o inteligencija životinja.
Pošto slika govori više od riječi, evo nekoliko linkova, do videa na kojima vidimo razne pripadnike životinjskih vrsta koje ispoljavaju ponekad inteligenciju ravnu čovjeku, a ponekad su čak u stanju izvesti određene inteligentne radnje, koje nadmašuju one, pripadnika naše ljudske vrste.
Mačka Nora svira klavir
Pas Mishka koji govori
Čimpanza na testu bolja od čovjeka!
Pametni konj Hans
Inteligencija delfina
Pametni papagaj Alex
EM I ETERSKO POLJE ŽIVIH SISTEMA (V)
PRIČA O VEZIRU, JELENKU I MEDU
Siguran sam da među čitaocima ima onih, koji imaju poteškoće sa prihvaćanjem suptilnih razina postojanja, astralnom i mentalnom. Neki mogu imati poteškoća već i sa prihvaćanjem eterske razine. Za njih, prenosim slijedeću poučnu priču (parabolu, alegoriju), na koju sam naišao davno, još na početku bavljenja duhovnošću. , u knjizi Živorada M. Slavinskog „Psihički trening jogija“ (1978). Autor knjige, psiholog i dobar poznavalac orijentalne mudrosti, veli da se adepti istočnjačkog hermetizma često služe u poučavanju svojih učenika alegorijama. Priča ide ovako:
„U staro je vrijeme živio mudri vezir starog maharadže. Nadaleko su bila poznate njegove pravedne odluke. Međutim, lični neprijatelji su ga oklevetali kod maharadže, da sprema izdaju. Mudri vezir bude osuđen da umre od gladi na vrhu visoke kule.
Ali, on je imao vjernu suprugu, koja dođe noću pod kulu i zapita ga , da li mu može ikako pomoći. Vezir joj reče da naredne noći donese slijedeće: živog jelenka, malo meda, tanak svileni konac, tanki konopac, jak debeo konop i debelo dugačko uže. Vjerna supruga učini tako. Vezir joj reče da namaže jelenku rogove medom, da za njega veže svilen konac i da ga stavi na zid kule, sa glavom naviše.
Osjećajući ispred sebe miris meda, jelenak se penjao na kulu, vukući za sobom svileni konac, sve dok nije došao do vrha. Tako je u ruke mudrog vezira dospio jedan kraj svilenog konca. On viknu ženi da za drugi kraj veže tanki konopac. Kada je to uradila, vezir, vukući svileni konac, dohvati kraj tankog konopca. Zatim su ponovili cijeli postupak sa debelim konopom i užetom, niz kojeg se mudri vezir spusti i tako uteče na slobodu. „
Izvorno, dakle u navedenoj knjizi, ova priča opsuje na alegoričan način proces kontrole prane. Mene je lično, međutim, više podsjećala na slikoviti opis 4 razine postojanja. Ja sam priču protumačio na slijedeći način. Naime, ako stojimo na velikoj udaljenosti, mi ćemo vidjeti samo uže,koje se uspinje vertikalno prema vrhu kule. Dakle, ono simbolizira naš fizički svijet, svijet koji gledamo fizičkim očima.
Ukoliko priđemo malo bliže, vidjeti ćemo da uže ide nagore, zato jer ga za sobom povlači debeli konop, odnosno simbolički, suptilniji eterski plan egzistencije, povlači za sobom onaj fizički. Priđemo li još malo bliže, biti ćemo u stanju vidjeti tanki konopac, kako za sobom povlači i konop i uže. Tanki je konopac još suptilnija razina – astralni plan, koja za sobom povlači aktivnost na nižem eterskom planu. . I konačno, ukoliko se još više približimo vidjet ćemo i svileni konac, mentalnu razinu postojanja, razinu sa koje izviru sve ostale razine ili planovi postojanja.
Tako je i sa ljudima koji kroče duhovnom stazom. Što su njome dalje odmakli, dolaze sve bliže duhovnoj istini, i u stanju su sagledati one suptilnije razine, koje ranije nisu mogli vidjeti.
utorak, 19.05.2015.
EM I ETERSKO POLJE ŽIVIH SISTEMA (IV)
ELEKTRICITET STANIČNOG DISANJA (BIOLOŠKE OKSIDACIJE)
Sve tvari koje su potrebne našim stanicama, ulaze kroz staničnu membranu. Udžbenik 'Biokemija', već citiran u ranijim nastavcima, veli da „Danas znamo da se takav prijelaz vrlo rijetko zbiva jednostavno difuzijom.“ Neki termini poput 'osmoze' čini se da jednostavno ne važe u biokemijskim procesima u stanici. Već i prije negoli sam malo pobliže proučio navedeni udžbenik, pretpostavio sam da u čovjeku i u živim sistemima općenito, zapravo i nema (sasvim) mehaničkih procesa, kemijskih, toplinskih ni bilo kakvih drugih.
Tvari redovito ulaze u stanicu i izlaze iz nje aktivnim transportom, koji je selektivan i specifično reguliran, veli 'Biokemija'. Sjetio sam se da sam nešto o tome pročitao u članku „Life Processes in the Cell“, američkog naučnika Salvadora Lurije. U tom članku on ističe važnost aktivnosti stanične membrane. „Membrana je građena od dvostrukog sloja masnih molekula s uskladištenim molekulama proteina. Ona regulira svoju propusnost pomoću tih proteina, koji na temelju veličine, oblika i električnog naboja molekula mogu prepoznati mnogobrojne kemijske spojeve. Membrana može već prema potrebi usisati, odnosno isisati iz stanice neku stvar.“
Ovaj Lurijin citat ukazuje samo na jedno – postoji inteligencija u organizmu, odnosno stanici već i na molekularnoj razini, baš kao što to tvrdi recimo dr Deepak Chopra. Membranska sisaljka regulira kretanje električno nabijenih atoma natrija i kalija u neuronima, time što mijenja odnos električnih naboja unutar i izvan pojedinih stanica, veli Luria (inače dobitnik Nobelove nagrade za medicinu 1969. godine).
Uostalom, već se samo i iz Opće enciklopedije ovo može iščitati. Akcione struje su već bile spomenute, u prvom nastavku. Prema definiciji, one predstavljaju bioelektričnu pojavu, koja se manifestira kao razlika potencijala, između dva mjesta na istom organu, od kojih je jedno uzbuđeno, a drugo relativno miruje [pr. Nelja Mihailova]. Mehanizam ovih akcionih potencijala se objašnjava upravo svojstvima stanične membrane, koja je propustljiva, odnosno nepropustljiva za ione određenog naboja; također i postojanje ioniziranih soli [pr. Magnezijeva sol] u sadržaju živih stanica. (članak 'Akcione struje')
Moja „Enciclopedia universale“ definira akcioni potencijal kao fiziološki fenomen tipičan za podražljive stanice, koji se verificira u odgovoru na stimulaciju. Sastoji se u rapidnom prilagođavanju membranskog potencijala (razlici električnog naboja, koja postoji u svakoj stanici; između citoplazme i vanjskog ambijenta) [članak 'Potenziale d'azione']
Shodno tome, u stanici se zbiva zapravo (samo) proces elektroosmoze, prolazom elektriciteta između 2 elektrode, na oprečnim stranama membrane. Ovaj prolaz povećava fluks iona i time (elektro)osmotski tlak.
Oksidacija u stanici može se dešavati na 3 načina: bilo gubitkom elektrona, dodavanjem atoma kisika, ili oduzimanjem atoma vodika. Ovaj proces oksidacije u stanicama nije jednostavan – dešava se u nizu lančanih, 'redoks' reakcija.
U svakoj od tih reakcija oslobodi se mala količina energije, tako da prethodni proizvod uvijek ima nešto više energije nego li idući, veli se u udžbeniku 'Biokemija' (ur. A. Lutkić-A. Jurić)
U suštini, zbivaju se 2 biokemijska procesa: fosforilacija ADP u ATP, te oksidacija vodika u vodu. ATP je onaj važniji energetski pokretač u organizmu.
U reakcijama oksidacije i redukcije promjena slobodne energije razmjena je tendencije reaktanata da daju ili prime elektron. Ustvari, cjelokupni je dišni lanac slijed redoks-reakcija, kojima se oslobađa energija. Energija se oslobađa iz hranjivih tvari (koje sadrže vodik), te se iz nje generira ATP. ATP daje kemijsku energiju za odvijanje mnogih biokemijskih reakcija. Često se efikasnost biokemijskih procesa izražava brojem nastalih molekula ATP-a, veli 'Biokemija'.
Po meni, u podlozi (tj. na suptilnijoj ravni) svih tih biokemijskih reakcijastoji eterska razina, razina – bioenergije. Prema tome, zaključak koji mislim da neizbježno slijedi jest da će veći bioenergetski potencijal osobe sa sobom jasno donijeti i veću količinu uskladištene energije u stanicama u vidu pohranjenih ATP molekula.
I na kraju, pitanje je, na koji način utiče disanje zraka različite kvalitete na procese u stanici. Sigurno je to, da obogaćeni kisik, odnosno zrak bogat negativnim ionima kisika, povoljno utiče na raspoloženje i energiju čovjeka. Činjenica je da u lancu (električkog) respiracijskog lanca, na kraju kisik prima elektron od enzima (citokromoksidaze), te prelazi u anion, ion negativnog naboja. Pošto se ovo uvijek zbiva na kraju, može se pretpostaviti da ima određenu važnost, ako uzmemo cijeli lanac. Iz ovoga se može zaključiti da disanje zraka loše kvalitete, sa većim udjelom pozitivnih iona automatski utiče na kvalitetu biokemijskih reakcija u stanici.
Moguće je da je udisanje nekvalitetnog zraka također povezano sa stvaranjem slobodnih radikala (pr. vodikov peroksid, H2O2). U svakom slučaju, u podlozi svih ovih reakcija je eter, jer on i njegova inteligencija (preko još suptilnijih razina) zapravo i upravlja gibanjem čestica u biokemijskim procesima.
petak, 15.05.2015.
KONGO
Snovima su bila inspirirana tokom historije mnoga naučna i umjetnička djela. Snovi, dakle, mogu pružiti odgovor na neka pitanja, ili ukazati na neku vezu s temama, kojima se u određeno vrijeme bavimo. Kao jedan primjer, navesti ću san koji sam usnio nedavno, prije svega nekoliko dana.
Zapravo, radnja sna je veoma sažeta: radi se samo o tome, da se nalazim u nekom kombiju, ili miini-busu, ispred jedne zgrade, za koju znam (mada ne vidim tablu) da je ambasada afričke države Kongo. I to je sve.
Odmah sam pomislio, da ovaj san mora biti na neki način indikativan, i da se zasigurno odnosi na nešto malo konkretnije. Stoga sam zavirio u moju Opću enciklopediju. Intuicija se pokazala ispravnom. Inače, postoje dvije države Kongo, no nekako sam pretpostavio da se vjerovatnije radi o onoj, na čijem se čelu nalazio P. Lumumba (Titov prijatelj, i posjetilac na Brionima), i to je država koja je neko vrijeme bila poznata kao Zair.
U tekstu o Kongu (Kinshasa, nekad Leopoldsville) odmah sam našao „traženi“ citat. „Na Berlinskoj konferenciji doneseno je jedno od najbizarnijih rješenja u historiji međunarodnog prava; kapitalistička kompanija Leopolda II Association Internationale du Congo dobila je statut suverene države, a njezin teritorij u Africi postaje 1885 Nezavisna država Kongo.“
Još jedna zanimljivost. Kada sam u mojoj „Enciclopedia universale“ pogledao što piše o belgijskom kralju (vlasniku Konga na prijelazu stoljeća) Leopoldu II, našao sam na margini sitnim slovima olovkom ispisano „Satana – L.II“. Ni sam se ne sjećam kada sam to pribilježio, ili u vezi čega.
I, eto veze. Sna, sa nedavnim postom, u kojem su citati Tita i Kardelja, u vezi sa nadnacionalnim (multinacionalnim) kompanijama, onima što preuzimaju praktički suverenost nezavisnih država.
Netko bi mogao naprečac zaključiti , da se to ne odnosi na naše državice na Balkanu. Pogrešno. Dovoljno je citirati riječi Rockefellera sa Bilderberg konferencije 1991. u Badenu„The supranational sovereignty of an intellectual elite and world bankers is surely preferable to the national autodetermination practiced in past centuries."[Nadnacionalna suverenost jedne intelektualne elite i svjetskih bankara je sigurno poželjnija od nacionalne samo-određenosti prakticirane u prošlim stoljećima.] Tom je konferencijom inače predsjedavao lord Carrington, zapamćen kao jedan od prvih mirovnih posrednika u jugoslavenskom ratu.
„In Zaire“
ponedjeljak, 11.05.2015.
EM I ETERSKO POLJE ŽIVIH SISTEMA (III)
ETERSKA PRIRODA MIŠIĆA I NERAVA
Električnu prirodu mišićnog i nervnog sistema upoznali smo u prethodnom nastavku, ostaje da se pozabavimo još i njihovom suptilnijom, eteričnom prirodom.
Upravo je postojanje eterske razine razlog za postojanje senzacija u nekim inače neobjašnjivim fenomenima. Pr., kada ne osjećamo osjet u inače potpuno zdravom i cjelovitom ekstremitetu. Imamo i drugi, posve suprotan primjer, u kojem osoba osjeća osjete u ekstremitetu koji nedostaje, recimo u amputiranoj ruci ili nozi. Ove primjere ne možemo naći u oficijelnoj naučnoj literaturi, već kod nekih teozofskih ili new age autora.
Da vidimo što o funkcioniranju čovjekovog eteričkog mehanizma veli teozofski autor C.W Leadbeater, u djelu 'Dreams' (1896).
Eterički je dvojnik približno jednakog opsega, kao i fizičko tijelo koje prožima. On posjeduje mozak, materijalan poput onog fizičkog tijela, izgrađen od materije u stanju finijem od plinovitog. Eterički dvojnik predstavlja kalup, po kojem je izgrađeno fizičko tijelo. On je često nazivan nosačem čovjekovog životnog etera ili vitalne sile (tj. prane). U formiranju tjelesne prane važnu ulogu ima eterički dio slezene. Prana prožima cijelo tijelo, prolazeći svakim nervnim završetkom (okončinom).
Leadbeater piše da prijenos utisaka do mozga vjerovatno više ovisi o pravilnom toku etera duž eteričkog dijela živčanih okončina, nego u jednostavnim vibracijama gušćih i vidljivih dijelova fizičkih nerava.
U navedenom djelu 'Dreams' dakle, daje se primjer kako se pod uticajem hipnoze, subjekt može učiniti neosjetljivim, recimo na ubod igle, ili na plamen svijeće. Nekoliko prolazaka preko ruke pacijenta, dovode dakle ekstremitet u stanje neosjetljivosti.
Razlog je ove neosjetljivosti, prema Leadbeteru, prestanak proticanja etera duž živčanih okončina. On je naime supstituiran hipnotizerovim eterom, a budući da samo vlastiti eter prenosi informaciju mozgu, dolazi do prekida kontakta. „Eterička i zgusnuta materija (tkivo) pripadaju mozgu, a dijelovi su jednog i istog fizičkog organizma. Stoga, ne možemo djelovati na jednog od njih, a da pritom ne utičemo na onog drugog.“
Sredinom 90tih godina britanski biolog Rupert Sheldrake je objavio knjigu prividno pretenciozno naslovljenu „Seven Experiments That Could Change the World“. Sheldrake je tvorac pojma 'morfičko polje', pod kojim se jednostavno podrazumijeva polje forme, oblika, uzorka ili reda ili strukture. Takva polja organiziraju ne samo polja živih organizama, već također i forme kristala i molekula. Svaka vrsta molekula, svaki protein, npr. ima svoju vrstu morfičkog polja – hemoglobinsko polje, inzulinsko polje.
Peto poglavlje navedene knjige nosi naslov 'Phantom Touch' (Fantomski dodir). U njemu se, kratko rečeno, opisuju iskustva fantomskih ekstremiteta. Nekima to vjerovatno nije poznato, ali činjenica je da kada čovjek izgubi ruku ili nogu, ne izgubi zajedno s njima i osjećaj njihovog prisustva. I ne samo to, već je tu također i senzacija oblika, pozicije i kretnje. Oni, kojima je neki ekstremitet bio amputiran, mogu unutar njega osjetiti recimo svrab, toplinu, ili svijanje. Fantomski udovi mogu se općenito pomicati po volji, te u koordinaciji sa ostalim dijelovima tijela. Oni se dakle osjećaju kao (stvarni) dijelovi tijela…
'Fantomi' se mogu stopiti sa artificijelnim udovima, veli Sheldrake. Oni igraju važnu ulogu u adaptaciji na mehanička pomagala, koja zamjenjuju izgubljene dijelove (tj. na proteze). Kao što je jedan istraživač primijetio, ovo prostorno međuprožimanje praktički znači da je inače beživotan dodatak tijelu (proteza) na neki način 'oživljen' fantomom.
Istraživači ovog fenomena su primijetili daljudi, koji koriste artificijelne udove, mogu iskusiti bol, nakon skidanja proteze (dakle ne na mjestu amputacije, već upravo u nedostajećem ekstremitetu). Isto je tako primijećena osjetljivost u nedostajućem ekstremitetu, prilikom promjene vremena. Nekad su prisutni nevoljni pokreti u nedostajućim prstima.
Pošto je Sheldrake oficijelni naučnik, mada sa nešto alternativnim pogledima, on samo jednom spominje 'astralno tijelo' i veli, pošto je ova terminologija opskurna, radije koristi termin 'ne-materijalno tijelo'.
Za neke ljude, veli on, ne-materijalno tijelo je samo jedan aspekt psiheili duše. Fantomski udovi su po njima samo jedan aspekt psihe ili duše. Fantomski udovi su po njima aspekt psihe. Oni imaju psihičku, prije negoli materijalnu realnost.
Dakle, za te 'neke', fantomi su samo iluzija, koju generira nervni sistem. Za ove ljude, fantomi su ustvari u mozgu.
U početku je hipoteza ovih, materijalistički nastrojenih naučnika bila da su bolovi u fantomima generirani impulsima neuroma na nervnim završecima. Međutim, čak i kada su oni bili kirurški odstranjeni, bol se uvijek vraćala. Potom su naučnici pretpostavili da će bol prestati ukoliko odstrane dijelove u mozgu, koji primaju impulse od nedostajućeg ekstremiteta. No, i ovaj pokušaj se pokazao neuspješnim. Bol se uvijek vraćala i fantom bi uvijek i ponovo bio prisutan.
Rupert Sheldrake je biolog zastupnik tzv. vitalističke teorije, i on ne smatra da je um ograničen na mozak, već smatra da se širi unutar tijela, pa čak i preko njegovih granica. Shodno tome, također smatra da fantomski ekstremitet nije ograničen na mozak, već egzistira upravo tamo gdje se i čini da egzistira. Dakle, Sheldrake veli da preferira misliti o fantomu kao o morfičkom polju, u polju kao organizirajućem uzorku prostora i vremena. Moje je mišljenje da morfičko polje možemo donekle poistovjetiti sa eteričkim tijelom. Npr. new age autor Don DeGracia (inače fiziolog) smatra da je etersko tijelo esencija svih senzacija i percepcija. U njemu se registriraju recimo osjeti dodira ili mirisa. Po njemu, fokusirane senzacije registriraju se u eterskom tijelu, što znači svijesti. Fizičko/organsko tijelo je stroj koji prenosi senzacije, a etersko tijelo ih registrira. („Astralna projekcija“)
srijeda, 06.05.2015.
GDJE SE KRIJE ZAMETAK RASPADA SFRJ?
Nisam ni sam bio načistu kako da naslovim ovaj post. Desetine hiljada ljudi koji se još uvijek deklariraju kao Jugoslaveni, i ponosni su na period između 50-tih i 80tih godina, još se uvijek pitaju kako se desilo da jedna zemlja takvog renomea u svijetu, doživi tako sraman slom. Moram priznati da sam do odgovora došao tek u zadnje vrijeme, odnosno u zadnjih nekoliko godina, prvenstveno izučavajući konspirološku literaturu. No, malo proučavajući i čisto mainstream literaturu, shvatio sam da čak nije bilo ni potrebno da otvaram bilo koju knjigu sa područja teorija zavjere, a da bih dao odgovor na gornji naslov.
Ideju za ovaj post dobio sam kada sam na tavanu pronašao knjižicu interesantnog naslova – „Specijalni rat: psihološko-propagandni aspekti“. Napomena 'za internu upotrebu' nosi neki prizvuk tajnovitosti, i pretpostavljao sam da ću u njoj naći bar neki zanimljivi podatak. Kao autori, odnosno priređivači navode se kapetan bojnog broda Šime Živković, pukovnik Ivan Srdanov, te magistar Sulejman Hrnjica.
Prvo poglavlje nosi naslov: Neprijateljeva psihološko-propagandna aktivnost koja se vodi u poslednje vreme iz inostranstva prema oružanim snagama SFRJ. Upale su mi u oči riječi „u poslednje vreme“, imajući u vidu da je knjižica bila štampana krajem 1974., a te godine je istekao 20godišnji ugovor koji nas je vezivao paktom (savezom) sa Grčkom i Turskom, dakle dvije članice NATO-a. Činjenica: psihološko-propagandna aktivnost otpočela je tek „nedavno“ [tj. 1974.], što se poklapa sa raskidom veze sa sjevernoatlantskim savezom, odnosno njihove dvije zemlje-članice.
Možda će se nekome učiniti kao sitnice, ali neke stvari su mi intuitivno dale na znanje da je ta veza sa Zapadom bila više nego tek puki formalizam. Recimo, imam dvije značke u svojoj kolekciji, jedna se odnosi na 25., a druga na 30. Godišnjicu JRM (Jugoslavenske ratne mornarice). Čovjek bi na njima očekivao bar neke komunističke simbole. No, nema ih. (Na znački povodom 40. Godišnjice ih ima.) Na poleđini prve stoje imena dizajnera (Švajcer-Penko), dok na poleđini druge (iz 1972.) saznajemo da je značku proizvela firma, pazi sad – Bertoni iz Italije.
Otprilike u to vrijeme, 1972/73. Godine, među mladima je bila moda nošenja činova (američke vojske) na rukavu. Sjećam se da sam i ja tako da baki da mi prišije čin narednika, na rukav mog drap džempera. Moj stari, iako član SKJ i vojno lice, nije mi ništa prigovorio. Danas se mislim, da ta 'moda' svakako nije mogla proći u nekoj drugoj socijalističkoj zemlji.
No, da se opet vratim spomenutoj knjižici. Kao glavni nosilac neprijateljske aktivnosti navode se općenito „strane obavještajne službe“, dok je glavni izvor propagandno-psihološke aktivnosti – masovna sredstva javnog informiranja, tačnije zapadna konzervativna (reakcionarna, desničarska) štampa. Rečenica koja me je 'štrecnula' bila je ova: „Nije ni teško pogoditi odakle vetar duva i u napisima u kojima se prognozira da će se u Jugoslaviji ponovno rasplamsati nacionalizam i razviti „borba za vlast“, što će dovesti do njenog raspadanja, pa i do strane intervencije“. Nije li ova prognoza došla direktno iz kuhinje CIA-e?
Moram se vratiti na Balkanski savez iz 1954. godine, pošto vjerujem da postoje sumnjičavci koji tvrde da mi nismo mogli biti istovremeno u njemu i u pokretu nesvrstanih. Zato sam uzeo Vojnu enciklopediju, da vidim, piše li nešto u njoj o tome. I piše. Svega 13-14 redaka, uvijeno se govori o „Tripartitnoj saradnji na koncepcijama aktivne koegzistencije u duhu povelje OUN“. No, ipak se priznaje da je Bledskim ugovorom iz 1954. ta tripartitna suradnja pretvorena u politički i vojnoodbrambeni savez, zaključen na 20 godina. (članak „Balkanski savezi, major Branko Pavić).
Pošto je taj ugovor na 20 godina (potpisan u namjeri da se otkloni opasnost od intervencije SSSR-a) u ljeto 1974. definitivno istekao, počelo se u zapadnoj štampi špekulirati sa pretpostavkom „šta bi bilo ako bi SSSR vojnom silom intervenisao u Jugoslaviji“ i „da li bi posle toga intervenisali i Amerikanci, ili ne, šta bi radio NATO i sl.“ Tako se veli u mojoj knjižici „Specijalni rat“, uz napomenu da je sve to bilo naglašenije prije 10. kongresa SKJ.
Strane obavještajne službe sigurno snose velik dio krivice za raspad SFRJ, no one imaju svoje naredbodavce, koji su iznad šefova tajnih službi. K tome, CIA i druge strane tajne službe ne bi imale uspjeha da ne surađuju sa domaćim tajnim službama. Bez pomoći udbaša, raznih arkana i perkovića, udbaških listova poput Slobodnog tjednika i njegovih srbijanskih pandana (sjetimo se samo posjete ST-a udbaškim kolegama u Kragujevcu), rasplamsavanje nacionalističke histerije bila bi 'nemoguća misija'. Ima jedno kratko poglavlje u knjižici „Specijalni rat“, gdje se vrlo eksplicitno objašnjavaju metode izazivanja nacionalističkih emocija i stvaranje osjećaja ugroženosti nacije.
Siguran sam da ima dosta onih, koji ne vjeruju da se obavještajne službe bave unošenjem razdora između nacija, ili političkih i vjerskih frakcija iste nacije. Ponovo citat iz enciklopedije (Opća enciklopedija JLZ). „Krupne kapitalističke države ekonom. Zainteresirane u nerazvijenim zemljama s pomoću obavještajne službe provode različite akcije da zaštite svoje interese. Tako napr. kad su prilike to zahtijevale, brit. obavještajna služba preko svojih agenata znala je u nekoj koloniji raspiriti nacionalnu ili plemensku netrpeljivost, povesti rat jednog plemena protiv drugog, ili pobunom osigurati vlast onoj grupi ili partiji koja je u to vrijeme bila najlojalnija prema Velikoj Britaniji.“
Tajne službe ponekad ili čak u pravilu mogu se oteti kontroli premijera i vlade, kao što je bilo spomenuto u vezi SOE, u postu iz 2013. godine. Na osnovu već rečenog neki su vjerovatno ispravno zaključili da obavještajne službe u stvari rade koordinirano, u korist krupnog biznisa, a ne naroda i države. To nije čudno, imajući u vidu da su kroz historiju, obavještajnu službu obavljali diplomatski predstavnici, trgovci, a vojska je tek od vremena Napoleona dobila veći značaj. No, i prema Vojnoj enciklopediji, podjela na civilnu i vojnu više je formalne prirode.
Ima također onih koji još ne mogu shvatiti da ratove ne pokreću nacionalistički diktatori (samo) po svom 'ćefu', već o njima primarno odlučuju – bankarske korporacije i krupni industrijalci. Citiram još jednom Vojnu enciklopediju. (Ovaj citat sam bio već naveo u vezi početka I svjetskog rata, čini mi se.) „Bankarske korporacije i velike banke raspolagale su ogromnim finansijskim sredstvima, povezale su se sa industrijom, finansirajući monopolističke organizacije u zemlji i van nje. Finansijski kapital nosio je sobom i izvor pojačanih ekspanzionističkih težnji vodećih kapitalističkih država, čime se još više zaoštrila borba za tržišta i sfere uticaja.“ (Članak „Uzroci rata“, puk. Veseljko Huljić)
I sada se opet vraćamo u 1974. godinu, nesumnjivo prelomnu u historiji socijalističke Jugoslavije. Obilježila su je dva važna događaja, a to su donošenje novog Ustava, te Deseti kongres SKJ. Ustavne promjene su bile prvenstveno usmjerene na jačanje uloga republika i pokrajina, naročito po ekonomskih pitanjima, vezano za oblast proširene reprodukcije. Federaciji su bila uskraćena bilo kakva investiciona ovlaštenja, odnosno mogućnosti da preuzima bilo kakve financiske obaveze, osim onih koje su neposredno vezane za njene funkcije.
Čitajući referate Tita i Kardelja sa 10. kongresa SKJ, održanom krajem maja 1974. U Beogradu, ne mogu se suspregnuti od komentara, da su stvarni protivnici SFRJ prije 4 decenije bili isti kao i danas oni nacionalnih državica (beznačajnih u evropskoj i svjetskoj politici, te satelita velikih država). S tom razlikom, što su vođe socijalističke Jugoslavije vrlo eksplicitno ukazali na njih, za razliku od današnjih čelnika nacionalnih državica, koji se to ne usuđuju.
Što je rekao drug Tito? Ovo: „…nadnacionalne kompanije nastoje da se nametnu kao dominantan faktor i u mnogim razvijenim zemljama… Kontrolišući ogromna ekonomska i finansijska sredstva, nadnacionalne kompanije teže da ostvare sve veću društvenu i političku moć i time još više osiguraju svoje profite u uticaj, prije svega u interesu svojih metropola. Zato je neophodno onemogućiti njihovo štetno djelovanje i podvrgnuti ih suverenitetu zemalja u kojima posluju.“
Kardelj ga dopunjava. Citiram: „Multinacionalne kompanije… zasnovane su na neprekidnom procesu otuđivanja kapitala, odnosno dohotka, ne samo od radničke klase, već i od naroda uopšte… One postaju takva ekonomska i politička snaga da počinju da diktiraju vladama i državama, da se mešaju u njihove unutrašnje stvari, da smenjuju vlade, da organizuju vojne i druge udare i druge oblike pučeva itd., a sve u interesu održavanja svoje monopolističke pozicije u svetu.“
Izraz 'multinacionalne kompanije' odnosi se, neki misle, samo na industriju. Ne, odnosi se i na trgovinu i banke. Sve što vrijedi za industrijski kapital, vrijedi i za banke, u pogledu koncentracije i centralizacije kapitala. Lenjin je još 1916. godine ustvrdio: „S razvojem bankarstva i njegovom koncentracijom u malo ustanova banke prerastaju iz skromne uloge posrednika u svemoćne monopoliste…“ ('Imperijalizam kao najviši stadij kapitalizma')
ponedjeljak, 04.05.2015.
EM I ETERSKO POLJE ŽIVIH SISTEMA (II)
ELEKTRIČNA PRIRODA MIŠIĆA I NERAVA
Na početku opet se moram pozvati na gotovo posvemašnju odsutnost pojma elektriciteta iz članaka u raznim enciklopedijama, u vezi raznih tkiva, kao i organa. Na primjer, ne spominje se niti jednom u člancima „živčani sustav“ i „Mozak“, u Općoj enciklopediji. Ne spominje se ni jednom u talijanskoj „Enciclopedia universale“, u člancima istih naslova, „Sistema nervoso“ i „Cervello“. Udžbenik iz biologije „Naše tijelo“ iz 80tih godina prilično opširno piše o živčanom tkivu, kao „najsavršenijem obliku materije“. Riječ „električan“ se spominje, istina samo dvaput. Međutim, i to je na neki način dovoljno (bar za onog, koji ima neko predznanje), da se stvari povežu i shvate.
U tekstu koji se odnosi na živčanu stanicu (neuron) veli se da one „poput antena primaju podražaj sa osjetila“, što „izaziva u živčanom tkivu niz kemijskih i električnih promjena“. Kako se te promjene dalje kreću? „One se poput vala rasprostiru…!“ Da, ali kakvog vala? Mehaničkog – ne, znači u pitanju može biti samo EM val. Kako se proces putovanja od osjetilne stanice do centra mozga zove? Impuls. Da, ali kakav impuls? Da li je u pitanju mehanički impuls, kao kod zidnog sata? Ne, u pitanju je – električni impuls, kao kod telegrafa. „Sposobnost živčanog tkiva da prenosi impulse nazivamo provodljivost.“ Jasno je (iako se to ne navodi) da u pitanju može biti samo električna provodljivost.
Živčana vlakna prenose [od mozga] poticaje do pojedinih organa (mišića, žlijezda) i stavljaju u pokret. Radi se dakle o pokretačkim živčanim vlaknima (ili motornim neuronima). Da li je moguće da samo nervni sistem bude električne prirode, a mišići ne? Srce je mišić, i ono neosporno ima nekakve akcione struje, koje registrira svima poznat uređaj EKG (elektrokardiograf). No, jesu li i drugi mišići električne prirode? Već navedeni udžbenik veli: „Mehanička energija mišića nastaje od kemijske energije.“ Nedovoljno precizno, velim ja. Ispravnije bi bilo „elektrokemijske energije“. Čini se da postoji još veća sklonost negiranja električnih svojstava mišićnom tkivu.
Ono što može ponajviše ukazivati na električnu prirodu mišićnih stanica jest njihova sposobnost ritmičke kontrakcije i ekspanzije. Ove dvije sile (spomenuo sam ih u 7. Nastavku serijala 'Sistem Sunce-Mjesec-Zemlja') pored, naravno, atraktivne i repulzivne, javljaju se također i u mikrokozmosu, u ovom slučaju u mišićnoj stanici. Mišićne niti, vlakna sačinjena su od proteinske tvari i posjeduju sposobnost skraćivanja ili kontrakcije. U knjizi „Golden Book of Biology“ navodi se da „kad kemijski spoj djeluje na niti, one se razmaknu jedna od druge, zbog toga se čitavo vlakno skrati.“ Dakle, i ovdje nedostaje prefiks „elektro“ ispred riječi „kemijski“. No, zato u navedenoj knjizi ima jedna interesantna usporedba. Naime, riječ je o protoplazmi (stanična tekućina s jezgrom). Ona se često skraćuje i produžuje u ritmu poput bila, veli „Zlatna knjiga“, te navodi primjer gube [lat. fomus] – gljive parazita koji živi na trulom drvetu. Nekoliko se takvih organizama mogu stopiti , te oblikovati zajedničku masu protoplazme. Guba je poput nakupine gela sa tunelima koji sadrže tekućinu – protoplazmu. [Ona zapravo predstavlja elektrolit.] Gel se skuplja – tuneli istiskuju tekućinu. To se strujanje vrši u jednom smjeru pa prestaje, potom u drugom smjeru, poput plime i oseke.
Ovaj citat je poanta svega. „Radeći kao sisaljka, guba oponaša rad našeg srca. U srcu se mišićna vlakna skraćuju, zbog toga se stijenke srca stišću i potiskuju krv u arterije. Guba pulsira, a naše srce kuca, jer i gubi i srcu bjelančevinasta vlakna omogućuju da se skupljaju.“ Analogija stanice gube i srca (čija je priroda par ekselans elektromagnetska) je dakle očigledna.
Postoje dvije vrste mišića u našem tijelu. Glatki mišići primaju (elektro)impulse od neurovegetativnog sistema. Od njih su sačinjene mišićave stijenke krvnih žila i većine unutrašnjih organa. Poprečno-prugasti mišići su skeletni mišići, za razliku od onih prvih, na njih utičemo svojom voljom; oni elektroimpulse dobivaju od motornih regija centralnog nervnog sistema. U Općoj enciklopediji (članak „Mišići) naišao sam na jedan doista interesantan podatak. „Poprečna prugavost je uvjet za brze kontrakcije, dok mrežasta struktura pridonosi suradnji cjelokupne mišićne mase. Od izmijenjenih poprečno-prugastih mišićnih vlakana posebnim udruživanjem sa živcima razvili su se i električni organi, radi obrane i hvatanja plijena, kod nekih morskih i slatkovodnih riba…“ Što? Opet, i još jedan argument u prilog električnoj prirodi mišićnog tkiva. I drugo, struktura mreže, jer u mrežu su povezani ne samo mišići međusobno, već i sa neuronima. Živci se naime u mišićima granaju, na način da do svakog mišićnog vlakna dopre bar neko živčano vlakno.
Proučavajući nervni sistem, prilično je lako povezati stvari sa električnim sistemima, npr. sagledati paralele sa raznim sistemima telekomunikacija. U svakom osjetnom organu energija podražaja izaziva bioelektričnu promjenu; u receptornim stanicama dolazi do kodiranja električnih impulsa, koji putuju senzoričkim putovima. Potom specijalizirani dio mozga (motoričko područje) šalje električne impulse motoričkim putovima do mišića, koji konačno reagiraju na taj podražaj.
Kod sistema telekomunikacija, podaci ulaze na predajni kraj sistema, kodiraju se u električnu struju ili napon (el. impulse), te se žičanim ili bežičnim putovima prenose do udaljenog prijemnog kraja; tamo se el. veličina dekodira u izvorno poslane informacije.
Iako sam bio poprilično siguran u električnu prirodu oba sistema, ipak sam naknadno, 'za svaki slučaj' također zavirio u univerzitetski udžbenik 'Biokemija', autora A. Lutkića i A. Jurića.
Što se tiče nervnog sistema, ističe se važnost kalcijevih iona za neurotransmitere u predjelu sinapsa (međuprostor između završetaka aksona, koji odašilju nervni impuls i neurona koji ga primaju). U Općoj enciklopediji stoji da je normalna razina kalcijuma u krvi važna i za mišiće i za živce.
Što se tiče mišićne kontrakcije, u 'Biokemiji' se navodi da se energija potrebna za nju dobiva hidrolizom ATP, dok se kontrola procesa ostvaruje promjenama koncentracije kalcijevih iona. Specijalizirani membranski sistem zadržava kalcijeve ione u stanju mirovanja, a otpušta ih kada nastupi nervni podražaj. Mišićna vlakna uronjena su u sarkoplazmu, intracelularnu tekućinu. [Ona predstavlja elektrolit.]
U mišićima se generira 'kontraktilna sila'. Debeli i tanki filamenti, strukturno su polarizirani, što je odlučujuće za koherentno gibanje. Shodno toj polarizaciji, dolazi do gibanja kalcijevih iona. Oni se vežu na receptore na tankim vlaknima, te dolazi do mišićne kontrakcije. Mišićna vlakna se ne skraćuju, kako vjerovatno neki misle, već one spiralno klize jedne preko drugih. (Ovo se možda može usporediti sa cijeđenjem mokre krpe, koja se 'skraćuje' tako što se uvija na krajevima, a na sredini 'deblja'.) „Sila kontrakcije generira se procesom koji aktivno pomiče jedan tip filamenata duž susjednih filamenata drugog tipa.“ U tekstu se zapravo samo jednom spominje riječ „električki“, no i to je sasvim dovoljno da se uvjerimo u pravu prirodu mišića, i načina njihovog funkcioniranja.
-----------------------------------------------------------
Iako bi neko rekao da nema pjesama sa top listi u čijim se naslovima spominju mišići i živci, uspio sam naći dvije stvari iz 80tih
Nervous - M. Bianco
Muscles - D. Ross
