My spiritual exercises
četvrtak, 23.07.2015.
Ministar kulture RH
Rođen 14. svibnja 1958. u Zagrebu
Obrazovanje
Diplomirao kompoziciju (1987.) na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u razredu prof. Stanka Horvata. U kompoziciji se usavršavao kod Gilberta Bosca u Udinama (1986.) te Francoisa Bernarda Machea i Iannisa Xenakisa u Parizu (1987.).
Profesionalna karijera
Od 1979.-1982. stalni je pijanist-korepetitor Baleta HNK u Zagrebu, od 1987.-1989. nastavnik teorije glazbe na Glazbenom učilištu Elly Bašić u Zagrebu, od 1988.-1989. je pijanist-korepetitor u Bermuda Civic Ballet, a 1989. producent u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Godine 1989. započinje suradnju s Teatro alla Scala u Milanu, gdje je pijanist-korepetitor u Baletu (1989.-1999.), dirigent orkestra u produkcijama Baleta (1997.-1999.), pijanist-korepetitor i asistent dirigentima u Operi (1999.-2001.). Istodobno je aktivan i u Zagrebu, osobito na Muzičkoj akademiji, gdje je predavač teorijskih predmeta (1988.-1989.), docent na Odsjeku za kompoziciju i glazbenu teoriju (od 1998.), izvanredni profesor (od 2005.), i redovni profesor od 2009.
Bio je producent Muzičkog biennala Zagreb (1987. i 1989.), te umjetnički direktor tog festivala od 1997. do 2011.
Bio je ravnatelj Zagrebačke filharmonije od 2001. do 2005., a 2001. godine utemeljio je jedini hrvatski ansambl za Novu glazbu, Cantus Ansambl, s kojim je proputovao gotovo cijeli svijet, i izveo više od 400 djela, te praizveo više od 60 novih skladbi hrvatskih i međunarodnih autora.
Od 2012. godine počasni je umjetnički voditelj Cantus Ansambla.
Također, bio je umjetnički direktor nacionalnog festivala Osorske glazbene večeri (od 2009. do 2011.) te predsjednik volonter Hrvatske glazbene mladeži.
Kao skladatelj, autor je velikog opusa, koji broji preko 50 skladbi, od solističkih do vokalno – instrumentalnih i glazbeno – scenskih djela, za koja je dobio mnogobrojna priznanja, i koja su izvođena ne samo u Hrvatskoj, već i u mnogim zemljama Europe i Svijeta.
Kao dirigent nastupao je u Hrvatskoj i u inozemstvu, od Kine, preko Italije, Njemačke, Bugarske, Albanije, Srbije, Austrije, pa sve do Kanade, Meksika, Francuske, radeći s vrhunskim orkestrima i solistima.
Od prosinca 2011. do travnja 2015. obavljao je dužnost zamjenika ministrice kulture Republike Hrvatske. Dana 24. travnja 2015. godine imenovan je ministrom kulture RH.
Nagrade
Rektorova nagrada Sveučilšta u Zagrebu (1985.); Prva i Treća nagrada na 15. međunarodnom natjecanju Muzičke omladine (Beograd, 1985.); Nagrada Sedam sekretara SKOJ-a (1985.); Nagrada Muzičkog biennala Zagreb (1987.); Nagrada Hrvatskoga glazbenog zavoda (1988.); Vjesnikova nagrada Josip Štolcer Slavenski (1995.); Nagrada Boris Papandopulo Hrvatskog društva skladatelja (2002. i 2009.); Odličje Reda Viteza umjetnosti i književnosti Ministarstva kulture Republike Francuske (2004.); Odličje Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića (2009.); Nagrada Vladimir Nazor (2009.); Odličje Predsjednika Republike Italije, Reda „Zvijezda Italije“ i naslov „Commendatore“ (2014.).
Strani jezici
Engleski, talijanski, francuski
Hobiji
Planinarenje
srijeda, 15.07.2015.
ŠTO IMAJU ZAJEDNIČKO SLOVAČKA, SLOVENIJA I SLAVONIJA?
Sad je ljeto, i pošto češće dolazimo u kontakt sa stranim turistima, oni nam mogu postaviti pitanje , poput onog u naslovu. Ako možda bolje poznaju geografiju i historiju, mogli bi upitati npr. Zašto su Hrvati i Srbi stvorili novu državu (Bosnu), umjesto da te teritorije priključe svojim matičnim državama, već postojećim. Također bi se slično pitanje moglo postaviti i za Crnu Goru. Zašto su i ovdje Srbi i Hrvati stvorili još jednu državu? Što se tiče bivše jugoslavenske republike Makedonije, mogli bi se priupitati, zašto su za naziv države odabrali grčko, a ne slavensko ime, i na koji su način povezani s Bugarima, s obzirom na sličan jezik. Odakle potiču Slaveni .- Makedonci? Odakle, na kraju krajeva, potiču svi Južni Slaveni?
Priznajem, da sam i sam mislio, da između Slovaka, Slovenaca i Slavonaca ne postoji neka naročita veza, no – ona ipak postoji. Pogledajmo što veli moja Opća enciklopedija. „U prvoj pol. VII st. Vjerojatno je i Slovačka bila u okviru Samove ranofeud. Države.“ Kako se prema ovom odnose Slovenci? „Sjedinjeni pod knezom Valukom u 'pokrajini Slavena', pridružili su se slav. Plemenskom savezu pod vodstvom Sama… Najkasnije do sredine VII st. Proširilo se na tu pokrajinu novo ime Karantanija, izvedeno od imena kneževe prijestolnice.“ Pored navedenog, u članku 'Slovenci' nekoliko se puta spominje Gornja i Donja Panonija. [tj. Zapadna i Istočna Slavonija]. Saznajemo da su Slovenci učestvovali u ustanku donjopanonskih Slavena pod vodstvom Ljudevita Posavskog 820. g. Isto tako, da je slovenski knez Kocelj imao na teritoriju Slavonije dio svoje države, te da su poslije 900. Madžari pokorili Panoniju do alpskih ogranaka, te tako „ograničili Karantaniju na unutrašnjost Istočnih Alpi.“
Da pogledamo što piše u enciklopediji za Bosnu. „U vrijeme kad se kod Srba i Hrvata počinju stvarati države. B. je mala oblast oko gornjeg toka rijeke Bosne, u kojoj se već stvaraju elementi drž. organizacije. Do XII st. Ona je pripadala čas srp. čas hrv. državi…“ Izgleda da je nerado pripadala bilo jednoj, bilo drugoj, što se vidi i iz činjenice da su Bosanci za svoju religiju odabrali niti katoličku, niti ortodoksnu, već heretičku bogumilsku. Dakle, postavlja se pitanje, zašto su Bosanci ne samo izbjegavali priključenje matičnim državama, već i težili neovisnosti i u religijskom pogledu? Odgovor je po meni jednostavan. A ne piše vjerovatno ni u jednoj enciklopediji. Gledajući u geografsku mapu područja od Vrhbosne [tj. Sarajeva] do Zenice, gdje se nalazila jezgra te prve bosanske države, odjednom mi je sinulo. Opazio sam u tom području niz ukrštenih čekića, što je simbol za rudnik ugljena. Potom sam u historijskom atlasu konačno vidio da je u tom području bilo i rudnika željeza, bakra, žive, te nekoliko rudnika srebra. Razlog stremljenju ka neovisnoj državi je jasan – isto kao što je to kod suvremenih pokrajina, miješanog etničkog sastava, koje zbog posjedovanja prirodnih bogatstava streme k autonomiji.
Što se tiče Crne Gore, s njom nije isti slučaj u pogledu rudnih bogatstava, ali što se tiče etničkog sastava jest. U sjever4nom dijelu su se nastanili pretežno Srbi, u južnom, primorskom, Hrvati. Ime Crna Gora javlja se tek u XIV st., veli moja enciklopedija. Po meni, 'pravi Crnnogorci', ako se tako može reći, nalaze se u sredini, u području Stare Crne Gore, na potezu Podgorica – Nikšić. Možda je ovdje došlo do jačeg etničkog miješanja, no ne mora značiti. Indicije, da Crnogorci potiču od Bijelih Hrvata i Bijelih Srba mogu se naslutiti iz naziva, odnosno toponima kao što su Bijelo Polje, D. Bijela, Bjelasica, Bijela g.
Za Hercegovinu važi isto to, samo što ona nije dobila status države, već jednostavno historijskog entiteta. Ime je dobila po tituli svojeg prvog vladara, Stjepana Vukčića Kosače (herceg od sv. Save)u 15. St. Uzgred budi rečeno, ne sugerira li ova titula da su Hercegovci željeli biti odvojeni od Rima?
Enciklopedija, naravno, ne daje baš koncizne odgovore ni po pitanju slavenske Makedonije. U enciklopediji stoji kada je započeo i završio proces naseljavanja Slavena na području (srednjevjekovne Makedonije, da su Slaveni dolazili podijeljeni u plemena, te da je im seoska općina bila temelj društvenog poretka. Bugari se slabo spominju, tek u 9. St. („Sredinom IX st., poslije dugotrajnih borbi s Bizantom oko prevlasti u Makedoniji, Bugari su uspjeli da se u njoj utvrde.“) Bugari su očigledno bili osvojili dobar dio Makedonije tada, no što je bilo dva stoljeća ranije? Da vidimo što veli enciklopedija u članku 'Bugarska'. Gotovo ništa. Oko 680. Bugari su pokorili Slavene (koji su se naselili od VI st.) i s vremenom se slavenizirali.“ Tko su ti Slaveni koji su slavenizirali Bugare? Jesu li to makedonski Slaveni? Možda odgovor daje Vojna enciklopedija. U njoj saznajemo da su Bugari prvotno imali državu u oblasti Azovskog mora, koju su dijelom pokorili Hazari. Drugi dio, pod vodstvom Asparuha, 679. Godine zauzima oblast između Dunava i planine Balkan, te „zajedno sa već naseljenim Slavenima stvaraju državu.“ Ovdje se očito desio proces stapanja bugarskog i slavenskog elementa. „Sloveni su apsorbovali Bugare, nametnuli im svoj jezik, ali su primili njihovo ime.“ Bugari su ime odabrali po rijeci Bug, vjerovatno, koja uvire u neposrednoj blizini Azovskog mora, gdje su ranije imali državu. Dok ih nisu pokorili Hazari.
Ovu zagonetku ne bi uspio riješiti da Opća enciklopedija ne daje približne lokacije naseljavanja šest makedonskih plemena. Ugrubo, od njih su tri naselila područje grčke Makedonije, dva slavenske Makedonije i jedno pleme, kao što se veli, naselilo se je istočno od rijeke Maste. Gledam mapu, uočavam rijeku Mastu, i 50ak km prema istoku mjesto Smoljan, nesumnjivo imenovano prema makedonskom plemenu. Dok su Bugari, hunskog porijekla odabrali slavensko ime, dotle su slavenski Makedonci odabrali doduše grčko ime, no polovina plemena se odista i naselilo u Grčkoj, i vremenom asimilirala, dok je sa druge strane jedno pleme (Smoljani) učestvovalo u slavenizaciji Bugara.
Od svih naroda i narodnosti na području bivše SFRJ, jedino su autohtoni kosovski Albanci. Opća enciklopedija veli da „samo ime A. potječe od imena Albana.“ No, da li samo ime? Vojna enciklopedija veli eksplicitno: „Albanci, potomci Ilira, nase4ljavali su A. kao uže područje njihove ranije postojbine.“
Odakle potiču Južni Slaveni? Za Slovence je to lako utvrditi – Samova država prostirala se od Češke i Slovačke, preko Austrije sve do istočnih Alpa i gornjeg toka Save. Kako veli Vojna enciklopedija, „kasnije ona obuhvata i Slovene na teritoriji Lužičkih Srba.“ Prema tome, u 7. Stoljeću Slovenci i Srbi već su živjeli u zajedničkoj državi. Srbi, čini se nerado govore o toj pradomovini, Lužici, jer tamošnji Srbi govore jednom varijantom češkog, po vjeri su protestanti, a nalaze se na teritoriji njemačke države. Glavni centar regije je grad Budyšin (Bautzen). (Uzged, čini se da bi mogla postojati etimološka veza Lužice – Užice.) Jedan dio Srba morao je živjeti dakle, sasvim blizu Slovenaca. Zajednički elementi mogli bi biti ekavski govor, te neki toponimi – npr. Niz imena mjesta koja uključuju riječ „Bistrica“ – Bistrica kod Priboja, Peći, Dečana, Novog Pazara… Mjesta su to koja gravitiraju mjestu Raška, a ono je prvi centar prve srpske države na Balkanu. (U ostalim dijelovima SFRJ taj toponim je rijedak, gotovo nepostojeći.)
Što se tiče razlike između kaj i ča, ona je dosta teško objašnjiva, pogotovo još razlika obje varijante sa što (šta). (Moje je lično mišljenje da je srpsko 'šta' nastalo od '(š)ča'. Možda tome u prilog ide da su ih susjedi Albanci zvali 'ščavi'). Navesti ću varijante u drugim slavenskim jezicima: češki – co, slovački – čo, ukrajinski - ščo, bjeloruski – što. Ovdje možemo pratiti razliku, idemo li na istok. Dalmatinski ča nastao je od čo, na Braču se može čuti i ca. Dalmatinska ikavica također može poticati iz Češke, jer tamo su prisutna sva tri refleksa glasa jat – ije, i, e. Slovenski i zagorski kaj mogao je nastati od ca j' ili ča j'.
Pošto porijeklo Srba od Lužica ne zadovoljava u potpunosti, pogotovo u vezi sličnosti sa Hrvatima – štokavcima na području Bosne i Crne Gore, morali bi se uzeti u obzir još neki elementi. Npr. Opća enciklopedija ovako navodi: „Kao staro slav. Ime, ono se u tragovima javlja u Polablju, Velikoj Poljskoj i Pomorju. Tradiciju o povezanosti balkanskih Srba sa Srbima na sjeveru zabilježio je u X st. Konstantin Porfirogenet. Prema njoj balkanski bi Srbi došli iz svoje postojbine „Bijele Srbije“ u prvoj pol. VII st.“
Osim Bijelih Srba, spominju se i Bijeli Hrvati. Prema Općoj enciklopediji, njihova je postojbina u Poljskoj, uz gornju Vislu, sa središtem u Krakovu, te u sjeveroist. dijelu Češke. Dakle, prostor između rijeka Odre i Labe bio je naseljen Hrvatima. Sličnost se ogleda u toponimima: Odra postoji i u Hrvatskoj. U blizini Odre u Poljskoj je mjesto Rybnik, u Hrvatskoj je Ribnik udaljen 70 km. U blizini hrv. Odre je Žumberak; 100 km od poljske (i slovačke) Odre je Šumperk. Opća enciklopedija (u članku o Ukrajini) navodi da su tokom VI i VII st. teritorij Ukrajine nastavala razna plemena, između ostalih i Bijeli Hrvati. Moguće je da su negdje uz njih živjeli i Bijeli Srbi, sa kojima su se onda zajedno doselili na teritorij Bosne i Crne Gore, moguće i Dubrovnika (preko Vlaške nizije?). Neki od ukrajinskih toponima, koji poznato zvuče su: Dubrovica, Javorov, Sambor, Ostrog, Ljubaševka (Ljubuški), Kijev (Kijevo), Belopolje, Kalinovka (Kalinovik).
Spomenuo sam ranije podudarnost u vezi Žumberka, Ribnika i Odre. Ima i drugih sličnih zanimljivosti. Recimo u Češkoj je mjesto Dečin na rijeci Laba, a Dečani na Kosovu su 50 km od Laba (rijeke). Mjesto Zabreh je također u Češkoj, nalazi se na Moravi; u Srbiji je mjesto Zabrega, 15ak km od rijeke Morave. Mjesto Zawidow u jugoistočnoj Poljskoj je oko 20 km od rijeke Spree (u Lužici); u BiH su Zavidovići nekih 30 km od rijeke Spreče.
Što se tiče Makedonaca, oni po meni potiču iz Ukrajine, i to negdje oko ušća rijeke Bug i Dnjestar, mada bi im prapostojbina mogla biti na zapadu Rusije. Teško je ne uočiti etimološku sličnost imena gradova Smolensk i Brjansk, sa makedonskim plemenima Smoljani i Brjasi. To je granica sa Bjelorusijom, a Bjelorusi su štokavci (kao i slav. Makedonci), kao što je ranije napomenuto.
srijeda, 01.07.2015.
EM I ETERSKO POLJE ŽIVIH SISTEMA (VI)
NERVNI-ENDOKRINI-IMUNOLOŠKI SISTEM
Jedno novije otkriće, koje datira samo iz sredine 80tih godina, definitivno je potvrdilo nerazmrsivu isprepletenost i međusobnu povezanost triju komunikacijskih sistema u ljudskom organizmu. Radi se o tome, da je neurologinja Candace Pert (Nacionalni institut za mentalno zdravlje Maryland) sa suradnicima otkrila da nosači poruka, molekule poznate kao neurotransmiteri i hormoni, zapravo spajaju tri sistema, tj. Nervni, endokrini i imunološki, u jedinstvenu režu. O ovome značajnom otkriću piše holistički naučnik Fritjof Capra u knjizi „The Web of Life“ (1996).
Prema tradicionalnom poimanju, piše on, ta su tri sistema odvojena i obavljaju različite funkcije. Tako je nervni sistem sjedište memorije, misli i emocija. Endokrini sistem kontrolira i spaja razne tjelesne funkcije (tj. regulira metabolizam), a imunološki sistem odgovoran je za integritet raznih tkiva, za mehanizme koji služe za obranu i obnavljanje tkiva. Prema Candace Pert, ta se tri sistema moraju promatrati kao jedinstvena psihosomatska mreža. Jedno od ključnih otkrića tima naučnika jest da se vrsta neurotransmitera (po svom kemijskom sastavu peptidi, odnosno lanci aminokiselina) poznati kao endorfini stvara isto tako i u imunološkim stanicama, a ne samo u mozgu. Pokazalo se da se svi, ili gotovo svi poznati peptidi proizvode ne samo u mozgu, već i u različitim dijelovima tijela.
Što se tiče posebno imunološkog sistema, otkriveno je da bijela krvna zrnca (leukociti) imaju receptore za sve peptide, ali i stvaraju peptide. Peptidi dakle kontroliraju migracijske obrasce imunoloških stanica i sve njihove vitalne funkcije.
Od ukupnog broja leukocita, do 30 procenata čine limfociti, bijela krvna zrnca veličine 7-9 mikrona, koja se stvaraju u limfnim žlijezdama. Limfa, žućkasta tekućina prolazi kroz limfne žile preko limfnih čvorova u glavni limfni vod, koji utječe u optok krvi.
Imunološki sistem prepoznaje različite makromolekule – antigene, koji napadaju organizam, te shodno tome usmjerava imunološki odgovor protiv tih antigena. To čini pomoći antigenskih receptora limfocita T na staničnoj membrani. Limfociti B stvaraju antitijela (imunoglobuline), koji se vežu za strana tijela u organizmu (bakterije, virusi, gljivice) te ih uništavaju. Limfociti T, pomoću svojih receptora prepoznaju zaražene stanice (odnosno virusni peptid koji se 'zakačio' za membranu dotične stanice). Slijedi raspadanje zaražene stanice.
Imunološki sistem čovjeka može oslabiti, čineći ga disponiranim na čitav niz bolesti. Posebno su zagonetne tzv. Autoimune bolesti, u kojima obrambena tijela organizma, umjesto da napadaju bakterije i viruse, napadaju organe i tkiva vlastitog organizma. Tu spadaju recimo multipla skleroza, reumatozni artritis ili erimatozni sistemski lupus.
Možda najistaknutiji predstavnik holističke medicine dr Deepak Chopra (po specijalnosti endokrinolog) ističe značaj prane za zdravlje ljudskog organizma. Prana je najsuptilnnija forma biološke energije, prisutna je u svakom procesu, bilo na mentalnoj ili fizičkoj ravni. Ona proizlazi direktno od duha i donosi inteligenciju i svijest u svakom aspektu života. Ravnoteža prane u organizmu, prema dr Chopri, donosi također i ekvilibrij u tjelesnim ritmovima, što ima za posljedicu jaku imunost prema bolestima. On tvrdi kako je iscrpljivanje prane direktno povezano sa starenjem organizma i smrću. Njegov savjet, kako održati ravnotežu prane, jest da se izbjegavaju negativne emocije poput straha i bijesa, i njeguju pozitivne emocije, poput ljubavi.
Prethodni navodi su iz knjige „Ageless Body, Timeless Mind“. U svojem ranijem djelu, „Creating Health“ (1987) dr Chopra veli: „Jedno izuzetno nedavno otkriće o stresu jest da on uništava imunski sistem tijela. Kada se osoba nalazi pod kroničnim stresom, proizvodnja prirodnih ćelija-ubica u tijelu, koje se nazivaju T-limfocitii makrofagi, izgleda da postaje inhibirana. Možda do te inhibicije dolazi zbog prekomjernih nivoa kortizola i drugih hormona, koji se opažaju kod ljudi koji su pod stresom.“
Danas, 30ak godina kasnije, možemo sa sigurnošću konstatirati da između nervnog i endokrinog s jedne, te imunološkog sistema s druge strane, vlada „sistem spojenih posuda“. Anomalija u jednom (preslabo ili prejako lučenje neurotrasmitera ili hormona) uzrokovati će posve sigurno anomalije u drugom sitemu, odnosno uticati na kvantitetu i kvalitetu obrambenih tijela organizma.
Ranije sam u tekstu spomenuo autoimunu bolest multiplu sklerozu, bolest koja nije još uvijek dostatno razjašnjena. Što o njoj veli univerzitetski udžbenik „Molecular Biology in Medicine“ (1997)? „Kao i kod drugih autoimunih poremećaja, kod multiple skleroze čimbenici okoliša imaju glavni uticaj, što možda najbolje pokazuju epidemiološke studije o nejednolikoj geografskoj rasprostranjenosti , učincima migracija i povremenim epidemijama. Sve to upućuje na ulogu neke još nepoznate tvari.“
Glavna karakteristika multiple skleroze je demijelinizacija, postepeno razaranje ovojnice specijaliziranih stanica nervnog tkiva. U toj staničnoj membrani se nalazi mijelin, lipido-proteinski kompleks. Mijelinska ovojnica dakle ima u procesu slanja električnog impulsa 'vodovima' zvanim aksoni, ulogu električnog izolatora (između ekstracelularnog prostora i neurona). El. Vodljivost živčanog vlakna aksona, biti će tim slabija, što su oštećenja na mijelinskoj ovojnici veća. Zbog ovisnosti mišićnih vlakana o kvaliteti električnog impulsa, i njihova će pokretljivost biti tim slabija.
Funkcija mijelinske ovojnice kao električnog izolatora natjerala me da potražim analogiju sa električim mašinama. Budući da ona sadrži lipide, tvari srodne mastima, zapitao sam se ima li neka el. mašina, koja koristi neku tehničku mast kao izolator. Ima – transformatorsko ulje. Koje se koristi ne samo za punjenje električnog transfomatora, već i „kod specijalnih izolacija u elektrotehnici“, kako veli moja Vojna enciklopedija (članak 'Maziva', dipl.ing Miodrag Mitrašinović)
Transformatorska ulja moraju imati veliku otpornost prema proboju električne struje, veli pak moja Opća enciklopedija (članak 'Maziva')
Kao što je poznato, kada masti ili ulja stoje dulje vrijeme, ona se pod uticajem oksidacije raspadaju. Ne dolazi li i u staničnoj membrani neurona, odnosno aksona do raspada procesom oksidacije? Čini se da je baš tako. Oksidacija, odnosno oksidativna oštećenja jasno asociraju na slobodne radikale (grupa od 2 ili više atoma s nesparenim [upozorenje – ne neparnim, kako ponegdje piše] elektronima u vanjskoj ljusci). Što o njima veli dr Deepak Chopra?
U knjizi koju sam već spomenuo „Ageless Body Timeless Mind“ (1993) dr Chopra navodi da oni mogu organizmu nanijeti mnogo štete, a između ostalog i opstruirati rad stanične membrane. Faktori okoliša, koji mogu uticati na razvoj bolesti, odnosno stvaranje veoma reaktivnih supstanci slobodnih radikala, odnose se na zagađen zrak, dim cigareta, onečišćenu vodu i neke vrste hrane. U njima treba tražiti vanjski agens, koji je uzročnik stvaranja abnormalnih kemijskih veza u tkivima tijela, u ovom slučaju na živčanim vodovima – aksonima.
Multipla skleroza je autoimuna bolest, a naveo sam je kao primjer međudjelovanja imunološkog i nervnog sistema. Mada iz već rečenog odista logički slijedi da je i imunološki sistem također električne prirode, mogu se navesti isto tako i neki podaci iz udžbenika „Biokemija“, već ranije spominjanog. Npr. „Povezanost antigena i protutijela nije posljedica kovalentnih veza, nego ovisi o različitim vrstama nekovalentnih veza“, među kojima se navode i elektrostatske sile. One djeluju samo na vrlo malim udaljenostima, veli se u udžbeniku.
No, još jednom da ponovimo, od presudne je važnosti ravnoteža eterske, suptilne materije (prane), koja je preduvjet dobrog funkcioniranja svih triju navedenih sistema.
