My spiritual exercises
utorak, 19.05.2015.
EM I ETERSKO POLJE ŽIVIH SISTEMA (IV)
ELEKTRICITET STANIČNOG DISANJA (BIOLOŠKE OKSIDACIJE)
Sve tvari koje su potrebne našim stanicama, ulaze kroz staničnu membranu. Udžbenik 'Biokemija', već citiran u ranijim nastavcima, veli da „Danas znamo da se takav prijelaz vrlo rijetko zbiva jednostavno difuzijom.“ Neki termini poput 'osmoze' čini se da jednostavno ne važe u biokemijskim procesima u stanici. Već i prije negoli sam malo pobliže proučio navedeni udžbenik, pretpostavio sam da u čovjeku i u živim sistemima općenito, zapravo i nema (sasvim) mehaničkih procesa, kemijskih, toplinskih ni bilo kakvih drugih.
Tvari redovito ulaze u stanicu i izlaze iz nje aktivnim transportom, koji je selektivan i specifično reguliran, veli 'Biokemija'. Sjetio sam se da sam nešto o tome pročitao u članku „Life Processes in the Cell“, američkog naučnika Salvadora Lurije. U tom članku on ističe važnost aktivnosti stanične membrane. „Membrana je građena od dvostrukog sloja masnih molekula s uskladištenim molekulama proteina. Ona regulira svoju propusnost pomoću tih proteina, koji na temelju veličine, oblika i električnog naboja molekula mogu prepoznati mnogobrojne kemijske spojeve. Membrana može već prema potrebi usisati, odnosno isisati iz stanice neku stvar.“
Ovaj Lurijin citat ukazuje samo na jedno – postoji inteligencija u organizmu, odnosno stanici već i na molekularnoj razini, baš kao što to tvrdi recimo dr Deepak Chopra. Membranska sisaljka regulira kretanje električno nabijenih atoma natrija i kalija u neuronima, time što mijenja odnos električnih naboja unutar i izvan pojedinih stanica, veli Luria (inače dobitnik Nobelove nagrade za medicinu 1969. godine).
Uostalom, već se samo i iz Opće enciklopedije ovo može iščitati. Akcione struje su već bile spomenute, u prvom nastavku. Prema definiciji, one predstavljaju bioelektričnu pojavu, koja se manifestira kao razlika potencijala, između dva mjesta na istom organu, od kojih je jedno uzbuđeno, a drugo relativno miruje [pr. Nelja Mihailova]. Mehanizam ovih akcionih potencijala se objašnjava upravo svojstvima stanične membrane, koja je propustljiva, odnosno nepropustljiva za ione određenog naboja; također i postojanje ioniziranih soli [pr. Magnezijeva sol] u sadržaju živih stanica. (članak 'Akcione struje')
Moja „Enciclopedia universale“ definira akcioni potencijal kao fiziološki fenomen tipičan za podražljive stanice, koji se verificira u odgovoru na stimulaciju. Sastoji se u rapidnom prilagođavanju membranskog potencijala (razlici električnog naboja, koja postoji u svakoj stanici; između citoplazme i vanjskog ambijenta) [članak 'Potenziale d'azione']
Shodno tome, u stanici se zbiva zapravo (samo) proces elektroosmoze, prolazom elektriciteta između 2 elektrode, na oprečnim stranama membrane. Ovaj prolaz povećava fluks iona i time (elektro)osmotski tlak.
Oksidacija u stanici može se dešavati na 3 načina: bilo gubitkom elektrona, dodavanjem atoma kisika, ili oduzimanjem atoma vodika. Ovaj proces oksidacije u stanicama nije jednostavan – dešava se u nizu lančanih, 'redoks' reakcija.
U svakoj od tih reakcija oslobodi se mala količina energije, tako da prethodni proizvod uvijek ima nešto više energije nego li idući, veli se u udžbeniku 'Biokemija' (ur. A. Lutkić-A. Jurić)
U suštini, zbivaju se 2 biokemijska procesa: fosforilacija ADP u ATP, te oksidacija vodika u vodu. ATP je onaj važniji energetski pokretač u organizmu.
U reakcijama oksidacije i redukcije promjena slobodne energije razmjena je tendencije reaktanata da daju ili prime elektron. Ustvari, cjelokupni je dišni lanac slijed redoks-reakcija, kojima se oslobađa energija. Energija se oslobađa iz hranjivih tvari (koje sadrže vodik), te se iz nje generira ATP. ATP daje kemijsku energiju za odvijanje mnogih biokemijskih reakcija. Često se efikasnost biokemijskih procesa izražava brojem nastalih molekula ATP-a, veli 'Biokemija'.
Po meni, u podlozi (tj. na suptilnijoj ravni) svih tih biokemijskih reakcijastoji eterska razina, razina – bioenergije. Prema tome, zaključak koji mislim da neizbježno slijedi jest da će veći bioenergetski potencijal osobe sa sobom jasno donijeti i veću količinu uskladištene energije u stanicama u vidu pohranjenih ATP molekula.
I na kraju, pitanje je, na koji način utiče disanje zraka različite kvalitete na procese u stanici. Sigurno je to, da obogaćeni kisik, odnosno zrak bogat negativnim ionima kisika, povoljno utiče na raspoloženje i energiju čovjeka. Činjenica je da u lancu (električkog) respiracijskog lanca, na kraju kisik prima elektron od enzima (citokromoksidaze), te prelazi u anion, ion negativnog naboja. Pošto se ovo uvijek zbiva na kraju, može se pretpostaviti da ima određenu važnost, ako uzmemo cijeli lanac. Iz ovoga se može zaključiti da disanje zraka loše kvalitete, sa većim udjelom pozitivnih iona automatski utiče na kvalitetu biokemijskih reakcija u stanici.
Moguće je da je udisanje nekvalitetnog zraka također povezano sa stvaranjem slobodnih radikala (pr. vodikov peroksid, H2O2). U svakom slučaju, u podlozi svih ovih reakcija je eter, jer on i njegova inteligencija (preko još suptilnijih razina) zapravo i upravlja gibanjem čestica u biokemijskim procesima.
