My spiritual exercises
petak, 24.04.2015.
EM I ETERSKO POLJE ŽIVIH SISTEMA (I)
DA LI JE ČOVJEK – ELEKTRIČNI ORGANIZAM?
Čitajući i proučavajući razna djela sa područja biologije, razmjerno rijetko sam u njima nailazio na pojmove elektriciteta i magnetizma. (Jednu iznimku predstavlja niz puta dosad navođena knjiga „Supernature“ (1973) , britanskog biologa Lyalla Watsona. ) Zašto je tome tako? Odgovor nudi Drago Plečko u svojoj knjizi „Zdravlje, bioenergija, joga“ (1987). On navodi da „sve donedavno prirodnjaci nisu znali da biljke, životinje i ljudi stvaraju električna polja.“) Ovo „nedavno“ odnosi se na 60te i 70te godine, kada je bio učinjen znatan progres na području biofizike, granične nauke, koja istražuje biološke fenomene s pomoću fizikalnih metoda. Između ostalog biofizika proučava i istražuje distribuciju električnog potencijala u organizmima.
Jedan od pionira na području istraživanja bio-elektriciteta bio je profesor biologije H.W Lissmann, sa univerziteta Cambridge. On je tokom 20ak godina izučavao porodicu riba zvanu mormiride. Ova je riba izuzetno senzitivna na električna polja. Ukoliko češalj provlačimo kroz kosu, on jr naelektriziran sićušnim naponom, koji se mjeri u mikronvoltima. No, ako takav češalj prinesemo blizu akvarija sa mormiridama, riba će reagirati na jedan žestok način. Ova riba je slijepa i može razlikovati tek svjetlo od tame. Istraživač Lissmann otkrio je da ona u stvari 'vidi' pomoću elektriciteta, kojeg generira u električnom organu, načinjenom od baterije mišića u njezinom repu. Riba odašilje stalnu struju od glave, koja je pozitivno nabijena, prema repu, koji je negativno nabijen. U vodi riba osjeća predmete u svojoj blizini kao promjenu električnog potencijala na svojoj koži.
Lissmann je u toku svojih istraživanja pronašao da mnoge vrste riba, navodno ne-električne, također odašilju električne izboje. Lissmann u svojoj teoriji pretpostavlja da živi organizmi svojom mišićnom aktivnošću mijenjaju električni potencijal, što riba poput mormiride sa svojim specijaliziranim organima može registrirati. Svi poznati visokoelektrični organizmi žive u vodi, koja je dobar vodič (pr. El. Jegulja, el. Raža, el. Som). Pišući o Lissmannu i njegovim eksperimentima, L. Watson navodi ovaj zaključak:“… svi životni oblici proizvode i možda prepoznaju slabo električno polje.“
Lyall Watson je bio naučnik sklon holistici i parapsihologiji. U svojoj knjizi tako navodi i eksperimente u vezi telekineze (psihokineze, PK), koje su sprovodili sovjetski naučnici tokom 60tih godina. Telekineza, kao što je vjerujem poznato, sposobnost je čovjeka da pokreće stvari s udaljenosti. „Postoji samo jedna vrsta sile koja može uticati na električno polje, a to je drugo polje. Psihokinetička sila počinje izgledati poput fenomena električnog polja.“, navodi Watson. Kao jedan od najtalentiranijih subjekata sa sposobnošću izazivanja fenomena psihokineze, navodi se Nelja Mihailova. Jedan od prvih koji je proučavao njene talente bio je biolog Edvard Naumov, sa moskovskog Državnog sveučilišta. U opisu njenih gotovo nevjerovatnih moći, navode se beskontaktno pomicanje sadržaja kutije šibica površinom stola (ovo je bila u stanju napraviti i kada su šibice bile pokrivene poklopcem od pleksiglasa), pomicanje cigareta, pomicanje komada kruha, pa čak i razdvajanje žutanjka od bjelanjka jajeta, u bazenu vode). Sovjetski neurofiziolog Sergejev sa Utemskog instituta u Lenjingradu testirao je Mihailovu, spojivši je na elektroencefalografsku i elektrokardiogramsku aparaturu. Naučnik je mjerenjem ustanovio da ona oko svojeg tijela ima magnetsko polje, koje je bilo samo 10 puta slabije od samog Zemljinog. On ej također našao da ona ima neobičan uzorak moždanih valova, s 50 puta većom generiranom voltažom na stražnjoj strani glave negoli na prednjoj. (Na stražnjoj, +strani nalaze se centri za vid, a na prednjoj, -strani, motorni centri.)
Za vrijeme eksperimenata elektroencefalograf je pokazivao indikatore snažnog emotivnog uzbuđenja. Kardiogram je pokazivao neregularni rad srca, puls je skočio na 240 otkucaja u minuti, a u krvi je registrirana veoma povišena razina šećera – karakteristika velikog stresa. U trenutku kada je Mihailova micala predmete, kardiogram je registrirao značajne promjene njenog elektrostatskog i magnetskog polja. Elektrostatičko je polje počelo pulsirati sve dok nije došlo do regularne fluktuacije po stopi od 4 ciklusa u sekundi. Ta je turbulencija korespondirala s njezinim jako povećanim pulsom od 4 otkucaja u sekundi, te sa žestokim titrajima theta moždanih valova.
Lyall navodi da je „njen tjelesni ritam proizvodio takt koji je polje oko nje preuzimalo i pojačavalo, te koncentriralo na tačku na koju su njene oči bile fokusirane.“ (Ovo navodi na misao da, iako poklopac od pleksiglasa nije predstavljao zapreku, to bi svakako bilo u slučaju da zatvori oči.) Što se mojeg ličnog tumačenja ove pojave tiče, jednostavno ću ponoviti ono, što sam već bio naveo u drugom nastavku serijala „Sistem Sunce_Mjesec-Zemlja“. Dakle, postoji statički eter, kojeg imaju sva tijela, odnosno u ovom slučaju ljudi, te dinamički eter, koji, međutim mogu ispoljiti samo neki, nadareni ljudi. Znači, kod takvih posebnih medija postoji i jedan EM na suptilnijem, eterskom nivou, vezan uz gibanje dinamičnog etera, koji je visoko komprimiran i pod velikom tenzijom. Ovakvo emaniranje dinamičnog etera čovjeka, jasno, iscrpljuje, on se prazni poput baterije, što znaju i bioenergetičari, kada pretjeraju sa svojom terapijom davanja prane.
Da li je čovjek – električni organizam? Za većinu prosječnih ljudi, pa i naučnika – nije. Eventualno oni mogu konstatirati da neki električni procesi evidentno postoje recimo u mozgu i srcu (EEG i EKG ih registriraju). No, čitavo tijelo, i svaka stanica posebno, po njima nisu električni. Po meni, ukoliko prihvatimo teoriju električnog univerzuma, onda bi, analogno, morali prihvatiti i ideju o električnom čovjeku. Drevna hermetička odnosno alkemijska maksima veli: ono što je dole jednako je onome što je gore. Čak i moja Opća enciklopedija iz 60tih veli: „I u koncepcijama nekih suvremenih filozofa ponovo se javlja misao da se čovjek može shvatiti samo u kozmosu, a kozmos samo u čovjeku.“ (čl. 'Mikrokozmos') Ovu hermetičku maksimu navodi u svojem djelu „Ageless Body Timeless Mind“ (1993) suvremeni filozof (holističke) medicine dr Deepak Chopra.
„ Kako je u mikrokozmosu, tako je i u makrokozmosu
Kako je u atomu, tako je i u univerzumu
Kako je u čovjekovom tijelu, tako je i u kozmičkom tijelu
Kakav je um čovjekov, takav je i um kozmosa.“
Čovjekove tjelesne tekućine od prvorazrednog su značenja za ispravno funkcioniranje organizma. U navedenom djelu dr Chopra veli : „Kada tjelesne tekućine padnu ispod određenog nivoa, fiziologija ulazi u stanje toksičnosti: pada elektrolitska ravnoteža, potom i kemijska ravnoteža mozga.“ Je li čovjekovo tijelo zapravo – elektrolit? Što se mene tiče, do tog sam zaključka došao još prije nekih 13-14 godina. Elektrolit, najkraće kazano, predstavlja električni vodič u tekućem stanju; prolaz električne struje u njemu determiniran je kretanjem iona (od jedne elektrode ka drugoj).
Osim što predstavlja elektrolit, ljudsko tijelo je još i nešto drugo – koloid. Prema mojoj „Enciclopedia universale“, koloidi predstavljaju dispergirane supstance u tekućini, u obliku električki nabijenih nakupina molekula ili makromolekula, koje se ne mogu raspršiti preko određenih membrana. Koloidi dolaze u dva oblika, u suspendiranom obliku kao sol, ili u hladetinastom obliku, kao gel. Interesantno je da Opća enciklopedija eksplicitno navodi da „svi živi organizmi predstavljaju zamršene koloidne sisteme“. Koja je razlika između koloida i elektrolita, dva očito srodna sistema? Vrlo jednostavno. Kod elektrolita prisutan proces elektrolize, odnosno rastvaranja elektrolita djelovanjem električne struje. Kod koloida je proces zvan elektroforeza – putovanje koloidnih čestica u tekućem mediju pod uticajem vanjskog električnog polja. Opća enciklopedija veli da je mehanizam djelovanja elektroforeze sličan elektrolizi, no čestice koloida su daleko većih dimenzija od iona.
Pošto je tome tako, ne možemo drugo nego zaključiti, da je čovjekovo tijelo polarizirano, i to počev od subatomskog i atomskog (ioni) preko molekularnog i staničnog, sve do nivoa organa, te konačno čitavog tijela. Polarizacija se dešava tako da na međusobno suprotnim krajevima (na površinama okomitim na silnice polja) nastaju jednake količine površinski raspodijeljenog elektriciteta, ali različitog predznaka. Čovjekovo je tijelo sastavljeno od mnogo električnih dipola, koji su nepravilno razmješteni, te se njihovo djelovanje poništava, te je čovjekovo tijelo električki neutralno. Kako nastaju elementarni dipoli (atoma i molekula)tako nastaju i oni na nivou stanica i organa.
Jedan primjer polarizacije stanica našao sam u „Molecular Biology in Medicine“ (1997), ur. Timothy M. Cox-John Sinclair. Radi se o tome da epitelne stanice imaju diferencirane (tj. polarizirane) oprečne površine, a naravno to omogućuje tačno određeni prijenos proteina. No, tom se polarizacijom koriste i virusi, koji se vezuju za jednu od strana, ovisno o polarnosti njihovih glikoproteina.
Rekao bih, na osnovu ranije iznijetog, da po meni nisu samo stanice pokrovnog tkiva polarizirane, već one vezivnog, te nervnog i mišićnog tkiva. To samo logično proizlazi iz prirode našeg organizma.
-------------------------------------------------------------------
Krajem 70tih na samom vrhu britanske top liste singlova našao se pjevač Gary Numan, sa neobičnom, avangardnom stvari za ono vrijeme
„Are Friends Electric?“ Ako se ne varam sempl iz ove pjesme bio je iskorišten,prije jedno 10ak godina za pjesmu koja je opet došla do vrha top lista (mislim da se grupa zove Sugarcubes, ako se ne varam)
ponedjeljak, 13.04.2015.
Novo za staro
U ovom malom intermezzu do slijedećeg serijala, još malo o autima. (Kada se nešto sprema 3 mjeseca, onda mora biti interesantno) Od auta iz šezdesetih, sviđaju mi se još neki, osim merđe SL-a. npr.
Ford Mustang
Porsche 911
Jaguar XKE
Svaki od ovih auta, u 60tima imao je svoj, jako distingvirani 'image', tako da ih je odmah mogao svatko raspoznati, tko ih vidi na cesti (češće samo na slici). A danas, možete li lako i na prvi pogled prepoznati moderne verzije ovih auta? Ne izgledaju li malo previše nalik jedni drugima?
utorak, 07.04.2015.
MOJ OMILJENI AUTO
Iako se možda nekome čini da možda ne zaslužujem auto, jer eto, 'ništa ne radim' (inače trenutno radim na još jednom serijalu, i uskoro će biti gotov), i pravo je da idem pješke, ja lično mislim da ga zaslužujem, i to dobar auto, ne bilo kakav. Već sam jednom prilikom spomenuo taj auto, sportski merđo iz 60tih godina. A cijena mu je, da te bog sačuva, od 20 hiljada eura pa na više, ovisno o modelu i stanju. Na koji način zaslužujem taj auto snova (i bukvalno, jer ga dosta često sanjam). Tako da sam u posljednjih 15 godina, kada sam ostao bez nekog stalnog zaposlenja, odradio sigurno preko 20 hiljada radnih sati – potpuno besplatno. Čak i po nekoj mizernoj satnici od 1-2 eura, zaslužio sam. Netko tko čita ovaj moj blog mora znati da živim potpuno asketski, životom kakvim ne živi nitko, pa ni svećenici. Znam da ću na svoj auto snova morati počekati, možda i dugo, ali neka se zna, da ne patim od lažne skromnosti, ako skromno živim. Ja jednostavno taj auto zaslužujem i to je to. Tačka.
