My spiritual exercises
srijeda, 06.05.2015.
GDJE SE KRIJE ZAMETAK RASPADA SFRJ?
Nisam ni sam bio načistu kako da naslovim ovaj post. Desetine hiljada ljudi koji se još uvijek deklariraju kao Jugoslaveni, i ponosni su na period između 50-tih i 80tih godina, još se uvijek pitaju kako se desilo da jedna zemlja takvog renomea u svijetu, doživi tako sraman slom. Moram priznati da sam do odgovora došao tek u zadnje vrijeme, odnosno u zadnjih nekoliko godina, prvenstveno izučavajući konspirološku literaturu. No, malo proučavajući i čisto mainstream literaturu, shvatio sam da čak nije bilo ni potrebno da otvaram bilo koju knjigu sa područja teorija zavjere, a da bih dao odgovor na gornji naslov.
Ideju za ovaj post dobio sam kada sam na tavanu pronašao knjižicu interesantnog naslova – „Specijalni rat: psihološko-propagandni aspekti“. Napomena 'za internu upotrebu' nosi neki prizvuk tajnovitosti, i pretpostavljao sam da ću u njoj naći bar neki zanimljivi podatak. Kao autori, odnosno priređivači navode se kapetan bojnog broda Šime Živković, pukovnik Ivan Srdanov, te magistar Sulejman Hrnjica.
Prvo poglavlje nosi naslov: Neprijateljeva psihološko-propagandna aktivnost koja se vodi u poslednje vreme iz inostranstva prema oružanim snagama SFRJ. Upale su mi u oči riječi „u poslednje vreme“, imajući u vidu da je knjižica bila štampana krajem 1974., a te godine je istekao 20godišnji ugovor koji nas je vezivao paktom (savezom) sa Grčkom i Turskom, dakle dvije članice NATO-a. Činjenica: psihološko-propagandna aktivnost otpočela je tek „nedavno“ [tj. 1974.], što se poklapa sa raskidom veze sa sjevernoatlantskim savezom, odnosno njihove dvije zemlje-članice.
Možda će se nekome učiniti kao sitnice, ali neke stvari su mi intuitivno dale na znanje da je ta veza sa Zapadom bila više nego tek puki formalizam. Recimo, imam dvije značke u svojoj kolekciji, jedna se odnosi na 25., a druga na 30. Godišnjicu JRM (Jugoslavenske ratne mornarice). Čovjek bi na njima očekivao bar neke komunističke simbole. No, nema ih. (Na znački povodom 40. Godišnjice ih ima.) Na poleđini prve stoje imena dizajnera (Švajcer-Penko), dok na poleđini druge (iz 1972.) saznajemo da je značku proizvela firma, pazi sad – Bertoni iz Italije.
Otprilike u to vrijeme, 1972/73. Godine, među mladima je bila moda nošenja činova (američke vojske) na rukavu. Sjećam se da sam i ja tako da baki da mi prišije čin narednika, na rukav mog drap džempera. Moj stari, iako član SKJ i vojno lice, nije mi ništa prigovorio. Danas se mislim, da ta 'moda' svakako nije mogla proći u nekoj drugoj socijalističkoj zemlji.
No, da se opet vratim spomenutoj knjižici. Kao glavni nosilac neprijateljske aktivnosti navode se općenito „strane obavještajne službe“, dok je glavni izvor propagandno-psihološke aktivnosti – masovna sredstva javnog informiranja, tačnije zapadna konzervativna (reakcionarna, desničarska) štampa. Rečenica koja me je 'štrecnula' bila je ova: „Nije ni teško pogoditi odakle vetar duva i u napisima u kojima se prognozira da će se u Jugoslaviji ponovno rasplamsati nacionalizam i razviti „borba za vlast“, što će dovesti do njenog raspadanja, pa i do strane intervencije“. Nije li ova prognoza došla direktno iz kuhinje CIA-e?
Moram se vratiti na Balkanski savez iz 1954. godine, pošto vjerujem da postoje sumnjičavci koji tvrde da mi nismo mogli biti istovremeno u njemu i u pokretu nesvrstanih. Zato sam uzeo Vojnu enciklopediju, da vidim, piše li nešto u njoj o tome. I piše. Svega 13-14 redaka, uvijeno se govori o „Tripartitnoj saradnji na koncepcijama aktivne koegzistencije u duhu povelje OUN“. No, ipak se priznaje da je Bledskim ugovorom iz 1954. ta tripartitna suradnja pretvorena u politički i vojnoodbrambeni savez, zaključen na 20 godina. (članak „Balkanski savezi, major Branko Pavić).
Pošto je taj ugovor na 20 godina (potpisan u namjeri da se otkloni opasnost od intervencije SSSR-a) u ljeto 1974. definitivno istekao, počelo se u zapadnoj štampi špekulirati sa pretpostavkom „šta bi bilo ako bi SSSR vojnom silom intervenisao u Jugoslaviji“ i „da li bi posle toga intervenisali i Amerikanci, ili ne, šta bi radio NATO i sl.“ Tako se veli u mojoj knjižici „Specijalni rat“, uz napomenu da je sve to bilo naglašenije prije 10. kongresa SKJ.
Strane obavještajne službe sigurno snose velik dio krivice za raspad SFRJ, no one imaju svoje naredbodavce, koji su iznad šefova tajnih službi. K tome, CIA i druge strane tajne službe ne bi imale uspjeha da ne surađuju sa domaćim tajnim službama. Bez pomoći udbaša, raznih arkana i perkovića, udbaških listova poput Slobodnog tjednika i njegovih srbijanskih pandana (sjetimo se samo posjete ST-a udbaškim kolegama u Kragujevcu), rasplamsavanje nacionalističke histerije bila bi 'nemoguća misija'. Ima jedno kratko poglavlje u knjižici „Specijalni rat“, gdje se vrlo eksplicitno objašnjavaju metode izazivanja nacionalističkih emocija i stvaranje osjećaja ugroženosti nacije.
Siguran sam da ima dosta onih, koji ne vjeruju da se obavještajne službe bave unošenjem razdora između nacija, ili političkih i vjerskih frakcija iste nacije. Ponovo citat iz enciklopedije (Opća enciklopedija JLZ). „Krupne kapitalističke države ekonom. Zainteresirane u nerazvijenim zemljama s pomoću obavještajne službe provode različite akcije da zaštite svoje interese. Tako napr. kad su prilike to zahtijevale, brit. obavještajna služba preko svojih agenata znala je u nekoj koloniji raspiriti nacionalnu ili plemensku netrpeljivost, povesti rat jednog plemena protiv drugog, ili pobunom osigurati vlast onoj grupi ili partiji koja je u to vrijeme bila najlojalnija prema Velikoj Britaniji.“
Tajne službe ponekad ili čak u pravilu mogu se oteti kontroli premijera i vlade, kao što je bilo spomenuto u vezi SOE, u postu iz 2013. godine. Na osnovu već rečenog neki su vjerovatno ispravno zaključili da obavještajne službe u stvari rade koordinirano, u korist krupnog biznisa, a ne naroda i države. To nije čudno, imajući u vidu da su kroz historiju, obavještajnu službu obavljali diplomatski predstavnici, trgovci, a vojska je tek od vremena Napoleona dobila veći značaj. No, i prema Vojnoj enciklopediji, podjela na civilnu i vojnu više je formalne prirode.
Ima također onih koji još ne mogu shvatiti da ratove ne pokreću nacionalistički diktatori (samo) po svom 'ćefu', već o njima primarno odlučuju – bankarske korporacije i krupni industrijalci. Citiram još jednom Vojnu enciklopediju. (Ovaj citat sam bio već naveo u vezi početka I svjetskog rata, čini mi se.) „Bankarske korporacije i velike banke raspolagale su ogromnim finansijskim sredstvima, povezale su se sa industrijom, finansirajući monopolističke organizacije u zemlji i van nje. Finansijski kapital nosio je sobom i izvor pojačanih ekspanzionističkih težnji vodećih kapitalističkih država, čime se još više zaoštrila borba za tržišta i sfere uticaja.“ (Članak „Uzroci rata“, puk. Veseljko Huljić)
I sada se opet vraćamo u 1974. godinu, nesumnjivo prelomnu u historiji socijalističke Jugoslavije. Obilježila su je dva važna događaja, a to su donošenje novog Ustava, te Deseti kongres SKJ. Ustavne promjene su bile prvenstveno usmjerene na jačanje uloga republika i pokrajina, naročito po ekonomskih pitanjima, vezano za oblast proširene reprodukcije. Federaciji su bila uskraćena bilo kakva investiciona ovlaštenja, odnosno mogućnosti da preuzima bilo kakve financiske obaveze, osim onih koje su neposredno vezane za njene funkcije.
Čitajući referate Tita i Kardelja sa 10. kongresa SKJ, održanom krajem maja 1974. U Beogradu, ne mogu se suspregnuti od komentara, da su stvarni protivnici SFRJ prije 4 decenije bili isti kao i danas oni nacionalnih državica (beznačajnih u evropskoj i svjetskoj politici, te satelita velikih država). S tom razlikom, što su vođe socijalističke Jugoslavije vrlo eksplicitno ukazali na njih, za razliku od današnjih čelnika nacionalnih državica, koji se to ne usuđuju.
Što je rekao drug Tito? Ovo: „…nadnacionalne kompanije nastoje da se nametnu kao dominantan faktor i u mnogim razvijenim zemljama… Kontrolišući ogromna ekonomska i finansijska sredstva, nadnacionalne kompanije teže da ostvare sve veću društvenu i političku moć i time još više osiguraju svoje profite u uticaj, prije svega u interesu svojih metropola. Zato je neophodno onemogućiti njihovo štetno djelovanje i podvrgnuti ih suverenitetu zemalja u kojima posluju.“
Kardelj ga dopunjava. Citiram: „Multinacionalne kompanije… zasnovane su na neprekidnom procesu otuđivanja kapitala, odnosno dohotka, ne samo od radničke klase, već i od naroda uopšte… One postaju takva ekonomska i politička snaga da počinju da diktiraju vladama i državama, da se mešaju u njihove unutrašnje stvari, da smenjuju vlade, da organizuju vojne i druge udare i druge oblike pučeva itd., a sve u interesu održavanja svoje monopolističke pozicije u svetu.“
Izraz 'multinacionalne kompanije' odnosi se, neki misle, samo na industriju. Ne, odnosi se i na trgovinu i banke. Sve što vrijedi za industrijski kapital, vrijedi i za banke, u pogledu koncentracije i centralizacije kapitala. Lenjin je još 1916. godine ustvrdio: „S razvojem bankarstva i njegovom koncentracijom u malo ustanova banke prerastaju iz skromne uloge posrednika u svemoćne monopoliste…“ ('Imperijalizam kao najviši stadij kapitalizma')
