My spiritual exercises
ponedjeljak, 11.05.2015.
EM I ETERSKO POLJE ŽIVIH SISTEMA (III)
ETERSKA PRIRODA MIŠIĆA I NERAVA
Električnu prirodu mišićnog i nervnog sistema upoznali smo u prethodnom nastavku, ostaje da se pozabavimo još i njihovom suptilnijom, eteričnom prirodom.
Upravo je postojanje eterske razine razlog za postojanje senzacija u nekim inače neobjašnjivim fenomenima. Pr., kada ne osjećamo osjet u inače potpuno zdravom i cjelovitom ekstremitetu. Imamo i drugi, posve suprotan primjer, u kojem osoba osjeća osjete u ekstremitetu koji nedostaje, recimo u amputiranoj ruci ili nozi. Ove primjere ne možemo naći u oficijelnoj naučnoj literaturi, već kod nekih teozofskih ili new age autora.
Da vidimo što o funkcioniranju čovjekovog eteričkog mehanizma veli teozofski autor C.W Leadbeater, u djelu 'Dreams' (1896).
Eterički je dvojnik približno jednakog opsega, kao i fizičko tijelo koje prožima. On posjeduje mozak, materijalan poput onog fizičkog tijela, izgrađen od materije u stanju finijem od plinovitog. Eterički dvojnik predstavlja kalup, po kojem je izgrađeno fizičko tijelo. On je često nazivan nosačem čovjekovog životnog etera ili vitalne sile (tj. prane). U formiranju tjelesne prane važnu ulogu ima eterički dio slezene. Prana prožima cijelo tijelo, prolazeći svakim nervnim završetkom (okončinom).
Leadbeater piše da prijenos utisaka do mozga vjerovatno više ovisi o pravilnom toku etera duž eteričkog dijela živčanih okončina, nego u jednostavnim vibracijama gušćih i vidljivih dijelova fizičkih nerava.
U navedenom djelu 'Dreams' dakle, daje se primjer kako se pod uticajem hipnoze, subjekt može učiniti neosjetljivim, recimo na ubod igle, ili na plamen svijeće. Nekoliko prolazaka preko ruke pacijenta, dovode dakle ekstremitet u stanje neosjetljivosti.
Razlog je ove neosjetljivosti, prema Leadbeteru, prestanak proticanja etera duž živčanih okončina. On je naime supstituiran hipnotizerovim eterom, a budući da samo vlastiti eter prenosi informaciju mozgu, dolazi do prekida kontakta. „Eterička i zgusnuta materija (tkivo) pripadaju mozgu, a dijelovi su jednog i istog fizičkog organizma. Stoga, ne možemo djelovati na jednog od njih, a da pritom ne utičemo na onog drugog.“
Sredinom 90tih godina britanski biolog Rupert Sheldrake je objavio knjigu prividno pretenciozno naslovljenu „Seven Experiments That Could Change the World“. Sheldrake je tvorac pojma 'morfičko polje', pod kojim se jednostavno podrazumijeva polje forme, oblika, uzorka ili reda ili strukture. Takva polja organiziraju ne samo polja živih organizama, već također i forme kristala i molekula. Svaka vrsta molekula, svaki protein, npr. ima svoju vrstu morfičkog polja – hemoglobinsko polje, inzulinsko polje.
Peto poglavlje navedene knjige nosi naslov 'Phantom Touch' (Fantomski dodir). U njemu se, kratko rečeno, opisuju iskustva fantomskih ekstremiteta. Nekima to vjerovatno nije poznato, ali činjenica je da kada čovjek izgubi ruku ili nogu, ne izgubi zajedno s njima i osjećaj njihovog prisustva. I ne samo to, već je tu također i senzacija oblika, pozicije i kretnje. Oni, kojima je neki ekstremitet bio amputiran, mogu unutar njega osjetiti recimo svrab, toplinu, ili svijanje. Fantomski udovi mogu se općenito pomicati po volji, te u koordinaciji sa ostalim dijelovima tijela. Oni se dakle osjećaju kao (stvarni) dijelovi tijela…
'Fantomi' se mogu stopiti sa artificijelnim udovima, veli Sheldrake. Oni igraju važnu ulogu u adaptaciji na mehanička pomagala, koja zamjenjuju izgubljene dijelove (tj. na proteze). Kao što je jedan istraživač primijetio, ovo prostorno međuprožimanje praktički znači da je inače beživotan dodatak tijelu (proteza) na neki način 'oživljen' fantomom.
Istraživači ovog fenomena su primijetili daljudi, koji koriste artificijelne udove, mogu iskusiti bol, nakon skidanja proteze (dakle ne na mjestu amputacije, već upravo u nedostajećem ekstremitetu). Isto je tako primijećena osjetljivost u nedostajućem ekstremitetu, prilikom promjene vremena. Nekad su prisutni nevoljni pokreti u nedostajućim prstima.
Pošto je Sheldrake oficijelni naučnik, mada sa nešto alternativnim pogledima, on samo jednom spominje 'astralno tijelo' i veli, pošto je ova terminologija opskurna, radije koristi termin 'ne-materijalno tijelo'.
Za neke ljude, veli on, ne-materijalno tijelo je samo jedan aspekt psiheili duše. Fantomski udovi su po njima samo jedan aspekt psihe ili duše. Fantomski udovi su po njima aspekt psihe. Oni imaju psihičku, prije negoli materijalnu realnost.
Dakle, za te 'neke', fantomi su samo iluzija, koju generira nervni sistem. Za ove ljude, fantomi su ustvari u mozgu.
U početku je hipoteza ovih, materijalistički nastrojenih naučnika bila da su bolovi u fantomima generirani impulsima neuroma na nervnim završecima. Međutim, čak i kada su oni bili kirurški odstranjeni, bol se uvijek vraćala. Potom su naučnici pretpostavili da će bol prestati ukoliko odstrane dijelove u mozgu, koji primaju impulse od nedostajućeg ekstremiteta. No, i ovaj pokušaj se pokazao neuspješnim. Bol se uvijek vraćala i fantom bi uvijek i ponovo bio prisutan.
Rupert Sheldrake je biolog zastupnik tzv. vitalističke teorije, i on ne smatra da je um ograničen na mozak, već smatra da se širi unutar tijela, pa čak i preko njegovih granica. Shodno tome, također smatra da fantomski ekstremitet nije ograničen na mozak, već egzistira upravo tamo gdje se i čini da egzistira. Dakle, Sheldrake veli da preferira misliti o fantomu kao o morfičkom polju, u polju kao organizirajućem uzorku prostora i vremena. Moje je mišljenje da morfičko polje možemo donekle poistovjetiti sa eteričkim tijelom. Npr. new age autor Don DeGracia (inače fiziolog) smatra da je etersko tijelo esencija svih senzacija i percepcija. U njemu se registriraju recimo osjeti dodira ili mirisa. Po njemu, fokusirane senzacije registriraju se u eterskom tijelu, što znači svijesti. Fizičko/organsko tijelo je stroj koji prenosi senzacije, a etersko tijelo ih registrira. („Astralna projekcija“)
