Konobarica s tastature
ponedjeljak, 29.03.2021.
Jaoooooo
Znači, napisala sam ga cijelog... Još samo mali zaključak.
I stisnem tko zna što na ovom mobu i paaa paaa...
A laptop sam dovukla, al se ne mogu uvalit na susjedov internet....
Ništa, odo leć ne mogu sad...
A bio bi lijep post.
O piskarijama i papirusinama koje pronađoh u ormaru svoje nekadašnje dječje sobice. Svega.
četvrtak, 25.03.2021.
Ima ga, i te kako
Baš je zabavno pisati preko moba. No trenutno nemam drugi izbor, pa me eto ovako. Uglavnom, svi smo ga zakačili. Onako junački. Najgore, dok smo mi doma odrađivali izolaciju, za mamu se nije imao tko pobrinut, osim susjede koja je zaista uskakala i čekirala ju. A onda se mami poisposlagalo... Uglavnom eto me na starom trosjedu koji smo rastegli u dnevnom kpjim dominira Oriolik regal i luster
sa 6 lampi u kojeg nema tko nije zveknuo glavom. Mama se preznojava i hrče u spavaćoj. Ja pokušavan napisati smislen post na mobu, jer i da imam laptop, nemam internet, a i od cjelodnevnog njegovateljskog posla ne bi stigla na laptop.
Za zaključak dvije činjenice:
1.) ne bi bila njegovateljica, nema novaca
2.) ovaj virus postoji. I uopće nije zabavan.
Više o apsurdima pandemije i osobnom doživljaju virusa u nekim budućim tekstovima.
Pozzić vam i ostanite negativni.
ponedjeljak, 22.03.2021.
POST BEZ POSTA
Sljedeći ću postat onako pravo.
Isprike auditoriju koji me prati.
Baš stislo.
Pusa svima.
subota, 20.03.2021.
Nataša IX
Na božićno jutro
Nikad mi nije bilo jasno zašto se na Božićno jutro ljudi bude kao i radnim danom. Zar ne bi to trebao biti dan kada se spava do nemilosti i onda polako pije kava uz otvaranje poklona? Ovog Božića u obitelji Ivanović, mojoj obitelji, isto kao i uvijek. Božićni ručak na koji nam je dolazila moja sestra sa svojom malom obitelji bio je po starom dobrom običaju zakazan za 13 sati, a to je značilo uzbunu od tamo negdje osam ujutro. Ja sam još uvijek bila u onoj skupini djevojaka koje na Badnje veče izlaze na ponoćnu misu, a potom obilaze klubove u centru. Točnije, opet sam bila u toj skupini, jer prošli Badnjak Saša i ja proveli smo kod njegovih frendova, a pretprošli sami kod njega, friško zaljubljeni. Dakle, sinoć sam se vratila staroj tradiciji i nije mi bilo nimalo jednostavno izvesti to ustajanje u osam ujutro. No dobro. Moj najdraži brat, imao je naravno privilegiju da odspava do deset. Jer, kao on ionako nema nekog posla prije. Ne znam da ga je imao i nakon, ali eto. Samo, ovog Božića moj se brat nije zatekao u našoj obiteljskoj kući. Čekali smo da se ustane, što je isto bio čisti SF, jer njega je trebalo dizalicom vaditi iz kreveta. Uvijek. Kada sam se nakon poduljeg kucanja našla u njegovoj sobi, ona me pozdravila prazna. Ooops! Najprije sam se začudila, a onda produžila po mobitel. Nazvala sam njegov broj i naravno „Korisnik trenuto nije…“nisam ni odslušala tetu automat da mi do kraja izrecitira poruku. Uf, idiot!! Pa šta mi nije mogao poslati sms da će noćiti negdje van kuće. Sad ćemo imati baš cool Božićno jutro. Starci će, a pogotovo mama poluditi. Željko je imao dvadeset i četiri godine. Jedini je u našoj obitelji bio nezainteresiran za akademsku titulu, tako da se po završetku srednje tehničke odmah zaposlio. I trenutno, kao automehaničar zarađivao bolje od ijednog od nas. No imao je nevjerojatan talent da sav taj novac ne uspije zadržati u svom posjedu i rijetko kad bi izgurao cijeli mjesec a da nije uzimao pozajmice. Uglavnom od mene. Nisam imala pojma na što je trošio tolike novce. Uglavnom je cijele dane provodio u garaži. Najprije kod poslodavca, a potom kod frenda gdje je u fušu popravljao automobile. Istina, prvih nekoliko godina pokupovao je brdo alata i naravno, prvi Fiat Uno koji je potom trebalo nabrijati do besvjesti. Pa sljedeći auto i tako dalje. No posljednje dvije-tri godine, dobro mu je išlo, solidno je zarađivao, a novci su nestajali. Jednom me tako pukla paranoja da se drogira...Pa sam ga danima kontrolirala, davila...Kad sam se uvjerila da ne konzumira drogu, pukla me paranoja broj dva...sigurno se kocka, kladi, što li...i opet sam svom silinom navalila...Naravno, moja je paranoja bila neosnovana. Nije se kockao. A listići kladione nisu premašivali uloge od dvadesetak kuna. Bilo je to ono neko rekreativno klađenje. Bilo bi mi lakše kontrolirati ga da je imao neku stalnu djevojku, no on je bio u braku s ispušnim loncima, blatobranima, karburatorima i tome slično. Nerijetko sam i ja plijenila pažnju kolega na poslu koji bi malo-malo otrkili neku novotariju na mom Fiatu Bravo. Dakako, bila sam ponosna na svoj drugačiji automobil oko kojeg se uopće nisam trebala truditi, jer svako toliko Željko je izletavao s nekom idejom i uredno mi ga nadograđivao, što u motoru, što na karoseriji. I da sam htjela, nisam mogla biti šminkerica...vozila sam najsportskiji Bravo u gradu...Gdje li je samo zaglavio? Nazvala sam ponovno .Opet automat. Ništa. Ipak ću morati starcima izići bez informacije. Spustila sam se u prizemlje. Kuhinjom se već širio miris juhe, a impresivno velika purica primala je nadjev iz maminih masnih šaka. Tata je bio negdje u dvorištu. Bilo bi mi lakše da je i on tu. Uputila sam se van. Željkov auto bio je parkiran na prilazu.To me još više zbunilo.Bilo je hladno i činilo se da će snijeg. Vratila sam se unutra i opet popela na kat, u svoju sobu. Po treći put sam nazvala. Ništa. Nazvala sam Mirelu.
-Hej! Već si budna, partijanerko...-pozdravila me cvrkutavo
-Yep.Budna od osam ujutro.Ti?Jesi preživjela rastanak, jel draga otišla?-Irena je jutros otputovala doma, svojima u Ogulin.
-Je, otišla je isto tako, oko osam. Ej neš vjerovat, starci joj poklonili kućni ogrtač i papuče za Božić. Kakav horor!! Nisam znala oću li se smijat ili plakat...Ipak sam se odlučila smijat, na kraju...A šta da ti kažem, frka i strka doma, sad. Purice, mlinci, kiseli kupus...Juha se kuha valjda od šest ujutro. Ana dolazi sa svojima, ma pričala sam ti već. Ko i tebi, vjerojatno.-
-A-ha. Isti scenarij. Samo, imam jedan problem.-
-Reci.-
-Željka nema. Nije se pojavio cijelu noć. Auto mu je tu, ali nemam pojma di je on. Išla sam ga probuditi i skužila sam da se nije pojavio uopće. Zvala sam ga već tri puta, al mob mu je, naravno isključen. Nemam pojma šta reć starcima. Mama će poludit, znaš nju. Skočit će joj tlak samo tako. Šta da radim?-
-Pa jel' se već dogodilo da prespava negdje vani, pretpostavljam da je?-
-Mislim da nije. Ne znam šta je bilo dok nisam tu živila, al kad jesam, nije. Nemam pojma. Ne mogu vjerovati da se nije baš danas pojavio, gdje god da je zaglavio sinoć.-
-Ako je negdje zalomio, napio se, pa prespavao kod frenda ili nekog komada, možda je i bolje da nije dolazio doma. Šta ja znam. Imaš koji broj od nekog njegovog frenda, od onog dečka što radi s njim, možda?-
-Imam, ali oni se baš i ne druže privatno.Joj, vidiš imam i od ovog njegovog Marina, nisam uopće išla za tim. Baš me frka ulovila kad sam vidjela da ga nema. Još mu i mob isključen. Čudim se da mi nije barem poruku poslao. Da znamo da je o.k. Jooooj! Poludit ću! Nije mi dovoljno što se na Božić moram ustajat u osam, još i ovo. Sad će stara pilat, stari njurgat. Aaaaa!!-počela me pucat nervoza. Bila sam neispavana, lagano još mamurna i sva mi je ta gungula oko Božića začinjena Željkovim nepojavljivanjem počinjala ići na živce.
-Aj se smiri. Pomalo sad. Najprije nazovi sve koji bi mogli imat pojma di je, pa onda vidi šta ćeš. Nemoj još i ti počet paničarit. Bit će dosta nervoze i bez tebe nervozne.-
-Ma znam, nisam nervozna, nego me počinje pucat sad sve lagano. Nisam se naspavala.-
-Hm, imaš nekoliko dobrih razloga za to, čini mi se. Noćas ste ti i beba nestali negdje oko dva. Hmmm. -zadovoljno je zaprela. Nju je moja seks-bez-obaveza-veza sa Ivanom strašno zabavljala. A lagala bih kad bih rekla da mene nije...pogotovo onda kada sam nakon tih noći mogla bez ikakve grižnje savijesti produžiti spavanjem do kad god. Što danas nije bio slučaj.
četvrtak, 18.03.2021.
Stiglo me
I sad me stiglo.
Čupam, vrtim, guram, ma da dobro je, bit će sve u redu, ma joj, ma brižan, ma baš mi je žao...
Čujem svašta, uglavnom nedobro pa mi žao.
Pa molim, pitam, tražim odgovore jer sve mi se zalijepi.
Promijenim taktiku.
Ukopam se u svoje interese, isključim društvene i nedruštvene mreže, isključim se. Pokušam biti sebi dovoljna. A u tome nikad dobra, nikad mi za rukom nije pošlo. Mnogo sam puta poželjela da mogu. Al ne ide.
Pa se vratim, pa opet rujem, idem, guram, čupam, trsim se.
Hajde, idemo, daj još malo, bit će sve okej, još samo malo, malkice...
Ne pitam ima li kraja, i ako ga ima gdje je, nazire li se?
Bacakanje, batrganje, koprcanje...
Trpljenje.
Pa me stiglo.
I evo više mi se ne da. Ne mogu. Dosta.
Iscijedilo vrijeme i strpljenje.
Prekini tekmu.
Hoću time out.
Poštovani, vraćamo se kada uvjeti budu pogodni za nastavak igre.
ponedjeljak, 15.03.2021.
Branka - ulomak
Uronila je bose noge u mokru još travu. Prohladno svibanjsko jutro. Šetala je baščom i stopalima otresala po orošenim vlatima. Nogavice hlača podvrnula je nedovoljno visoko, debeli zavijutci mokri su se klatili iznad gležnjeva. Oko nje je bujalo. Maleni voćnjak na rubu bašče šepirio se zelenim krošnjama i propupalim granama. Brzo će trešnje. Nekad su prezrela stabla trešanja po kojima se verala s klincima iz sela označavale skori početak ljetnog raspusta. Svatko je od njih imao trešnju u dvorištu pa ipak, uvijek su trčali na onu Jospiovu.
Na kraju druma prema Bačevačkom putu dida Joso je svoje staračke dane provodio na klupici u hladu oraja ispred kuće na putu i brade oslonjene na štap pozdravljao one koji prolaze. Pregazilo svega preko njega. Osjetio je nepravde svih uređenja koji su tutnjali ovim prostorima, od križnog puta do domovinskog rata. Svako desetljeće vlast bi mu, što u zatvor što pod ledinu, otkinula nekog, a da nikakvog razloga nije bilo. Dida Joso je sve podnosio. Sa više ili manje muke. Nikad pak nije Boga osuđivao radi toga. Bogu je nekako bio odan. Kao što su oni, djeca, svake godine kada proljeće uzmiče pred ljetom bili odani njegovim trešnjama. Tuste bi grane visile preko plota izvirijući na drugu stranu dvorišta. Verali su se po krhkom drvenom plotu, brali trešnje, trpali ih u usta i u na trbusima zavrnute majice. Čarolijom, ili se to njima tako činilo, dida bi se Joso uvijek pojavio i tjerao ih istim riječima. Da bi vam vrazi tako prste izili kak' tuđe kradete. Smijali su se, trčali pred njegovom kletvom, velike, sjajne okrugle, prepune slasti trešnje ispadale bi putem kao da im obilježavaju stazu kojom će i sutra u lijeno poslijepodne krenuti.
-Moglo b' se reć da to i nisu njegove trešnje, kad onako vire van dvora.-
-Aha, de to njemu objasni.-
Objašnjavali bi si kasnije trpajući pod hladom nekog drugog drveta sočne crvene kuglice koje se nisu putem zagubile, u usta.
Divni dani. Dida Jose odavno nema. Trešnja se neko vrijeme sušila pa su joj debla došli, oni što se nastaniše na imanju pored Bačevačkog puta. Voljela je utvarati da je trešnja tugovala za dida Josom i njima, sretnom i bezbrižnom dječurlijom koja su je svake sezone oslobađala tereta. Ljudi imaju dušu, biljke energiju. Što u konačnici na isto dođe.
Al sam si mudra ovako rano ujutro, svaka mi čast.
Godila su ova jutarnja prošetavanja baščom, dozivanje i sortiranje uspomena na daleko i bezbrižno djetinjstvo.
Kada bi joj sunce počelo milovati ramena kroz pamučnu majicu uputila bi se natrag u kuću. Miris kave osjetila je već prolazeći kroz štagalj, a dok bi došla do praga, nerijetko bi se osjetio i miris svježe pečenih pogačica sa čvarcima koje je njena Anja obožavala. Tako i jutros. Prolazila je kroz dvorište pozdravljaući jato malih pačića i jedva čekala da zasjedne za stol.
Mama je bila zabavljena šalicama, kavom i tanjurićima za njih dvije. Tata je već otprašio put bolnice. Odavno je već trebao biti u mrovini, al deficit liječnika davao mu je mogućnost da još uvijek radi. Dobitna kombinacija za obje strane jer tata je svoj posao obožavao.
Mirišljave pogačice i još mirišljavija kava parkirale su se na stol. Joj mama! Joj mame! Nikakav problem ujutro se rano ustati, napeći, nakuhati omiljeni obrok za najmilije. Ne radi komplimenata, već radi činjenice da vole i da vole ugoditi. A pri tom ništa nije teško. I tako stoljećima. One se ustaju i peku. Mama je sjela nasuprot nje.
subota, 13.03.2021.
Nataša VIII
-Šta ćete vas dvije danas?-upitala sam
-A ništa.Ljenčarit ostatak dana, čini mi se.Hm?-upita Mirela;-Imaš ti šta u planu?-
-M-m.-mahne niječno glavom Irena;-Znaš da ne volim radit planove za nedjelju. - utakmice je Irena uglavnom imala subotom. Nerijetko i izlaske.
Mirela joj je u svemu davala potpunu slobodu, i to je rezultiralo time da je Irena, iako u dvadesetima, najradije ostajala doma, s njom. Voljela je ona društvo. I izlazila bi povremeno s tom nekom svojom ekipom. Al, ma rekoh već. Kao da im je najbolje bilo doma. Jednoj s drugom. Mirelini su roditelji radili u Njemačkoj. Ona i sestra živjele su tu. Iako se nastavak školovanja u Njemačkoj za činio kao logično rješenje, obje su kad je došlo vrijeme za fakultet, vratile se doma i počele studirat. Najprije sedam godina starija Ana, a potom i ona. Živjele su u stanu svojih roditelja zajedno tek dvije godine. Dok se Ana nije udala i odselila. Mirela je nakon godine uživanja u totalnoj samostalnosti skužila da bi joj cimerica dobro došla po pitanju troškova oko stana, a bome i kao društvo. I tako je kroz faks promijenila njih nekoliko. Kada se upravo na faksu zaposlila kao asistent, upoznala je brucošicu Irenu. Što je bilo nezgodno. Kažu da su se zaljubile iz prve, ali pozicije su ih kočile da krenu u nešto dublje. Dok se nije dogodio neki seminarski rad, gdje je Mirelu zapalo da joj bude mentorica. Što je bezuspješno, svjesna da se između nje i brucošice nešto događa, pokušavala izbjeći. Irena je znala što hoće, potezala je i uporno je seminarski htjela imati iz statike. Kod Mirele. I tako su istovremeno odradile seminarski, početak veze i Irenino preseljenje. Šest mjeseci nakon, Mirela je siguran posao na Građevinskom fakultetu zamijenila arhitektonskim biroom. Nije se htjela kompromitirati, niti ulaziti u neki sukob interesa. Hrabro. No nije pogriješila jer tu je imala slobodu, bila cijenjena, a zarada je bila i bolja nego na faksu. A Irena je imala svoju trajnu mentoricu koja će ju voditi bespućima studiranja građevine. Joj! Kao odličan predložak za neki ružičasti ljubavni roman. Rijetko se tako stvari poklope. Jedino što su morale, kada bi Mirelini roditelji dolazili na odmor ili na neki produženi vikend, biti malo suzdržanije. I kako mi je Mirela pričala, te bi situacije uvijek dodatno razbuktale strasti među njima. Smijale bi se noćima ležeći u istom krevetu, odijeljene od roditelja samo tankim zidom. Sreća je samo što nikada ni mama ni tata nisu baš onako banuli u njihovu sobu i umjesto dva puna kreveta, našli jedan prepopunjen...Jer, kao i ovo društvo, ne vjerujem da su bili spremni na činjenicu da im je njihova super pametna, inteligentna i tako samostalna kćerka u ljubavi sa svojom cimericom. Već je Mireli tata nekoliko puta postavio pitanje zašto sada, kad dobro zarađuje, još uvijek živi s cimericom. No ona mu je uredno odgovarala da je to zbog novog Golfa. Rata za njenu novu turbodizelšesnajstveištatigajaznam igračku bila je trećina, ako ne i polovina neke prosječne plaće, pa ako želi živjeti normalno i ne oskudijevati u ničemu, onda joj je ovo saaaasvim mala žrtvica za to, objašnjavala bi tati. Tata je to pušio, al da priča neće trajati dovijeka i da će se kad tad postaviti pitanje zašto na Ireninom mjestu nije neki dečko, bila je svjesna. Ustvari bili smo svjesni svi. No svi smo odlučili živjeti u trenutku i ne opterećivati se nadolazećim. Za njihovu je vezu znao samo određeni krug ljudi. Znala je i njena sestra, koja nije ni okom trepnula kada joj se Mirela outala. To je vjerojatno imalo veze s okruženjem u kojem su živjele svaka do svoje 18-e. Jednostavno, na zapadu je tako nešto bilo malo manje važno nego ovdje. Mirela i Irena trudile su se uvijek u javnosti normalno ponašati, što meni uopće nije bilo normalno. No dobro. Bilo je kako je bilo. One su bile sretne. A i ja sam se nadala da ću negdje, putem, jednom pronaći taj klik s nekim i biti tako sretna.
Nakon utamanjenog Ireninog odličnog kolača, posrkane druge šalice kave i primljenih još nekoliko zajebancija na račun mog mini maratona sinoć, odgegala sam se iz Mirelinog stana i ostavila ih da penzionerski uživaju u nedjeljnom tv programu. Ja sam krenula kući. Odlučna nekako pokušati barem malo ublažiti upalu mišića koja me zaskočila.
Nevjerojatno! Kako sam se spetljala s klincem. I super. Baš me zabavljalo sve skupa. Mogla bih malo i miksati kad dođem doma...nisam dugo. Duboko sam se nadala da ću jednom, barem vikendom, pa barem na nekoj lokalnoj fešti, dobiti priliku demonstrirati tu svoju strast. Kada bi to bio siguran posao, u sekundi bih zaboravila na svoju dipl. iur titulu i ponosno kraj svoj imena isticala DJ.
Ušla sam u auto.Nije ničim odavao da se dvoje ljudi sinoć tu besramno dobro zabavilo. Ničim osim ovim CD-om koji bi i dvije pande natjerao da se isto tako besramno dobro zabave. I to je bilo mojih ruku i osjećaja djelo. Nisam sad bila u tom filmu, pa sam prebacila na radio i lagano pjevušeći pokrenula automobil.
Mama i tata su se uvijek čudili tim kotačima, koji su neodoljivo podsjećali na gramofone njihove mladosti, a uopće nisu bili gramofoni. A kotače je postavio, instalirao i pospajao moj dobri frend Mario. Mario je bio DJ Maxim i u srednjoj velika faca, jer nam je slagao, pržio, snimao, puštao, miskao ono što smo htjeli. Imati Maria za frenda, značilo je imati dobar tulum, uvijek. Nije mu puno trebalo da napravi karijeru i već dugo nije stanovnik ove države. Zadnju sam njegovu razglednicu dobila negdje iz Afrike, a u mailu pred mjesec dana javio mi se iz L.A. Kako god, ovi kotači bili su instalirani prije par godina, kad sam završavala faks. Do tada sam se zabavljala s kompjutorom. I onda kada je Mario nakon nekoliko godina nećkanja odlučio zaista otići van Hrvatske, odlučio je i dio svoje opreme rasprodati. Tu sam spretno iskoristila naše dugogodišnje prijateljstvo, i za sitne pare preuzela ovaj komad DJ opreme. Mario je bio ponosan što se za njegovu opremu zainteresirala cura. Kako su se stvari u samo nekoliko godina promijenile. Tada nije bilo mnogo cura koje su miksale. Danas ih ima u-huuu. Ovo je bio sasvim pristojan mix pult, koji je vjerojatno sada, nekoliko godina nakon već zastario, ali meni je bio čisto o.k. Tu sam ja bila ja i tu je sve bilo moguće...Nisam selila mix pult u stan u kojem sam živjela sa Sašom. Nisam o tome ni razmišljala. Svega dva puta sam se, kad bi došla ovdje kod staraca, malo na njemu zabavila. Na kraju balade dobro je ispalo što ga nisam selila. Uostalom služio je i kao najomiljenija igračka Lovri. Posjela bi ga u onu njegovu stoličicu i nabila mu slušalice na uši.Ubacila njegov omiljeni CD i pokazala mu kako da vrti lijevi kotač, da ubrzava ili usporava ritam. To ga je silno zabavljalo. A i mene jer obožavala sam Lovru i sve ono što ga čini sretnim. I Saša ga je volio. Volio je kada bi nas zapalo da ga iz nekog razloga moramo pričuvati. Nekoliko puta imali bi ga preko cijelog vikenda i bilo bi nam je super. Al zanimljivo, niti jednom, ni u najudaljenijoj primisli nisam pomislila kako bi nam bilo lijepo da imamo vlastito dijete...Ponekad sada, znam se upitati što je tih godinu i pol sa Sašom uopće bilo...Osim igre statua s regala.
Pokrenula sam prvi kotačić i ušla u samo moj svijet.
četvrtak, 11.03.2021.
Sve stane u broj
Znaš, stvarno sam dobro.
Nisam tog dvadeset i trećeg veljače zamišljala ovakav dvadeset i treći veljače. Dvadeset i četiri godine unatrag zima je bila hladnija i moji su gležnjevi pokušavali ne savijati se u neželjenom smjeru dok stopala uhvaćena u divne bijele štiklice nesigurno nabadaju po asfaltu iz kojeg šeretski, al pomalo prijeteće izvire sitno igličasto inje. Kao da se ruga. Jer tko ga ne shvati ozbiljno džaba koncentracije fokusirane na gležnjeve, stopala.
Hladnoća ranog jutra i prijetnja polupijanog kuma, koji je vrhunski vodio ceremoniju cijeli dan do duboko u noć, da budem dobra jer je njegov kum ljudina samo takva.
A ljudina i ja nikad sretniji. Konačno. Svoji, vezani pred Bogom, državom i zlatne nam omče netom nataknute blješte pred očima. Drugo ni ne vidimo. Sretni. Stvano smo bili.
Aleks pa Ivana.
Vrtići, škole, nogometi, rukometi, klaviri i gitare...Balet.
Četrdeset, pa sedamdeset kvadrata. Krediti i štednje.
Dvadeset i dvije godine zlatnih omči.
Dvadeset i treći je veljače. Vani skoro proljeće. Srčem kavu u dvadeset i šest vlastitih kvadrata. Za deset minuta upalit ću Skajp. Ivana će mi, nikad blistavija pričati o novom istraživanju, o zadnjoj utakmici i možda, ako imam sreće, malo o Bryanu. Smijat ćemo se. Kad se ekran zacrni, ogrnut će me ona tanka sjeta što već tri godine u meni čuči.
Imala sam fazu tuge koja pogodi kad se netko preseli među oblake, a ne tek u drugi kvart. Prošla ljutnju, bijes kad pogodi nemoć. To je bila faza prije tuge. Imala sam tih faza kroz mirenja i ročišta. Mljele su me u prahove, raspuhivale kroz eter, vlažile obraze i čupale u prsima.
Za tvoje faze ne znam. Imaš ih kome ispričati, ako ih je uopće bilo.
Kad razgrnem sjetu, dok mi u ušima i malom mozgu još bude zvonio Ivanin glas, sa osmjehom ću navući nove, predivne zelene tenisice. Na deklaraciji piše da su od posebnog materijala i da ublažavaju udarce.
Taman su mi, ljudino.
Sretna, zakoračit ću u mirno predvečerje.
Osvježena trening šetnjom, složit ću si fini svileni lipov čaj i ponovno upaliti ekran. Čaj će lagano omlačiti dok se na njemu pojave
klipan tvojih očiju i njegova sreća koja se čeka raspolutiti korz dva mjeseca. Pričat će o hladnoći tamo na sjeveru i zadnjem ultrazvuku. Razdragani.
Svega stane u četvrt stoljeća.
ponedjeljak, 08.03.2021.
ŽENAma
Naiđem neki dan na fb objavu da je Dan žena trebao u stvari biti 6. ožujka, ali je ženama trebalo dva dana da se spreme, pa se ipak pomaknuo na 8. ožujka. Nasmijem se i refleksno udarim emotikon koji se razvaljuje od smijeha. Već nakon dva skrola shvatim da uopće nije smiješno. Da nikako ne bi bilo smiješno Clari Zetkin, Mariji Jurić, Milevi Marić...Ako vam ne zvoni tko su one, a prve su koje su mi kod tipkanja nadošle, jednostavno ukucajte imena u internet tražilice. Danas je to jednostavnije no ikad. Ne treba izvlačiti debelu knjigu iz toma enciklopedije. Dva - tri klika i etogac!! Evoluirali smo.
Jesmo li?
Dok je mama još boravila kod nas, osvane Zakoniti jedno veče sa velikom New Yorker kesom. Vadi redom, oblači i prošetava ispred nas obaviještavajući o akcijskoj cijeni svakog komada koji prezentira. Na kraju proba jedne iz paketa od 5 bokserica. Zaključi da su mu male, pa će ih zamijeniti. Potom ode u sobu sa škaricama, da poskida etikete i pobaca na pranje novokupljene komade odjeće po akcijskoj cijeni.
-Vidiš, molim te, kako si je on lijepo sam kupio za obuć. Ma sve, al da si sam kupuje gaće. Jesi vidila? - kaže moja mama zadivljena umješnošću svog zeta. Nasmijem se i odogovirm joj da je na pragu šezdesete i nekako je normalno da je sposoban sam sebi kupiti gaće. Mama se namršti. Ona je još uvijek uvjerenja da žena treba kupovati mužu donji veš, djeci da i ne govorimo, i da žensko treba držati kuću. Jer je žensko.
-I uz sve to ić na posao ko i muško. - ubodem
-Da. A kako bi s jednom plaćom? - okreće
Odustajem. Činjenicu da nikad nisam svom mužu kupila pogrešan broj gaća onda kad sam ih ja kupovala prešutim.
Dok sam bila aktivna u ženskom nogometnom klubu na svojevrsnoj poziciji glasnogovornice oko ovog bi me datuma po lokalnim radio i tv postajama zvali na gostovanja u prigodnim emisijama. Tada bih se trudila slušateljima i gledateljima približiti taj fenomen ženskog nogometa ne kao sedmo svjetsko čudo, već kao sport. Koji u svojoj suštini oplemenjuje osobu. I iako sam redovito nakon svake odigrane utakmice, te uz ikakvi događaj vezan uz klub ili ženski nogomet na tjednoj bazi slala izvještaje lokalnim medijima, od urednica koje su me rado ugošćavale u prigodnim emisijama nisam nikada doživjela da su išta od mojih izvještaja pročitale.
U nekim bivšim godinama, dok su hotelijerske korporacije još objavljivale natječaje za posao, redovito bih dolazila do zadnjih krugova razgovora. Radilo se o voditeljskim pozicijama. U zadnji krug bi po defaultu ušli "još jedan gospodin" i ja s istim referencama. Korporacija bi se uglavnom odlučila za gospodina. Meni bi bilo ponuđeno "ali, ako želite kod nas početi kao konobarica, pa polako s vemenom..." Bez uvrede, ali kao konobarica sam počinjala u osamnaestoj, a u trideset i petoj nastavljam kao izgrađeni kadar...
Prije spomenutih razgovora, tražeći posao kao konobarica u a la carte restoranu, nailazila sam na: "ja osobno ne vjerujem da žensko može biti dobar konobar, a vi dođite, pa me uvjerite u suprotno" ili "planirate djecu?", "kod nas osoblje ne ide na bolovanje za dijete"... Nije fikcija. Već izbor iz doživljenog realiteta. Nažalost.
Svi ovi mali primjeri ništa nisu u usporedbi sa svakodnevnim borbama jedne samohrane majke, sa neadekvatno plaćenim trudom jedne olimpijske pobjednice koja je istu količinu znoja, truda i odricanja ugradila stremeći ostvarenju cilja kao i njen muški kolega, sa upornošću znanstvenica, spisateljica, umjetnica koje su koz povijest imale objavljivati pod muškim pseudonimima da bi uspjele svijetu pružiti neke nove spoznaje i vrijednosti.
Ništa nisu, ali su mali vezovi koji se pretaču u tkanje.
Hoćemo li ih drhtavom rukom heft koncem samo proštepavati ili odlučnim pokretima od njih izvesti fino tkanje od kvalitetnih, čvrstih niti - na nama je.
Sretan vam 8. mart.
Međunarodni Dan Žena
photo: M.K.Š.
subota, 06.03.2021.
Nataša VII
Uzdahnula sam. Da. Znala sam. Zajednički život dvije žene još je uvijek, u ovoj lijepoj našoj, bio iks ipsilon društvu oko nas. Ovdje bi prije vanzemaljci bili vjenčani ili bi im bilo potvrđeno neko partnerstvo nego njima. Nisam htjela o tome razmišljati. Željela sam onako sebično, što duže uživati u njihovom odnosu, za koji nisam sumnjala da će trajati još neki niz godina.Osim toga Irena je do završetka studija imala još najmanje tri godine.Pa eto, bar te tri godine...bit će tu.
-Ne želim o tome razmišljati. Uopće. Jer kako god se završilo, ja dobijam.Ako ostanete imat ću vas uvijek na raspolaganju, ako odete negdje van, imat ću destinaciju u koju ću moći otputovat. A sad vadi taj kolač. Čekaj! Rekla si marelice? Otkud marelice u ovo doba godine???-upitah.Tek mi je sad došlo do gore.
-Heloou! Konzervirane možda? Kuharice jedna. -Mirela se ustala po kolač, a iz sobe se polako vukući papuče po podu, šunjala Irena.U donjem dijelu pidžame i u potkošulji. I ono malo kratke crne kose na glavi bilo joj je razbarušeno. Zijevala je.
-Jutrooooo.- zavila sam joj
-Hmhmmm. Koliko je sati?-zaškiljila je
-Pet i dvadeset.-rekoh
-Uuuuhuu, pa šta me nisi probudila.-okrene se prema Mireli
-A šta ću te budit..ideš nekamo?-
-Pa ne al' ono, već je pet i pol. Ja išla u krevet u tri.-
-A neš ti. Pa dobro. Jesi se naspavala?-
-Mhmm.-Irena je sjela na kauč.Počela se protezati i trljati po golim rukama
-A da si nešto obučeš?-rekoh
-Oću. Miro, di mi je trenerka?-sad slijedi rafal s Mireline strane....
-Di ti je trenerka?!Otkud bi ja trebala znat di je tebi trenerka?! Jesam je ja nosila ili ti?! O jebote! Izludit će me ta tvoja lijenost i šlamperaj.-znala sam...
-Doooobrooooo, ne deri se. Idem se obuć.- ustala je i polako, opet vukući papuče otišla put sobe. Mirela je kolutala očima. Ja sam se smijala. Obožavala sam te njihove situacije.
-Ma daaaj. Ej, neki dan ide na trening i da di su joj steznici. Ja inače nemam drugog posla, nego nadgledat njene steznike. Katastrofa! A da joj vidiš torbu kad se vrati....aaaaaa.Ne znam samo šta bi bilo da trenira nogomet ili nešto po blatu i na otvorenom. Mislim da bi svakih 14 dana morale kupovat novu opremu. Ko da nije žensko.- spustila je pladanj s kolačem na stolić. Kolač je izgledao primamljivo. Otišla je i vratila se s tanjurićima i vilicama. Vratila se i Irena. Obučena. U trenerku.
-Oćeš kavu?-upitala ju je Mirela.Očito se ohladila kroz ovaj mini-monologić.
-Mhmm. Može.Ti se sviđa kolač?-upitala me.Tek sam zagrizla prvi komadić.Kolač je bio fenomenalan.
-Odličan je.Svaka čast.-
-Aaaaaa....ti se sviđa Ivan?- nasmijala se. Očito se razbudila. Nasmijala sam se i ja.
-Da.Odličan je i on.-rekoh
-Oćeš i ti još jednu kavu Nato?- viknula je Mirela
-Može, ali malo. Kako faks?-upitala sam Irenu, da skrenem s Ivana
-A dobro. Valjda .Imam sad matematiku jedan za 20 dana.Trebala bi se uhvatit vježbanja, a ne da mi se. Ma okej, ova dva ispita šta sam mislila očistit, jesam, pa dalje šta bude. Al' ova metematika, to se u tri dijela polaže za prolaz...-
-Kako pa u tri? Čula sam u dva, ono pismeni i usmeni, al u tri??-meni je naime i samo spominjanje matematike bilo jezovito. Nisam ju voljela. Nikako. Tako da građevinu, koju je Irena studirala, a Mirela odavno i diplomirala ni u najhrabrijim snovima ne bih mogla ni započeti studirati. I kako reče Irena, bila je to matematika jedan, ko zna do kojeg se broja penjala količina kolegija iz matematike.
-Ma to ti je naš dragi profesor Pajo. On ima posebne metode. Imaš pismeni, pa ako zadovoljiš ideš mu objasnit šta si ti to i kako riješila, a ako i tu zadovoljiš, pišeš još jednom provjeru od samo jednog žešćeg zadatka. Pa ako i to sve poriješavaš, eto tebi prolaaazaaa.-
-U! Strava, već vidim kako se ne bi makla od prve godine slijedećih pet. Meni je ta matematika, ono....brrrrr...oduvijek. Jedino sam od prvog do četvrtog osnovne imala više od trojke. Kroz cijelo školovanje.-Mirela je lupkala po kuhinji, pripremajući kavu
-Dobro, kad si mi se sad povjerila glede matemtike, oš mi se štogod povjerit i glede Ivana?-vrag mali.Kling, kling, kling...mješao se Nesscafe s vrućom vodom i mlijekom.
-Ma ne znam, već sam se Mireli ispovjedila...Pa dobro nam je bilo, i u Krapini, a i nakon Krapine.-osmjehnula sam se i protegnula nogu, da me mine bol u mišiću, podsjetnik na ono nakon Krapine.
-Ej da ti ja kažem?- viknula je Mirela iz Kuhinje
-Jooooj!!-zavila sam, znala sam da će Mirela tome svemu dati još jednu notu više
-Hoooooću. Kad već Nata neće. Šta je bilo?-Mirela je doputovala sa mojom i Ireninom šalicom
-Seksali su se tri sata.-kao šapnula joj je u uho.
-Ajme!!-uzvikne Irena i onda prasne u smijeh;-Niste normalni...tri sata...Uau!! To je stvarno...mali maraton.-
-U autu.-doda Mirela kratko, isplazi mi jezik i krene po svoju šalicu kave.
-O-o...Bome, brudi te dobro prodrmao čini mi se...I?- Irena je uživala
-I? Šta i? Ma vas dvije ste perveznjakuše male, šta da vam sad idem u detalje..-
-Ne hvala.-reče Irena složivši facu, vjerujem da joj detalji hetero seksa nisu bili zanimljivi;-Ne bi detalje, al kako ti se čini sve to skupa? Mislim s njim.-
-Hm. Pa mislim da treba sad pustiti da se malo slegne. Neću tome pridavati nikakvu ozbiljnost. Seks je bio ooodličan. Ivan je zabavan.I to je to.-
-Ajde i to je nešto.Bilo je vrijeme da na neki bar način kreneš dalje..-reče Irena i sklupča se sa šalicom u trosjedu.
-Hmda.Bilo je.- potvrdih
Bilo je ustvari nevjerojatno kako se to sad činilo lako. Nakon prekida sa Sašom činilo mi se da neću nikog imati barem slijedećih deset godina.
četvrtak, 04.03.2021.
Sto ljudi...
Imam frenda koji u svemu i svima ima sposobnost pronaći negativu. Izvrstan je, pomogao bi svakome, ima socijalnu crtu i kada treba prikupljati pomoć ili pomoći uskače i organizira prvi. No, kada se priča o nekom, on istakne najprije sve dobre osobine. i kada se već svi složimo da je taj netko divan, on izleti sa svojim "da, ali, jeste obratili pažnju da..." i tu slijedi neka mana, negativnost, možda i nesmotrena rečenica koja je u tko zna kakvim uvjetima izletila i paf! Sve bi dobre osobine dotične osobe moj frend srušio samo tako. Jednostavno je bio takav. Dobri smo si i dalje. Prihvatila sam ga kakav je. Nakon što sam mu nekoliko puta ukazala da uvijek svakom nađe manu, odustala sam. Sada samo nakon njegove "da, ali jeste obratili pažnju da..." rečenice odšutim. Makar i bio u pravu. Jer, ima moj frend malo i pravo. Tko je uopće bez mana.
Poznajem jednu krpelj osobu. Znate takve? Natakare ti se nekako neprimjetno u život, počnu najprije polako, adoriraju te bez nekog velikog razloga, tebi fora. Ispočetka. Imponira ti. Vremenom skužiš da - znaš više o nekim poljima, pa te osoba stalno nešto zapitkuje, dolazi do spoznaja i odgovora i onda to negdje na drugoj strani koristi da ispadne pametna; - nešto kažeš, pa te ona citira, ma čak i u zajedničkom društvu, nema veze, ali ne na način da su to tvoje riječi, već eto njoj to ovaj čas palo na pamet. I koliko god ti sve jasno ti pojma nemaš kako je se riješiti. Jer, probaj - odma na zadnje noge. A zašto ti takvi trebaju u životu i zašto ih se ne otarasiš - nikad ti jasno ne bude.
Dragi, a tvrdoglavi. E ti su pak druga krajnost. Uvukli ti se ispod kožnih pora, stanica i dlačica. Tatoo samo takav. Voliš ih u stvari. Satima slušaš njihove probleme. Nakon pola boce džina ili samo uz kavu i punu pepeljaru, svejedno. Slušaš, slušaš, slušaš i, a logično je jer vidiš sa strane, ponudiš kakvo rješenje. Al nećeš! Za svako rješenje oni imaju problem. A za ona rijetka koja prihvate, budi siguran da ih neće sprovesti. Lakše je zatvrdoglaviti po svom, jer uvijek ima neki ali. I tako do one druge polovice boce, naredne kave i pepeljare iz koje sad već smrdi. Dođe ti da otreseš tvrdoglavca zajedno sa čikovima u wc šolju i potegneš vodu. Al ne možeš. Tvrdoglavac ti drag. A i voleš ga. Fakat.
Kroz život i profesiju prošlo mi stotine i stotine ljudi različitih osobnosti. Sad, nakon već lijepih godina staža životnog i radnog znam kako s kojima. Puno psiholog treba biti ako se mirovina ugostiteljskom zvanju dočekati kani. Mnogi uteknu iz ugostiteljstva jer ne podnose pritisak te psihologije.
Ipak...
Lako me dotakne sreća ili tuga drugih. Brinem se ili sam pak vesela radi njih ovisno o okolnostima koje su ih zatekle. Ne smatram to niti vrlinom niti nedostatkom. Jednostavno sam takva i ne smatram da bi svi takvima trebali biti. Žao mi jedino bude kada osjetim i vidim da osoba živi u svom svijetu i isključivo za svoj račun.
A takvih puno i previše...
ponedjeljak, 01.03.2021.
Petra Jurčića 7
Svakodnevno se zadnjih tjedana spuštam nizbrdicom do parkinga ispod zgrade broj sedam. Parking na kojem smo sredinom sedamdesetih, tek doselivši u novogradnju, mi klinci igrali nogomet, ponekad graničara. Bilo je tek nekoliko automobila i svaki je vlasnik parkirao na otprilike istom mjestu, po rubu parkinga, tako da nam je sredine bilo dovoljno. Kredom, to jest tako smo zvali velike porozne grumene kojih je bilo u izobilju a po asfaltu su ostavljali bijeli trag, iscrtali bi granice igrališta, montirali po dva kamena sa svake strane i udri! Mali je nogomet imao nekoliko varijanti. Igramo do šest ili do dvanaest. Tri kornera-penal. Sa i bez golmana. Timovi su mogli biti i brojčano nejednaki, jer ako bi u jednom timu igrao virtuoz V pripojili bi mu još jednog, dok bi u sprotnom timu bilo troje igrača, na primjer...Ponekad bi nekog barbu molili da dođe pomaknuti svoj auto, ako bi smetalo. Nikako ne svakog, jer znalo se tko će to napraviti, a koga ni u ludilu ne smijemo pitati.
I danas ih zovem barba i teta, pa dodam ime. Kao u djetinjstvu. Neki su nas tjerali da im idemo u dućan, neki su vikali sa balkona na svih i sve, neki samo na nas klince...Ali svi su oni bili nečiji mama ili tata, i svih smo poštivali.
Najprije se parking popunjavao svake nedjelje. Rodbina, prijatelji, kolege. Posjete. Napolitanke, Franck ciglice i Kiki bonboni u kesama. Selili bi svoje igralište na nizbrdicu. Nije nam bilo teško, niti nemoguće. Lopta je bila svojeglavija no po ravnom, al nije bilo bitno. Vani, slobodni, nesputani...
Godinama smo igralište sve više selili na nizbrdicu, a onda i sasvim preselili na ono košarkaško preko puta ceste, koje sada, vidim ga s prozora, zjapi prazno.
Mama neki dan krene brojati koliko "ženskih" a koliko "muških" više među susjedima nema. Pa broji i one koji su odselili iz zgrade u međuvremenu, ali su bili prvouseljeni u nju. Od dvadeset i sedam stanova, sedam ih je, ako izuzmemo garsonjere gdje se uvijek netko rotirao, trajno promijenilo vlasnike. Zgrada za kvalitetan život. Sagrađena još 1976. kada pojam kvalitetan život nije postojao. Postojao je samo život, svakodnevna borba, sreća radi useljenja u novogradnju.
Barbe i tete koji su ostali, smežurali su se. Tako bih u jednoj riječi opisala moje bivše susjede. Ostarili, izgubili na snazi, mnoge je pojela bolest, jedva hodaju, glave se okružile bijelim kosama, lica usivila...Neki se, doduše, još uvijek dobro drže. Ponovno ih srećem svaki dan. Nakon što je mama rekuperaciju nakon operacije junački odradila i otrpila kod nas, vratili smo ju doma. I ne bi još, nego ona navalila...A ti starci zaista imaju suptilne načine da prisile na nešto. S druge pak strane, da je ostala još malo duže u stanu, iako dvadeset kvadrata manjem od njenog, no južne orijentacije i mnogih povoljnijih osobina za njeno stanje - utekla bi sama. U svoj hladni stan, sjeveroapadne orijentacije, na prvom katu s kojeg samostalno ne može, ali u kojem je DOMA.
I među svojim susjedima.
Ali...
Danas je teta C donijela dva kolača.
Pred nekoliko dana je teta Z došla u posjetu, a ja sam provela najboljih sat i pol u zadnjih nekoliko mjeseci, jer bilo je kao nekad.
Teta C i njen sin su prekjučer dežurali kod tete Z kojoj nije bilo dobro, dok dežurstvo nije došla preuzeti njena kći.
Mama i hodalica polako i po dva puta dnevno odu obići tetu Z, da provjeri kako je.
Teta R je došla provjeriti kako je mama.
Svaki barba i teta susjed pozdrave, zastanu, popričaju, pitaju za mamu pod obavezno. Svakog pitam za djecu, moje frendove iz djetinjstva, jer rijetki su ostali u roditeljskom stanu. S onima koji jesu, zajebancija kao nekad, kao da nije vrijeme prošlo i kao da ćemo sad "van".
Mjesta na parkingu za igralište odavno nema.
Ponekad se i za moj C1 jedva nađe...
Lopta...
...ne čuje se.
