Konobarica s tastature
ponedjeljak, 15.03.2021.
Branka - ulomak
Uronila je bose noge u mokru još travu. Prohladno svibanjsko jutro. Šetala je baščom i stopalima otresala po orošenim vlatima. Nogavice hlača podvrnula je nedovoljno visoko, debeli zavijutci mokri su se klatili iznad gležnjeva. Oko nje je bujalo. Maleni voćnjak na rubu bašče šepirio se zelenim krošnjama i propupalim granama. Brzo će trešnje. Nekad su prezrela stabla trešanja po kojima se verala s klincima iz sela označavale skori početak ljetnog raspusta. Svatko je od njih imao trešnju u dvorištu pa ipak, uvijek su trčali na onu Jospiovu.
Na kraju druma prema Bačevačkom putu dida Joso je svoje staračke dane provodio na klupici u hladu oraja ispred kuće na putu i brade oslonjene na štap pozdravljao one koji prolaze. Pregazilo svega preko njega. Osjetio je nepravde svih uređenja koji su tutnjali ovim prostorima, od križnog puta do domovinskog rata. Svako desetljeće vlast bi mu, što u zatvor što pod ledinu, otkinula nekog, a da nikakvog razloga nije bilo. Dida Joso je sve podnosio. Sa više ili manje muke. Nikad pak nije Boga osuđivao radi toga. Bogu je nekako bio odan. Kao što su oni, djeca, svake godine kada proljeće uzmiče pred ljetom bili odani njegovim trešnjama. Tuste bi grane visile preko plota izvirijući na drugu stranu dvorišta. Verali su se po krhkom drvenom plotu, brali trešnje, trpali ih u usta i u na trbusima zavrnute majice. Čarolijom, ili se to njima tako činilo, dida bi se Joso uvijek pojavio i tjerao ih istim riječima. Da bi vam vrazi tako prste izili kak' tuđe kradete. Smijali su se, trčali pred njegovom kletvom, velike, sjajne okrugle, prepune slasti trešnje ispadale bi putem kao da im obilježavaju stazu kojom će i sutra u lijeno poslijepodne krenuti.
-Moglo b' se reć da to i nisu njegove trešnje, kad onako vire van dvora.-
-Aha, de to njemu objasni.-
Objašnjavali bi si kasnije trpajući pod hladom nekog drugog drveta sočne crvene kuglice koje se nisu putem zagubile, u usta.
Divni dani. Dida Jose odavno nema. Trešnja se neko vrijeme sušila pa su joj debla došli, oni što se nastaniše na imanju pored Bačevačkog puta. Voljela je utvarati da je trešnja tugovala za dida Josom i njima, sretnom i bezbrižnom dječurlijom koja su je svake sezone oslobađala tereta. Ljudi imaju dušu, biljke energiju. Što u konačnici na isto dođe.
Al sam si mudra ovako rano ujutro, svaka mi čast.
Godila su ova jutarnja prošetavanja baščom, dozivanje i sortiranje uspomena na daleko i bezbrižno djetinjstvo.
Kada bi joj sunce počelo milovati ramena kroz pamučnu majicu uputila bi se natrag u kuću. Miris kave osjetila je već prolazeći kroz štagalj, a dok bi došla do praga, nerijetko bi se osjetio i miris svježe pečenih pogačica sa čvarcima koje je njena Anja obožavala. Tako i jutros. Prolazila je kroz dvorište pozdravljaući jato malih pačića i jedva čekala da zasjedne za stol.
Mama je bila zabavljena šalicama, kavom i tanjurićima za njih dvije. Tata je već otprašio put bolnice. Odavno je već trebao biti u mrovini, al deficit liječnika davao mu je mogućnost da još uvijek radi. Dobitna kombinacija za obje strane jer tata je svoj posao obožavao.
Mirišljave pogačice i još mirišljavija kava parkirale su se na stol. Joj mama! Joj mame! Nikakav problem ujutro se rano ustati, napeći, nakuhati omiljeni obrok za najmilije. Ne radi komplimenata, već radi činjenice da vole i da vole ugoditi. A pri tom ništa nije teško. I tako stoljećima. One se ustaju i peku. Mama je sjela nasuprot nje.
