Konobarica s tastature
subota, 27.02.2021.
Nataša VI
XXXXXXXXXXXXXX
Ne vjerujem da me Krapina, u kojoj smo posjetili Muzej krapinskih neandertalaca (kakvo ime za muzej!! navodno se nekad zvao Muzej evolucije...puno bolji naziv, btw) potakla da se toliko posvetim antroploško-anatomskom istraživanju, ali Ivanovo tijelo dobro sam upoznala tijekom tri sata noći, nakon povratka s gostovanja.Cjelodnevni izlet u kojem je Irenina i Eskaemina utakmica bila samo dio, odvojio me od svakodnevice i svijeta kroz koji prolazim tijekom ponedjeljak-petak ciklusa. Bilo mi je fenomenalno. Mali je poveo i četiri prijatelja i dvije prijateljice, pa smo se poput male ekspedicije s tri automobila u kasno subotnje jutro uputili na izletić i fenomenalno proveli. Irena i Eskaem su u Krapinu išle klupskim kombijem, a natrag s nama. Pobijedile su, ali u pravilu pobjede se na gostovanjima nisu slavile nekim zajedničkim izlascima. Osim kad nisu dolazile protiv izuzetno jakih protivnika...što je značilo: gotovo nikad. Ne znam šta je i koliko Eskaem napričala svom slatkom bratu, no iskreno, nije me bilo ni briga. Odlučila sam uživati u svakom trenutku, pa da se ništa i ne dogodi bilo bi u redu. No dogodilo se. Nekoliko puta. I bilo je predobro. Nikad nisam imala dečka, ili petljala s nekim tko je bio toliko mlađi. U principu jednom samo, jedan kolega s faksa, bio je mlađi od mene. Godinu. Svi su ostali imali raspon od nula do petnaest plus. Krasno. Sad imam raspon od minus osam do petnaest plus.I moram priznati da mi se ovaj minus osam svidio.I to jako.
Ivana sam dakle doslovno prerovala. U mom Fiatu Bravo. Nevjerojatno!! U autu se nisam seksala ne pamtim od kad. I kad smo negdje po putu iz Krapine skužili da bi se najrađe maznuli tu na zadnejm sjedalu auta njegovog frenda, JA sam njenu šapnula u uho: Gdje ćemo kasnije? Iako sam u tom trenu bila spremna. Gdje god. šušnuo mi je u uho i pokrenuo svoja dva prstića koja su se nalazila već preblizu onome čemu nisu još trebala biti.
XXXXXXXXXXXXXXX
-Tri sata!?!?!Aaaaaaa, odvratna si...- urliknula je Mirela kad sam joj se triumfalno pojavila na nedjeljnoj poslijepodnevnoj kavi.
-He, he..pa ti bar znaš kako dvadesetogodišnjaci imaju kondicije.Samo sam ja malo ohrđavila, čini mi se. Tri sata u autu, baby. Ej sve me boli danas. Uuuf.-pokušavala sam na Mirelinom trosjedu pronaći pozu u kojoj bi mi bilo udobno. No unatoč boli u mišićima, bila sam odvratno zadovoljna.
-A-ha, al ti malena radi plop, plop, plop...još uvijek.-zlobica moja, ona je uvijek voljela detalje i kod nje je rijetko kad bilo cenzure. Kad se ne bi radilo o njenom skoro pa bračnom seksu, naravno.
-I ne radila nakon pola godine.-rekoh.
-I mali je dobar, a?-
-Čuj, neću bit preskromna, ipak sam ja vodila, ali nije se dao omest. Nije se zbunio ni sekunde. I osim toga...četiri puta, draga.Pa ti vidi.-osmijeh mi nije silazio s lica.
-Ti si životinja! Ne sjećam se kad sam zadnji put svršila četiri puta za redom! Jel ti se javio danas?-ni njoj nije osmjeh silazio s lica.
-M-m.- niječno sam odmahnula glavom; -Al ionako ništa ne očekujem.Taman da ništa ne bude. Ovo noćas je bilo oouuff! A da mu vidiš tijelo, uuuu. Bolesno dobro. Čvrst, napet sav. Ko da mu je dvadeset.- nasmijala sam se.
-A jesi zabrijala na to dvadeset, pa boli te što ima dvadeset. Mali je bomba. Nisi ni ti za otpad. I uživala si. I dobro da ti je neko malo poskidao tu paučinu. Pa makar imao dvadeset. Nadam se samo da to nije bilo jedinih dvadeset.-isplazila je jezik.
-Nisam imala ni najmanju namjeru mjerit, al vjeruj...onako odokativno...hmmm.-zaprela sam zadovoljno.
-Maaašaalaaaa.-
-A tvoj dvadesetogodišnjak ćori još?-
-Zaćorila poslije ručka. Naporan dan jučer. Ona je još s nekom ekipom s faksa išla na cugu navečer kad smo se vratile. A baš nam je bilo dobro, a?-
-Ma super.Bez obzira što se meni predobro završio izletić, bilo mi je odlično i tijekom izleta. I stvarno je ta cijela ekipa okej.-
-Da, dobri su. Mladi i neopterećeni, a znaš šta je najbolje?-
-M-m.-zanijekala sam.
-Što se naših plus nekoliko godina ni ne osjeti. Oćeš kolač?-
-Kakav? Ma daaaaaaaj. Sad i kolače nedjeljom pečeš. Kad si se udala?-
-Nisam ja pekla. Irena je. Ja sam ručak.-
-U! Kako se možete motat obje po kuhinji istovremeno? Meni čim netko ulijeće dok kuham, odmah nervoza.-
-Pa nismo istovremeno, malo ona, malo ja.Najprije je ona pozavršavala kolač, pa sam ja pozavršavala ručak.A fini je.Neki s marelicama i sirom. Nije takav još radila.-
Pogledala sam Mirelu i osmjehnula se.Uživala sam, jednostavno sam uživala u skladu njihove veze.
-Šta?-upita ona vidjevši moj blaženi osmjeh na licu.
-Ništa.-rekoh;-Uživam vidjeti kako vam je dobro.Kako ste si kompatibilne, kako si odgovarate.Nevjerojatno.Nemaš ponekad strah da će to prestati?-
-Okej, ako sad postavljaš to pitanje opet vezano uz razliku u godinama..-prekinula sam ju
-Ne, nema to veze s tim.Nego, jel ti palo na pamet, da bi čarolija mogla nestat, ono, jednom.-
-Pa u ovih skoro godinu dana i nije. Volim ju. Voli i ona mene. I ne mogu vjerovat da sam našla tako nešto. Tu povezanost...Da mi je došla, da sam ju dobila, šta ja znam. Nikad ne znaš šta će se dogodit, ali ako ostanemo skupa mislim da nećemo ostat tu u Hrvatskoj.-
četvrtak, 25.02.2021.
Ustav Republike Hrvatske
Treći put gledam ovaj film.
I svaki put se iznenadim kako je dobar.
Koliko je životan i slojevit.
Fino i lagano grebe ispod površine svakodnevice. Pa udari ispod pojasa.
Samardžići, Kraljevi, Horvati, manjine, većine... Sve su to naši susjedi, liječnici, kolege, učitelji naše djece, poznanici, prijatelji...
Mnogi od nas nose bremena, povijest i nasljeđa svojih obitelji. Prihvatili smo ju ili nismo.
Mnogi smo imali priliku biti ljudsko biće. Neki su je iskoristili.
Dobro je pomoći ako se može, ne osuđivati, izići iz zadanih okvira. Ponekad iz sebe samih.
I nećemo uvijek sve razumjeti.
No treba poštivati.
Nije teško.
ponedjeljak, 22.02.2021.
MAJMUNOVO
Plejada odličnih osoba, onih koi su ostavili traga u svojim područjima djelovanja zauvijek nas je napustila u proteklih godinu dana. Neki su otišli jer je došlo njihovo vrijeme, neki ne bi još otišli da nije bilo ove nesreće koja nam je izokrenula živote i kroz koju se probijamo kroz tih godinu dana. Veliki, ostvareni, ljudi koji su ostavili trag.
Jer mora, život ide dalje i svaki dan nove izazove nosi. Šteta je što se iz ostavštine tih ljudi ničem nećemo naučiti. Mnogi.
Jedan momak, koji se svakodenvno bori živjeti i preživljavati usudio se javno izreći što dobar dio nosača ove države misli. On je mali poduzetnik, upošljava nekoliko ljudi, u kratkom roku što njegov lokal radi postao je etablirano ime na mapi ugostiteljskih objekata u Rijeci. Ogorčen politikom vladajuće stranke uskratio je pripadnicima i simpatizelima iste dobrodošlicu u svoj lokal. Javno, objavom na svom fb profilu. Napisao razloge i lijepo rekao da u njegov lokal nisu dobro došli. Potpirio strasti, komentatori po portalima i društvenim mrežama su se po dobrom starom hrvatskom običaju ODMAH I SPREMNO podijelili za i protiv i krenuli...
Pripadnici prozvane vledajuće stranke su se odmah izjednačili sa nacionalnim manjinama, pripadnicima nekih drugih manjina i proglasili njegovo obraćanje rasizmom, fašizmom i tako dalje. pobrkali lončiće po običaju.
Kako god, polako,situacija se smirila, lokal je dobio odličan PR, i (činilo se) idemo dalje.
Ali ne idemo.
Jer u kaljuži problema u kojoj pluta ova država i njen narod premijer (to je onaj koji vodi tu istu državu) se danas, desetak dana nakon svega, sjetio malog poduzetnika iz Rijeke i napao svojom artiljerijom dobrog retoričara njegov čin poistovjećujući ga sa, ni manje ni više, fašizmom.
ZDS nije fašizam. Kapitalizam koji nam se prodaje posljednjih trideset godina na ovim prostorima od kad nam je suverene i samostalne nije fašizam. Paradiranje u crnim majicama i košuljama i pokazivanje desnicom do koje visine kukuruz raste nije fašizam. Tko je madrac, a tko mudrac nije fašizam. Prijetnje umjetniku koji postavi svoj rad slaveći antifašizam nije fašizam. Fašizam je kad nekome daš do znanja da ti nije dobrodošao u lokal.
Ispravno je narod uvjeravati da je u redu da kao visoki dužnosnik preko reda primiš cjepivo. Ti ili tvoji. U zubarskoj ili običnoj stolici.
Ispravno je narod uvjeravati da je u redu kad falsificiraš akademske radove ili diplome.
Ispravno je narod uvjeravati da je u redu da oni koji nisu za nas - protiv nas su nedvojbeno.
Ispravno je u kurikulim zveknuti film o kardinalu, ali nije o nekim drugim (drugotnim, što bi isti lako utvrdili) dokazamim dobročiniteljima toga doba.
Sve je to ispravno.
Jako je neispravno imati svoj biznis, nositi na leđima državni aparat, ispunjavati sve obveze, plaćati poreze i kad ti je uskraćeno pravo na rad, pa i iz gorčine reći da ti se ne sviđa vladajuće garnitura i uskratiti im dobrodošlicu u svoj lokal.
To je fašizam.
Kada bi mi netko rekao da negdje nisam dobrodošla, točno znam što bih napravila.
Ali to sam ja.
I ne držim konferencije za medije.
Niti se bavim pokušajem vođenja države demagogijom.
Ko nije drvo razumeo prvo
pa tek onda sadio
taj nije ništa uradio
i shvatiće kad-tad
da ne zna sta je hlad
Opleti, brale, i ne udaraj lament
na taj smo fazon majmune i prizvali
smrada sa farme pustimo u parlament
onda se krstimo kad nešto izvali
Otkad je sveta i veka, i nas
najveće protuve prigrabe vlast
rasturi svatove pijani svat
bratija proglasi grabež za Krstaški rat
Dno dna, al' sve je to već viđeno
dno dna, svi trpimo postiđeno
dno dna, no, i spore sveće dogore
i film se prekida
subota, 20.02.2021.
Nataša V
Možda bi danas trebalo nešto napisati o onome koji je jučer otišao...no kako god, život ide dalje. Danas je dan za nastavak. A o njemu, o njemu će se/ ću svakako pisati...
-Znaš da je meni pred malo umro dida. I stara je dobila poziv za ostavinsku. Ona i nećak, od maminog pokojnog brata sin, su jedini nasljednici. Tako su bar mislili. Odjednom se pojavio neki njihov polubrat. Nije ga nikad bilo i sad je stara u panici. Dobili smo pismo od njegovog odvjetnika. Ustvari upozorenje, kako se meni čini. A čuj, dida ima kućerinu na Šolti...maslinik...a mama i Boro sve dogovorili još dok je dida bio živ, s didom. I sve je bilo prejednostavno, meni se čini. Ne znamo kako se ponašat.-
-Hm.Trebalo bi prvo utvrdit da je dida njemu stvarno bio otac. Mislim postoji li dokument kojim se utvrđuje očinstvo. I to nek vam ne dostavljaju putem faksa. Uglavnom to je prvi korak. On će ti vjerojatno tražiti prvo odgodu provedbe ostavinske rasprave. A ukoliko se stvarno utvrdi da je on nasljednik...šta da ti kažem..Jel dida napravio oporuku?-
-Ma nijeee. Kažem ti da su se sve dogovorili. Bilo je, ono, smiješno da se sastavlja oporuka. Familija s mamine strane je takva da, da je dida odlučio jednom od njih dvoje ostavit sve, ovaj drugi se ne bi bunio...Stvarno se međusobno poštuju i nije bilo potrebe za oporukom.-
-Prvo se obratite odvjetniku koji ih zastupa, sa zahtjevom o dokazu očinstva, rodni list. Kad vam pošalju rodni list, može se nadalje ić u traženje dokaza o srodstvu, ali za sud je dovoljno to. Ukoliko pak oni dostave rodni list iz kog je vidljivo da je dida otac, a vi i dalje ne vjerujete, možete tražiti DNK testiranje, ali na to pak, on mora pristat...ako neće, jedino što možete u tom slučaju napravit, odugovlačit s ročištima, neprestano nešto tražeći, ali ne vjerujem da vam to ide u prilog. Eto.-
-Kako, tip se samo odjednom pojavio?-upita Irena grickajući čips
-Da.Čuj, malo mi je nevjerojatno.Stara ima 54 godine, pa da u 54 godine nije saznala da ima još jednog brata...i da u 54 godine to nitko nije znao...Zvala je ona dole na Šoltu, raspitivala se kod rodbine, susjeda...nitko pojma nema. Bo.-
-A čuj, svega ima...Mene teško šta može iznenadit.-rekoh, jer stvarno, mnogo mi je toga u poslu postajalo egzaktno
-Pa da, gledaj to s vedrije strane, imaš novog ujaka.-provalila je Mirela.
-Da. Baš. Ujaka koji će mi se ležerno uselit po ljeti dolje u kuću.-
-Možda ima kakvog zgodnog sina.-bubne Irena i sve tri se zgledasmo u nju.
-I šta će ona s njim?-upita Mirela
-Pa ono, preporučit ga frendicama...Na primjer Nataši. Ona nam je na tržištu već neko vrijeme.-osmjehnula mi se.
-Ha ha- nije to bio smijeh
-Hmmm.Mislim da Ceca ima već nekog kome bi ona htjela bit preporučena.-prasne Mirela
-Haloooooo.-rekoh
-Šta imam? Koga? -zainteresira se Eskaem, kojoj je Ceca btw, bio službeni nadimak
-Ma pusti je. Trabunja.- rekoh i stvarno bih voljela da Mirela nije ništa rekla. Prekasno.
-A daaaj, reci...-
-Ma nije ništa, pusti.-
-Imaš slatkog brata.-reče Irena smijuljeći se. Zakolutala sam očima.
-Ooooo, pa nisam znala.Šta ne govoriš.Pitao me za tebe, btw.-
-Ma daj?-malo sam prebrzo upitala, a da ne bi zvučala zainteresirano.
-Yep.-
Tu sam stala.Nisam htjela pitati. Ali za de Rossi-Degeneres par nije više bilo nazad. One su se u proteklih par mjeseci otkad sam odselila od Saše dale sve od sebe najprije da se izliječim od njega, a onda da me zainteresiraju za nekoga. I to onako pravo prijateljski. I bila sam im zahvalna zbog toga. U bilo koje doba dana ili noći mogla sam doći kod njih i daviti ih svojim stanjima, mogla sam uvijek izvući Mirelu na kavu ili neki izlazak bez Irene, ako mi je to odgovaralo bez da se ijedna od njih dvije naljuti ili nešto slično. A bila sam posebno zahvalna što sam i nakon svega imala Mirelu tu, uza sebe iako baš i nisam bila najbolja frendica u tom Saša-periodu. Mislim da me i taj njihov odnos puno održao u svemu tome. Bile su baš kompatibilan par, jedan od onih kakvim bi dijelom jednom htjela i sama biti.
-Šta te pitao?-upitala je Mirela, kad je vidjela da sam zavezala...
-Otkud je, otkud se znamo, šta radi i to...-
-Hm, nije te pitao koliko imam godina?-
-Ne.Vidiš nije. Zašto?- kao to nije big deal.
-Zašto? Zato što on ima nekih koliko? Dvadeset? A ja fantastičnih, dvadeset i osam.- rekoh
-I?-podigne Irena jednu obrvu, očito aludirajući na identičnu razliku između Mirele i nje.
-Ma dajte cure.Pa nije da dvadesetogodišnji dečki baš jure cure starije skoro deset godina.-
-Ti nisi normalna.Pa šta? Imaš neki problem s tim?- reče Mirela. Samo sam slegnula ramenima. Od Saše je prošlo pet i pol mjeseci. Bilo je vrijeme da krenem dalje. Sa nekim mulcem ili ne. Svejedno.
-Ništa Ceco, na slijedeću tekmu...a ne, na slijedeću putujemo, al na onu drugu kad igramo doma, mora brudi da dođe...da ga malo bolje upoznamo s Natašom.- reče Irena. Njoj je to sve skupa bilo zabavno, neopterećujuće. Bila je super cura. I tek u dvadesetim. Ha!
-Obavezno. A slijedeću smo ionako u Krapini, pa bi mogli organizirat našu malu navijačku skupinu da nam dođe dat podršku, a?-namigne mi ona.
-Joooooj, užasne ste!- rekoh malo posramljeno, mada, bilo mi je drago. Malo flerta, koketiranja ili bilo čega, u tom smjeru, dobro bi mi došlo...pa i izlet u Krapinu, na kraju, ne bi bio tako loš.
četvrtak, 18.02.2021.
Ante
Ante je bio jedan od tih šefova. Ne mogu reći da Ante nije znao posao. No jednostavno bio je – zemljak. Bez manira, kulture ophođenja sa kolegama, interakcija s gostima bila mu je sirova, no sposobnost ulagivanja direktoru HIP-a izuzetna. Direktor HIP-a u današnje vrijeme zove se Food and beverage manager. Hranu i piće zamijenili smo fudom i bevredžom, funkcija ima iste zadatke, nije šija, nego vrat, a beskičmenjaka ima kako god se koja funkcija nazivala. Dva strana jezika koja je Ante mislio da dobro govori toliko je masakrirao krivim naglascima i konstantnim infinitivom, da su uši krvarile. Međutim, Ante je bio stara KaPe garda. Uvjereni komunist i ljevičar, kao i njegov prvi nadređeni i svi oni iznad (tada i nije išlo drugačije). Kada bi Stevo, prvi nadređeni, direktor HIP-a, ušao u restoran, Ante bi odmah dotrčao, osmjeh bi mu se razvukao licem počeo bi gotovo zaljubljeno zuriti u njega prateći mu svaku riječ hipnotičkim kimanjem glave i prekidajući ga afirmativnim:
-Naravno direktore. Svakako. Ma nema problema. Riješit ćemo. Pa povuć ćemo nekog sa slobodnih. Može direktore...
Sve može. Nema prepreke. Poljubit Vas u guzicu najmanji je problem. Direktor je mogao pričati o hokeju na travi ili o banketu za 100 osoba. Svejedno. Anti iz Grezine Gornje bilo je svejedno.
Došao je pretprošlog stoljeća, završio kurs, potom i VeKaVe, negdje putem učlanio se u KaPe i usput ga je oprala sreća da je generalni iz istog sela ko i žena mu. Vrh. U hotelu je već bio nekoliko godina. Logično je da se Antu postavi za šefa. A la carte restorana.
Antu koji je rasipao seksističke šale, svakog novog naučnika ili naučnicu nikad zvao imenom, već isključivo "mali" ili "mala", radnike (tada su bili radnici, ne djelatnici) držao za niža bića (osim male od Jure, koja mu je bila rod), kasapio sluh inozemnih gostiju s ona dva strana jezika koja je mislio da govori.
Bio je klasičan primjer došljaka, u ovim krajevima nazivanih prišlićima. Ne svojom zaslugom (a ni krivnjom, ako ćemo pravo) bio je mali Bog kojem se moglo biti soc-realistički šef u punom smislu riječi. Osobno, s njim nisam imala velikih problema. Bilo mi je samo slušati ga ponizno, ispunjavati zadatke koje bi mi postavio kad bih se našla na njegovom rasporedu i smijati se njegovim polušalama, na što sada, gledajući uz odmak, i nisam pretjerano ponosna.
Bila sam pansionska konobarica, i tada bez velike ambicije da postanem nešto više. Da sam išla u smjeru da postanem a la carte konobarica – imala bih veliki problem. Ja se u Antinu shemu jednostavno nisam uklapala. Pod jedan – nisam baš uvijek na njegove seksističke fore reagirala kako je trebalo, pod dva – nisam adorirala pretpostavljene njegovim žarom, pod tri – nisam gotovo nikad kimanjem odobravala tijek "tužne priče" o njegovom odrastanju u Grezini Gornjoj uz milijun braće i sestara, uz glad i muku jer – nije me zanimalo, pod slijedeće - rođena sam tu i ovdje, dakle automatski nisam materijal za napredovanje.
Ante je devedesetih postao nacionalno osviješten. Savjesno je prihvatio poziciju direktora HIP-a kada mu je ponuđena. Stevu je postavio za pvog konobara u restoranu. Malu od Jure za šeficu.
Otišla sam iz hotela devedeset i treće (devedesprve, ako netko pita, još sam bila tamo). U tom sam trenutku imala školu, pet godina radnog iskustva na svim konobarskim poslovima i u komunikaciji znanje tri strana jezika. Četvrti sam svladala odlaskom devet stotina kilometara sjevernije od rodnoga mi grada. Postala sam prišlić. Pardon, auslander.
Hotel je tamo još i danas.
Naposljetku, samo zidovi ostaju.
ponedjeljak, 15.02.2021.
Nataša IV
-Ej, nemojte ju opet sprdat, šta je vama. Cura je pametna, uspješna, zgodna, najbolja u ekipi. Koji vam je?- javila se Irena. Nije voljela naša zadirkivanja na račun kapetanice.
-Ko je sprda?- rekoh
-Ne ti. Još. Al vidim da ćete krenut, lagano. Obje.-
-E ovo ćemo gledat.-vrtila sam programe.Mirela je u međuvremenu odustala od „popravka“ DVD-a. Zaustavila sam se na Animal Planetu. Ekranom je galopiralo krdo antilopa.
-Mooooožeeeee.-viknula je Irena i digla noge na stolić.
-Može, da, ti samo digni noge u zrak, ja ću donijet cugu.- zagunđala je Mirela i nestala iza malog šanka koji je dijelio kuhinjicu od dijela blagovaonice spojene s dnevnim boravkom. U tom trenutku se začuo oštar driiiiiiiinnnn i odmah zatim opet Mirela:
-Pusti ja ću.-sarkastično
-O.K. Hvala draga!-reče Irena uz smješak ni ne pomaknuvši se.
-Mislim stvarno! Digni se i otvori vrata!-malo je podviknula.
Irena je bila mlađa od Mirele osam godina. Ustvari naspram nas, bila je još klinka, a sa svojih dvadeset, zrelija od mnogih dvadesetogodišnjakinja koje smo poznavale i tipično lijena svojstveno toj dobi.
-Aaaaaaa doooobroooo.-ustala se i krenula.
Obožavala sam ih. Ponašale su se kao dobro uštimani bračni par koji iza sebe ima minimum deset godina staža. Voljela sam tu ležernost koja je vladala na našim večernjim druženjima.
-Ej, poludit ću s njom.-reče Mirela stavljajući dvije boce piva i četiri uvrh poslagane čaše na stol. Rasporedila sam čaše.
-Ma daj.Do kad? Do prvog fingeringa?-upitah nezainteresirano.
-Odvratna si.-
-Jesam.I suha već neko vrijeme, pa malo zavidim.-isplazila sam joj jezik.
-I nije fingering, nego seks.- isplazila mi je jezik natrag
-Kako god.- rekoh osmjehnuvši se. U tom su ušle naše odbojkašice.
-Bok.- pozdravila nas je Eskaem.
-Bok.- odzdravile smo uglas Mirela i ja. Eskaem je bila izuzetno zgodna, kao uostalom i Irena. Osobno, ne znam jeli mi ijedna sorta sportašica zgodna kao što su odbojkašice. Kad bi ih gledala na terenu, bila bih sto posto sigurna da je to radi dresova koji su im pripijeni uz tijelo. No kad bi ih vidjela u „civilki“, skužila bih da dres nema ništa s tim. I tako u krug. Međutim bilo je još nešto zgodno kod Eskaem. Njen brat. Nekoliko puta smo izašli u nekom zajedničkom društvu. Mali je bio bomba. Samo...nije imao ništa više godina od Irene..a to je meni automatski davalo status dadilje. U mojim razmišljanjima.
-Ništa od edukativnog filma koji bi nas mogao preobratiti u vegane.- rekoh
-Što?- upita Eskaem
-Curama je riknuo DVD player.-
-Suuupač. Onda, gledamo nešto drugo ili?-
-Vrtit ćemo bocu.-rekoh
-Može.- slegnula je ramenima Eskaem;-Btw, tebe trebam nešto.-obratila mi se
-Reci.-
-Trebalo bi mi provjerit nešto na sudu.-
-Ouki. Šta?-
-Ima stara neki poziv za sud vezano uz ostavinsku.I sad, čini im se da je tu netko zatajio nešto..Ne znamo kako se ponašat, i di šta ispitat.-
-Aj pomalo ispočetka.- rekoh. Inače su mi ljudi dolazili s svakakvim pričama i zahtjevima.Tko mi nije bio bitan, odmah bi ga otpilila i rekla da to nije u mojoj moći da provjeravam. I uostalom, nije mi se uvijek dalo udovoljavati nebuloznim zahtjevima osoba koje jedva da i poznajem. Eskaem sam odlučila poslušati. Bila mi je simpatična. I svidjelo mi se to što nije indirektno pitala za uslugu preko Irene, već se obratila meni.
četvrtak, 11.02.2021.
Kao dvije ptice
Voda sakrije tijelo. Zamasi su precizni, ritmični, brzi, spori, smiješni. Gotovo me uvijek iznenadi kako oni koji plivaju najpreciznije, vodu režu u pravilnim razmacima, zrak uzimaju metodično, pri kraju staze ne dotiču rub bazena već se u kontroliranom flipu okreću natrag, uopće nemaju isklesana tjelesa vretenastih mišića. Obični su, ispupčenih trbuha, s viškovima mesa oko bedara i kukova. Pogledam kad izlaze iz bazena. Razvijena ramena, tricepsi i tu priča staje. Prema dolje tijelo poprima sasvim običan, ponekad kruškoliki, izgled.
Svatko dolazi iz nekih svojih razloga.
Neki grabe kroz prugu u maniri olimpijaca. Kilometre.
Drugi plutaju. Stotinjak metara tek.
Jedni pod potpunom plivačkom opremom, drugi s naočalama za vid.
Plivaće kapice revija su prštećih boja. Kostimi i gaćice također. Peraje su crne, sive ili gradacija plave. Naočale za plivanje od najobičnijih, čiji okviri tek da prekriju oči, do najnovije izmišljotine maske za plivanje sa integriranom dihalicom.
Jedno je isto. Ponos i samouvjerenost kojom zračimo dok prilazimo rubu bazena pri dolasku i kod odlaska. Šepirimo se.
Purani smo. Perje su nam kostim, šlape, torbica, ručnik, oprema za plivanje koju smo ili ćemo tek montirati na glavu, šake, stopala. Uvjereni da SVI iz bazena i oko njega gledaju. Evo baš mene. Gledaju. Svi. Pa i onaj spasioc, za kojeg imam dojam da se nemilo dosađuje dok pogledom nadgleda hrpu rekreativaca u kubicima klorirane vode.
Tuširanje nakon posebna je priča. Moje traje nepotrebno dugo. Al nema straha da će se topla voda iz bojlera potrošiti, pa neka me. Teta koja svima želi oprati leđa uvijek strateški odabere tuš u kutu lijevo. Od tamo ima najbolji pogled, a poznaje barem trećinu korisnica. Uredno se ponudi oprati leđa nekoj. Nikada ne nosi šampon ili gel za tuširanje. Škilji u svaku od nas dok se tuširamo. Ponekad pomislim da je lezbijka. Dva puta sam ju odbila za pranje. Ne radi eventualne seksualne orjentacije. Imam svoj sistem tuširanja nakon plivanja. Eto, radi toga.
Nakon otplivanih 1200 metara, tuširanja, sušenja i premazivanja mlijekom za tijelo ispijam neki oblik proteina. Lagana sam.
Kolibrić sam.
ponedjeljak, 08.02.2021.
Čestitke, ljudi
Unatrag godinu dana nešto prije rođendana sa svog sam fb profila uklonila datum rođenja. Godinama sam uživala u čestitkama poznatih i nepoznatih. Prošle godine sam planirala nešto veću feštu, bio je okrugli. Kockice života su se posložile malo drugačije od mojih želja, bolest je pobijedila, fešte nije bilo. Najdraži su razveselili sa tortom i poklončićima, puhanjem u svjećice i poželjeh samo jedno. Sebi, svojima i svima. Ono jedno za koje volimo reći da bolesnom je jedina želja. Fb čestitke su se nešto prorijedile.
Godinu dana kasnije moj datum rođenja i dalje nije čitljiv na profilu. Ne radi godina. Pedeset i jedna mi je, broj godina nikad nisam skrivala. Svašta možemo izmijeniti, prikriti, popraviti, možemo očupati obrve, iskorigirati noseve, istetovirati tijelo, promijeniti spol. Taj je datum neporeciv, neizmjenjiv i prati nas uvijek.
Unatoč uklonjenom podatku, prva virtualna čestitka stigla je nešto malo iza ponoći. Naredni dan redale su se messengerom, mailom, dobrim starim tekstualnim porukama i telefonskim pozivima.
Neki datum pamte još od onih bezbrižnih školskih dana, kada bi me iznenadili nekim rođendanskim finim književnim klasikom, a za uzvrat bivali počašćeni kavom,čajem ili rum punčom u omiljenom kafiću. Tvrdo ukoričeni Ujević, Matoš, Tadijanović i drugi i danas krase moje police. Imena koja su upisivala posvete u te knjige, neki od njih danas već none i nonići, čestitali su i jučer.
Iz drugog grada, poštom, stigao je ručno izrađen unikat poklon i čestitka iste tehnike. Prekrasna, ukrašena citatom najdražeg mi pisca a na nju se uz mamu, autoricu poklona, popisati uspio i slatki trogodišnjak.
Mailom se javila draga gošća koja se već nekoliko sezona nije pojavila u hotelu.
Oni koji su dio moje svakodnevice, nazvali su. Neki od njih nisu odoljeli pa su i na fb okačili čestitku. I kako to biva, ubrzo se zid napunio dobrim željama.
U današnje vrijeme gotovo da i nije potrebno raditi velike drame oko čestitanja i smišljati što reći ili napisati. Stickersi, emotikoni gifovi...Svega. Nekada se glava razbijala koju čestitku odabrati. Pa što onda u nju napisati da bude dovoljno fora, smiješno, toplo, mudro, da izrazi sve što bi poželjeti htjeli.
Ove mi se godine, nakon pustih godina uspjelo dogoditi da sam propustila dragoj osobi čestitati rođendan. Kad je i od nje čestitka jučer stigla, ispričala sam se. Nije mi bilo ugodno, ali ispalo je da nije bitno, dogodi se...
Nekada, sada, s datumom rođenja na profilu ili ne...Svejedno.
Svakom sam se pozivu, poklonu, emotikonu, svakoj riječi, poruci, ma svakom slovu - obradovala. Jer, nije to samo čestitka.
To je emocija, dobra želja, odvojeno vrijeme, uložen trud, trenutak.
I odličan osjećaj kada osjetiš da je nekom stalo. Na koji god način pokazano.
Hvala.
subota, 06.02.2021.
III NATAŠA
KAD KRENEŠ DALJE
-Aaaaa...kad ti kažem da neće, onda neće..- vikala je Irena.
Mirela je pokušavala pokrenuti DVD player, koji je krepao nekoliko trenutaka prije nego što sam kročila u njihov stan. Irena mi je otvorila vrata i sad smo stajale na pragu dnevne sobe.
-Neće šta?- upitala sam
-Ne može se pokrenut. DVD. Stalno ga baca van. A ona uporno misli ako stisne na silu disk unutra, da će se nešto promijeniti, da će proradit, a neeeee-ćeeee.- opet je vikala u Mirelinom smjeru.
-Pa dobro, mogu probat, zadnji put je proradio.- reče Mirela smireno, uporno rukom pokrivajući neposlušni otvor kroz koji se disk vraćao nazad i pri tome ponavljao dumb-dumb-dumb.
-Pa zato sad i neće, jer si i prošli put tako stiskala...Nešto si mu sjebala i sad neće...-
-Ja sjebala? Ne znam samo kome je pao na pod dok se brisala prašina, iiii tko ga je zalio crnim vinom na rođendanskoj fešti.- dumb-dumb-dumb
-Aj se smirite obje. Mirela, očito je da taj DVD neće proraditi, moš' slobodno maknut ruku s te prisilne radnje koju vršiš nad njim. - okrenula sam se Ireni;- Stvrano si sasula vino na njega?-upitala sam šapčući
-Ma malo samo, tu po vrhu. Ne vjerujem da mu je to naškodilo.- odšapnla mi je
-Koji ste vi likovi.- rekoh i zavalih se u trosjed;- Pa dobro, očito je da nećemo gledat Earthling. Možemo gledat Otvoreno ili nešto slično.-
-Daaaa. Ili Proces ili...tako nešto.-doda Irena i stropošta se do mene.
-Ko još dolazi na pretpremijeru koje nema?-upitah
-The Svjetlana Kapiten Marić.- reče Mirela kreveljeći se. The Svjetlana Kapiten Marić, koju smo skraćeno Mirela i ja zvale Eskaem, po početnim slovima internog nadimka, bila je Irenina suigračica u klubu. Mireli i meni bila je o.k., ali Ireni nedodirljiva, ko neko božanstvo na parketu i u životu. Mirela i ja nismo propuštale niti jednu priliku da se zafrkavamo na tu temu u Ireninoj blizini. Mislim da je Mirela bila, malčice, onako zdravo ljubomorna, ali sve u granicama.
...
Kad mi je Mirela unazad nekoliko godina rekla za svoju tajnu, mislila sam da sam cool s time. Pa sam neko vrijeme živjela u nezanju. Pa sam ju neko vrijeme izbjegavala, a kad to više nisam radila, nisam imala pojma kako se trebam ponašati u njenom i društvu njenih frendica. Dok se potpuno nisam izgubila u cijeloj situaciji, a ona me jedan dan posjela na stolicu nasuprot sebi i održala mi kratku lekciju o ponašanju. Tj. lekcija je bila, da lekcije nema. Da je u biti sve isto kao i u hetero svijetu, osim malo uskraćenih sloboda u javnosti, al navikle su već. I to je to. Shvatila sam, postalo mi je sasvim cool i normalno. Da nisam jedna od njih, nisam im trebala ni govoriti. To one, kazala mi je, znaju jer od mene ne dolazi vibra, što god to značilo. Neke od njih su me nalazile zgodnom, neke se nisu ni osvrtale na mene, a treće bi sumnjičavo Mireli pri nekim njihovim druženjima vrtile glavom u mom smjeru uz upitni pogled.
...
S vremenom sam upoznala i njene frendice iz tog đira i dvije cure joj. Mirela mi je bila najbolja frendica i u koga je zaljubljena i s kim dijeli krevet, bilo mi je uistinu nevažno. samo dok ju vidim sretnu. Dok nisam nestala. Na više od godinu dana. I isto tako ni njoj nije bilo važno s kim dijelim krevet, dok sam ja sretna...
A u početku, zaista sam bila. Zanesena. Tek završila faks.Zaposlila se pripravnički. Pa konačno dobila posao. Upoznala ga. Preselila s njim. Ma milina...I u tom cijelom lebdeće dobrom životu odlutala sam od Mirele, njenog đira, ušla u neki drugi i sve mi je to bilo okej. Međutim, da sam postala statua na regalu shvatila sam onog vrućeg dana u kafiću trgovačkog centra, razgovarajući upravo s Mirelom. Ona i Irena bile su u vezi već nekoliko mjeseci. I kako mi je tada rekla to je to. Irena je ona prava. Ja to unatoč zajedničkom životu (i zajedničkoj plazmi) u tom trenutku, nakon godinu i pol, nisam mogla reći. Svo to vrijeme ustvari, nije bilo niti jednog trenutka kad sam to mogla izreći. Nikad nisam sebe i Sašu vidjela zajedno u budućnosti I nikad nisam za njega mogla reći to je to. Što sam uopće tražila u tom odnosu?
četvrtak, 04.02.2021.
U samo nekoliko koraka...
Četiri koraka. Nemoš jednostavnije. Krenem, iskopam cijeli telefon i skužim da ne znam skenirati QR kod. Juniorka obavijesti da prvo skinem aplikaciju. Okej. Skinem apliikaciju i krenem (optimizmom do koda). Al nećeš! Aj prvo odaberi omiljenu trgovinu... Nemam omiljenu trgovinu, jer mi ona uglavnom znači barem 100 kn manje u džepu kad iziđem iz nje...al kliknem onu najbližu. Aj sad malo osobnih podataka. Aj! Ime, prezime, mail adresa... dalje, klik... Datum rođenja...malo dvojim, al ajd. Spol. E tu mi daje 3 opcije. Tri. Kliknem na treću, zabavlja me. Ustvari kliknem na treću jer je opcija "ne želim se izjasniti", a to mi je najbliže onom što inače pišem u polja rubrike "Nacionalnost". Dalje. Klik! Sad pita nekih 100 pitanja... Gubim volju. Ne znam kome tamo negdje treba moj broj gaća... Odustajem , izlazim, gasim. Deinstaliram aplikaciju.
Kada bi uspjela mjesečno uštediti npr 500 kn onda bi im i (ne baš impresivan) broj grudnjaka dala.
Unatrag dva tjedna pokušah slično. Drugi trgovački lanac putem svog letka poručuje "kreiraj svoj račun u svega nekoliko koraka". Nakon koraka broj dva marširala sam jedno pol sata. Neće. Ne želi. Možda ne kročim kako treba, posumnjam već. Onda se sjetim da tijekom prosječnog radnog dana napravim od deset do dvanaest tisuća koraka. Bome, da ne kročim kako treba moj bi me poslodavac vrlo brzo vratio na početne postavke.
Iskoračam maraton, ne uspijem skinuti digitalnu karticu.Pozdravim se sa aplikacijom.
Ima Zakoniti karticu. On je jedan od Mohikanaca sa Nokiom 5110 redizajn, pa je vlasnik fizičke kartice jednog od ova dva lanca.
Mi na kasi. Račun oko 430 kn. "Imate našu karticu? ", "Imam:", piiiiip...kasnije gledam račun. Popust 1,25 kn. Jeeeei!
Gledala sam svojevremeno ženu koja je gostovala kod Ellen. Kupuje kuponima cijeli život. U kešu je kupila dva auta i školovala djecu bez kredita. Garaže su joj mala skladišta gdje može svratiti svatko tko je u nevolji i uzeti što mu treba.
Sve skoro kao i kod nas.
Gdje strani vlasnici i inozemni poslodavci našli su plodno tlo za istrčavanje nedovoljno plaćenih maratona.
Piiiiip!
ponedjeljak, 01.02.2021.
2020/ Grad/ Melange/ Diversita
Cijeli je dan padala kao kroz sito propuštana, dosadna kišica u gradu kiše. Drugačije nije ni moglo. Čekao se vrhunac. Punile su se uši događajem godinama, industriale mjesecima, i konačno je stigao prvi veljače i...
Zapalile su se strasti barem nakratko.
Problem je izbio sa jugoslavenskom zastavom.
Nije smetala ona sa svastikom.
Sve je po običaju bilo precrveno. Iako je boja grada svjetlo plava.
Bella ciao bila je šlag na sve. Nekima najslađi na svijetu što s guštom se poliže. Drugima gorki ispljuvak.
I okej. Različitost.
Pretjerano potenciranje.
Naglašavalo se, kao da je potrebno, multi ovo i ono.
Melange.
Kao što je i on sam. Melange tekućeg naziva, na slanoj obali.
Hodam danas Rivom. Predivan, prohladan, sunčan zimski dan. Prvi je veljače.
Poznajete li našu Rivu?
Na niti dvije stotine metara:
autobusi, automobili, kamioni; kontejnerski, mali, veliki... traktori, brodovi, jahte, ribarice, botel (hotel brod ukotvljen u nekoj luci. Eto i to ima.). Parking na kojem se rijetko parkirati uspije. Vlak čak...
Različitost.
Neki gradovi imaju samo Rivu. Običnu. Dosadnu čak pomalo. Kamene ploče, debele gvožđane bitve, palme, klupice, šetače. Stop.
Na botelu i dalje crveni (a da kakav drugačiji) logo. Broj godine koju su pojeli skakavci. Ne samo u Gradu. U svijetu.
Na kopljima duž Rive uz državnu, plave su i crvene zastave.
Diversifikacija.
Do velike žute kuće koju su u tko zna koju svrhu sagradili neki od onih što su stoljećima tutnjali Gradom, a danas se sva sila dokumenata tamo podiže, prijeći mi je od Rive cestu i lagano pedesetak metara pješke. Prolazim pokraj terase slastičarne. Za stolovima sjede velike plišane mede. Pokraj njih grozdovi ljudi stoje, u rukama im papirnate čašice i cigarete. Kava ne miriše. Maske spustili ispod usta, svejedno je, ionako ništa od pusta.
"Ma nemoj... ne vjerujem da je... tri sam puta išla...hai ragione...rade do jedanajst...pa jesam, naravno...ma da ča...nema gužve...bila sam, kaže da nema...ma ne moren ja to...nisi valjda...šta da?" šušti, bruji.
Po povratku na Rivu okidam par fotki botela Marina. Unatrag točno godinu dana bio je jedan od najprikazivanijih objekata obilježenih EPK logom.
...
Pa mi se vrati,
njok u grlu, kožne dlačice u zraku, suza u oku
kada su brusilice poslale iskre u zrak.
Naše majke, naši očevi, njihovi trliži, kartele, alati, žuljevite ruke, radna etika koju su nam neprestano uvaljivali dok smo odrastali, a mi ih sa slušalicama, punim novog vala i panka, na ušima tupavo gledali...
Hommage njima, i onima koji su protutnjali Gradom, koji su ga izgradili, koji su došli da bi ostali.
I zato nam nije teška etiketa crvenih iako nam je boja svjetloplava, zato nam ne smeta zvijezda, zato se ponosimo šahovnicom...pa i to što on, Grad, ime ženskog roda nosi, ne smeta, volimo i to.
Diversita.
...najljepšu pjesmu srcem ti pišem...
E le genti
che passeranno
Mi diranno:
"Che bel fior"
