Konobarica s tastature
ponedjeljak, 01.02.2021.
2020/ Grad/ Melange/ Diversita
Cijeli je dan padala kao kroz sito propuštana, dosadna kišica u gradu kiše. Drugačije nije ni moglo. Čekao se vrhunac. Punile su se uši događajem godinama, industriale mjesecima, i konačno je stigao prvi veljače i...
Zapalile su se strasti barem nakratko.
Problem je izbio sa jugoslavenskom zastavom.
Nije smetala ona sa svastikom.
Sve je po običaju bilo precrveno. Iako je boja grada svjetlo plava.
Bella ciao bila je šlag na sve. Nekima najslađi na svijetu što s guštom se poliže. Drugima gorki ispljuvak.
I okej. Različitost.
Pretjerano potenciranje.
Naglašavalo se, kao da je potrebno, multi ovo i ono.
Melange.
Kao što je i on sam. Melange tekućeg naziva, na slanoj obali.
Hodam danas Rivom. Predivan, prohladan, sunčan zimski dan. Prvi je veljače.
Poznajete li našu Rivu?
Na niti dvije stotine metara:
autobusi, automobili, kamioni; kontejnerski, mali, veliki... traktori, brodovi, jahte, ribarice, botel (hotel brod ukotvljen u nekoj luci. Eto i to ima.). Parking na kojem se rijetko parkirati uspije. Vlak čak...
Različitost.
Neki gradovi imaju samo Rivu. Običnu. Dosadnu čak pomalo. Kamene ploče, debele gvožđane bitve, palme, klupice, šetače. Stop.
Na botelu i dalje crveni (a da kakav drugačiji) logo. Broj godine koju su pojeli skakavci. Ne samo u Gradu. U svijetu.
Na kopljima duž Rive uz državnu, plave su i crvene zastave.
Diversifikacija.
Do velike žute kuće koju su u tko zna koju svrhu sagradili neki od onih što su stoljećima tutnjali Gradom, a danas se sva sila dokumenata tamo podiže, prijeći mi je od Rive cestu i lagano pedesetak metara pješke. Prolazim pokraj terase slastičarne. Za stolovima sjede velike plišane mede. Pokraj njih grozdovi ljudi stoje, u rukama im papirnate čašice i cigarete. Kava ne miriše. Maske spustili ispod usta, svejedno je, ionako ništa od pusta.
"Ma nemoj... ne vjerujem da je... tri sam puta išla...hai ragione...rade do jedanajst...pa jesam, naravno...ma da ča...nema gužve...bila sam, kaže da nema...ma ne moren ja to...nisi valjda...šta da?" šušti, bruji.
Po povratku na Rivu okidam par fotki botela Marina. Unatrag točno godinu dana bio je jedan od najprikazivanijih objekata obilježenih EPK logom.
...
Pa mi se vrati,
njok u grlu, kožne dlačice u zraku, suza u oku
kada su brusilice poslale iskre u zrak.
Naše majke, naši očevi, njihovi trliži, kartele, alati, žuljevite ruke, radna etika koju su nam neprestano uvaljivali dok smo odrastali, a mi ih sa slušalicama, punim novog vala i panka, na ušima tupavo gledali...
Hommage njima, i onima koji su protutnjali Gradom, koji su ga izgradili, koji su došli da bi ostali.
I zato nam nije teška etiketa crvenih iako nam je boja svjetloplava, zato nam ne smeta zvijezda, zato se ponosimo šahovnicom...pa i to što on, Grad, ime ženskog roda nosi, ne smeta, volimo i to.
Diversita.
...najljepšu pjesmu srcem ti pišem...
E le genti
che passeranno
Mi diranno:
"Che bel fior"
