Možda bi danas trebalo nešto napisati o onome koji je jučer otišao...no kako god, život ide dalje. Danas je dan za nastavak. A o njemu, o njemu će se/ ću svakako pisati...
-Znaš da je meni pred malo umro dida. I stara je dobila poziv za ostavinsku. Ona i nećak, od maminog pokojnog brata sin, su jedini nasljednici. Tako su bar mislili. Odjednom se pojavio neki njihov polubrat. Nije ga nikad bilo i sad je stara u panici. Dobili smo pismo od njegovog odvjetnika. Ustvari upozorenje, kako se meni čini. A čuj, dida ima kućerinu na Šolti...maslinik...a mama i Boro sve dogovorili još dok je dida bio živ, s didom. I sve je bilo prejednostavno, meni se čini. Ne znamo kako se ponašat.-
-Hm.Trebalo bi prvo utvrdit da je dida njemu stvarno bio otac. Mislim postoji li dokument kojim se utvrđuje očinstvo. I to nek vam ne dostavljaju putem faksa. Uglavnom to je prvi korak. On će ti vjerojatno tražiti prvo odgodu provedbe ostavinske rasprave. A ukoliko se stvarno utvrdi da je on nasljednik...šta da ti kažem..Jel dida napravio oporuku?-
-Ma nijeee. Kažem ti da su se sve dogovorili. Bilo je, ono, smiješno da se sastavlja oporuka. Familija s mamine strane je takva da, da je dida odlučio jednom od njih dvoje ostavit sve, ovaj drugi se ne bi bunio...Stvarno se međusobno poštuju i nije bilo potrebe za oporukom.-
-Prvo se obratite odvjetniku koji ih zastupa, sa zahtjevom o dokazu očinstva, rodni list. Kad vam pošalju rodni list, može se nadalje ić u traženje dokaza o srodstvu, ali za sud je dovoljno to. Ukoliko pak oni dostave rodni list iz kog je vidljivo da je dida otac, a vi i dalje ne vjerujete, možete tražiti DNK testiranje, ali na to pak, on mora pristat...ako neće, jedino što možete u tom slučaju napravit, odugovlačit s ročištima, neprestano nešto tražeći, ali ne vjerujem da vam to ide u prilog. Eto.-
-Kako, tip se samo odjednom pojavio?-upita Irena grickajući čips
-Da.Čuj, malo mi je nevjerojatno.Stara ima 54 godine, pa da u 54 godine nije saznala da ima još jednog brata...i da u 54 godine to nitko nije znao...Zvala je ona dole na Šoltu, raspitivala se kod rodbine, susjeda...nitko pojma nema. Bo.-
-A čuj, svega ima...Mene teško šta može iznenadit.-rekoh, jer stvarno, mnogo mi je toga u poslu postajalo egzaktno
-Pa da, gledaj to s vedrije strane, imaš novog ujaka.-provalila je Mirela.
-Da. Baš. Ujaka koji će mi se ležerno uselit po ljeti dolje u kuću.-
-Možda ima kakvog zgodnog sina.-bubne Irena i sve tri se zgledasmo u nju.
-I šta će ona s njim?-upita Mirela
-Pa ono, preporučit ga frendicama...Na primjer Nataši. Ona nam je na tržištu već neko vrijeme.-osmjehnula mi se.
-Ha ha- nije to bio smijeh
-Hmmm.Mislim da Ceca ima već nekog kome bi ona htjela bit preporučena.-prasne Mirela
-Haloooooo.-rekoh
-Šta imam? Koga? -zainteresira se Eskaem, kojoj je Ceca btw, bio službeni nadimak
-Ma pusti je. Trabunja.- rekoh i stvarno bih voljela da Mirela nije ništa rekla. Prekasno.
-A daaaj, reci...-
-Ma nije ništa, pusti.-
-Imaš slatkog brata.-reče Irena smijuljeći se. Zakolutala sam očima.
-Ooooo, pa nisam znala.Šta ne govoriš.Pitao me za tebe, btw.-
-Ma daj?-malo sam prebrzo upitala, a da ne bi zvučala zainteresirano.
-Yep.-
Tu sam stala.Nisam htjela pitati. Ali za de Rossi-Degeneres par nije više bilo nazad. One su se u proteklih par mjeseci otkad sam odselila od Saše dale sve od sebe najprije da se izliječim od njega, a onda da me zainteresiraju za nekoga. I to onako pravo prijateljski. I bila sam im zahvalna zbog toga. U bilo koje doba dana ili noći mogla sam doći kod njih i daviti ih svojim stanjima, mogla sam uvijek izvući Mirelu na kavu ili neki izlazak bez Irene, ako mi je to odgovaralo bez da se ijedna od njih dvije naljuti ili nešto slično. A bila sam posebno zahvalna što sam i nakon svega imala Mirelu tu, uza sebe iako baš i nisam bila najbolja frendica u tom Saša-periodu. Mislim da me i taj njihov odnos puno održao u svemu tome. Bile su baš kompatibilan par, jedan od onih kakvim bi dijelom jednom htjela i sama biti.
-Šta te pitao?-upitala je Mirela, kad je vidjela da sam zavezala...
-Otkud je, otkud se znamo, šta radi i to...-
-Hm, nije te pitao koliko imam godina?-
-Ne.Vidiš nije. Zašto?- kao to nije big deal.
-Zašto? Zato što on ima nekih koliko? Dvadeset? A ja fantastičnih, dvadeset i osam.- rekoh
-I?-podigne Irena jednu obrvu, očito aludirajući na identičnu razliku između Mirele i nje.
-Ma dajte cure.Pa nije da dvadesetogodišnji dečki baš jure cure starije skoro deset godina.-
-Ti nisi normalna.Pa šta? Imaš neki problem s tim?- reče Mirela. Samo sam slegnula ramenima. Od Saše je prošlo pet i pol mjeseci. Bilo je vrijeme da krenem dalje. Sa nekim mulcem ili ne. Svejedno.
-Ništa Ceco, na slijedeću tekmu...a ne, na slijedeću putujemo, al na onu drugu kad igramo doma, mora brudi da dođe...da ga malo bolje upoznamo s Natašom.- reče Irena. Njoj je to sve skupa bilo zabavno, neopterećujuće. Bila je super cura. I tek u dvadesetim. Ha!
-Obavezno. A slijedeću smo ionako u Krapini, pa bi mogli organizirat našu malu navijačku skupinu da nam dođe dat podršku, a?-namigne mi ona.
-Joooooj, užasne ste!- rekoh malo posramljeno, mada, bilo mi je drago. Malo flerta, koketiranja ili bilo čega, u tom smjeru, dobro bi mi došlo...pa i izlet u Krapinu, na kraju, ne bi bio tako loš.
Post je objavljen 20.02.2021. u 12:07 sati.