Konobarica s tastature
četvrtak, 18.02.2021.
Ante
Ante je bio jedan od tih šefova. Ne mogu reći da Ante nije znao posao. No jednostavno bio je – zemljak. Bez manira, kulture ophođenja sa kolegama, interakcija s gostima bila mu je sirova, no sposobnost ulagivanja direktoru HIP-a izuzetna. Direktor HIP-a u današnje vrijeme zove se Food and beverage manager. Hranu i piće zamijenili smo fudom i bevredžom, funkcija ima iste zadatke, nije šija, nego vrat, a beskičmenjaka ima kako god se koja funkcija nazivala. Dva strana jezika koja je Ante mislio da dobro govori toliko je masakrirao krivim naglascima i konstantnim infinitivom, da su uši krvarile. Međutim, Ante je bio stara KaPe garda. Uvjereni komunist i ljevičar, kao i njegov prvi nadređeni i svi oni iznad (tada i nije išlo drugačije). Kada bi Stevo, prvi nadređeni, direktor HIP-a, ušao u restoran, Ante bi odmah dotrčao, osmjeh bi mu se razvukao licem počeo bi gotovo zaljubljeno zuriti u njega prateći mu svaku riječ hipnotičkim kimanjem glave i prekidajući ga afirmativnim:
-Naravno direktore. Svakako. Ma nema problema. Riješit ćemo. Pa povuć ćemo nekog sa slobodnih. Može direktore...
Sve može. Nema prepreke. Poljubit Vas u guzicu najmanji je problem. Direktor je mogao pričati o hokeju na travi ili o banketu za 100 osoba. Svejedno. Anti iz Grezine Gornje bilo je svejedno.
Došao je pretprošlog stoljeća, završio kurs, potom i VeKaVe, negdje putem učlanio se u KaPe i usput ga je oprala sreća da je generalni iz istog sela ko i žena mu. Vrh. U hotelu je već bio nekoliko godina. Logično je da se Antu postavi za šefa. A la carte restorana.
Antu koji je rasipao seksističke šale, svakog novog naučnika ili naučnicu nikad zvao imenom, već isključivo "mali" ili "mala", radnike (tada su bili radnici, ne djelatnici) držao za niža bića (osim male od Jure, koja mu je bila rod), kasapio sluh inozemnih gostiju s ona dva strana jezika koja je mislio da govori.
Bio je klasičan primjer došljaka, u ovim krajevima nazivanih prišlićima. Ne svojom zaslugom (a ni krivnjom, ako ćemo pravo) bio je mali Bog kojem se moglo biti soc-realistički šef u punom smislu riječi. Osobno, s njim nisam imala velikih problema. Bilo mi je samo slušati ga ponizno, ispunjavati zadatke koje bi mi postavio kad bih se našla na njegovom rasporedu i smijati se njegovim polušalama, na što sada, gledajući uz odmak, i nisam pretjerano ponosna.
Bila sam pansionska konobarica, i tada bez velike ambicije da postanem nešto više. Da sam išla u smjeru da postanem a la carte konobarica – imala bih veliki problem. Ja se u Antinu shemu jednostavno nisam uklapala. Pod jedan – nisam baš uvijek na njegove seksističke fore reagirala kako je trebalo, pod dva – nisam adorirala pretpostavljene njegovim žarom, pod tri – nisam gotovo nikad kimanjem odobravala tijek "tužne priče" o njegovom odrastanju u Grezini Gornjoj uz milijun braće i sestara, uz glad i muku jer – nije me zanimalo, pod slijedeće - rođena sam tu i ovdje, dakle automatski nisam materijal za napredovanje.
Ante je devedesetih postao nacionalno osviješten. Savjesno je prihvatio poziciju direktora HIP-a kada mu je ponuđena. Stevu je postavio za pvog konobara u restoranu. Malu od Jure za šeficu.
Otišla sam iz hotela devedeset i treće (devedesprve, ako netko pita, još sam bila tamo). U tom sam trenutku imala školu, pet godina radnog iskustva na svim konobarskim poslovima i u komunikaciji znanje tri strana jezika. Četvrti sam svladala odlaskom devet stotina kilometara sjevernije od rodnoga mi grada. Postala sam prišlić. Pardon, auslander.
Hotel je tamo još i danas.
Naposljetku, samo zidovi ostaju.
