-Šta ćete vas dvije danas?-upitala sam
-A ništa.Ljenčarit ostatak dana, čini mi se.Hm?-upita Mirela;-Imaš ti šta u planu?-
-M-m.-mahne niječno glavom Irena;-Znaš da ne volim radit planove za nedjelju. - utakmice je Irena uglavnom imala subotom. Nerijetko i izlaske.
Mirela joj je u svemu davala potpunu slobodu, i to je rezultiralo time da je Irena, iako u dvadesetima, najradije ostajala doma, s njom. Voljela je ona društvo. I izlazila bi povremeno s tom nekom svojom ekipom. Al, ma rekoh već. Kao da im je najbolje bilo doma. Jednoj s drugom. Mirelini su roditelji radili u Njemačkoj. Ona i sestra živjele su tu. Iako se nastavak školovanja u Njemačkoj za činio kao logično rješenje, obje su kad je došlo vrijeme za fakultet, vratile se doma i počele studirat. Najprije sedam godina starija Ana, a potom i ona. Živjele su u stanu svojih roditelja zajedno tek dvije godine. Dok se Ana nije udala i odselila. Mirela je nakon godine uživanja u totalnoj samostalnosti skužila da bi joj cimerica dobro došla po pitanju troškova oko stana, a bome i kao društvo. I tako je kroz faks promijenila njih nekoliko. Kada se upravo na faksu zaposlila kao asistent, upoznala je brucošicu Irenu. Što je bilo nezgodno. Kažu da su se zaljubile iz prve, ali pozicije su ih kočile da krenu u nešto dublje. Dok se nije dogodio neki seminarski rad, gdje je Mirelu zapalo da joj bude mentorica. Što je bezuspješno, svjesna da se između nje i brucošice nešto događa, pokušavala izbjeći. Irena je znala što hoće, potezala je i uporno je seminarski htjela imati iz statike. Kod Mirele. I tako su istovremeno odradile seminarski, početak veze i Irenino preseljenje. Šest mjeseci nakon, Mirela je siguran posao na Građevinskom fakultetu zamijenila arhitektonskim biroom. Nije se htjela kompromitirati, niti ulaziti u neki sukob interesa. Hrabro. No nije pogriješila jer tu je imala slobodu, bila cijenjena, a zarada je bila i bolja nego na faksu. A Irena je imala svoju trajnu mentoricu koja će ju voditi bespućima studiranja građevine. Joj! Kao odličan predložak za neki ružičasti ljubavni roman. Rijetko se tako stvari poklope. Jedino što su morale, kada bi Mirelini roditelji dolazili na odmor ili na neki produženi vikend, biti malo suzdržanije. I kako mi je Mirela pričala, te bi situacije uvijek dodatno razbuktale strasti među njima. Smijale bi se noćima ležeći u istom krevetu, odijeljene od roditelja samo tankim zidom. Sreća je samo što nikada ni mama ni tata nisu baš onako banuli u njihovu sobu i umjesto dva puna kreveta, našli jedan prepopunjen...Jer, kao i ovo društvo, ne vjerujem da su bili spremni na činjenicu da im je njihova super pametna, inteligentna i tako samostalna kćerka u ljubavi sa svojom cimericom. Već je Mireli tata nekoliko puta postavio pitanje zašto sada, kad dobro zarađuje, još uvijek živi s cimericom. No ona mu je uredno odgovarala da je to zbog novog Golfa. Rata za njenu novu turbodizelšesnajstveištatigajaznam igračku bila je trećina, ako ne i polovina neke prosječne plaće, pa ako želi živjeti normalno i ne oskudijevati u ničemu, onda joj je ovo saaaasvim mala žrtvica za to, objašnjavala bi tati. Tata je to pušio, al da priča neće trajati dovijeka i da će se kad tad postaviti pitanje zašto na Ireninom mjestu nije neki dečko, bila je svjesna. Ustvari bili smo svjesni svi. No svi smo odlučili živjeti u trenutku i ne opterećivati se nadolazećim. Za njihovu je vezu znao samo određeni krug ljudi. Znala je i njena sestra, koja nije ni okom trepnula kada joj se Mirela outala. To je vjerojatno imalo veze s okruženjem u kojem su živjele svaka do svoje 18-e. Jednostavno, na zapadu je tako nešto bilo malo manje važno nego ovdje. Mirela i Irena trudile su se uvijek u javnosti normalno ponašati, što meni uopće nije bilo normalno. No dobro. Bilo je kako je bilo. One su bile sretne. A i ja sam se nadala da ću negdje, putem, jednom pronaći taj klik s nekim i biti tako sretna.
Nakon utamanjenog Ireninog odličnog kolača, posrkane druge šalice kave i primljenih još nekoliko zajebancija na račun mog mini maratona sinoć, odgegala sam se iz Mirelinog stana i ostavila ih da penzionerski uživaju u nedjeljnom tv programu. Ja sam krenula kući. Odlučna nekako pokušati barem malo ublažiti upalu mišića koja me zaskočila.
Nevjerojatno! Kako sam se spetljala s klincem. I super. Baš me zabavljalo sve skupa. Mogla bih malo i miksati kad dođem doma...nisam dugo. Duboko sam se nadala da ću jednom, barem vikendom, pa barem na nekoj lokalnoj fešti, dobiti priliku demonstrirati tu svoju strast. Kada bi to bio siguran posao, u sekundi bih zaboravila na svoju dipl. iur titulu i ponosno kraj svoj imena isticala DJ.
Ušla sam u auto.Nije ničim odavao da se dvoje ljudi sinoć tu besramno dobro zabavilo. Ničim osim ovim CD-om koji bi i dvije pande natjerao da se isto tako besramno dobro zabave. I to je bilo mojih ruku i osjećaja djelo. Nisam sad bila u tom filmu, pa sam prebacila na radio i lagano pjevušeći pokrenula automobil.
Mama i tata su se uvijek čudili tim kotačima, koji su neodoljivo podsjećali na gramofone njihove mladosti, a uopće nisu bili gramofoni. A kotače je postavio, instalirao i pospajao moj dobri frend Mario. Mario je bio DJ Maxim i u srednjoj velika faca, jer nam je slagao, pržio, snimao, puštao, miskao ono što smo htjeli. Imati Maria za frenda, značilo je imati dobar tulum, uvijek. Nije mu puno trebalo da napravi karijeru i već dugo nije stanovnik ove države. Zadnju sam njegovu razglednicu dobila negdje iz Afrike, a u mailu pred mjesec dana javio mi se iz L.A. Kako god, ovi kotači bili su instalirani prije par godina, kad sam završavala faks. Do tada sam se zabavljala s kompjutorom. I onda kada je Mario nakon nekoliko godina nećkanja odlučio zaista otići van Hrvatske, odlučio je i dio svoje opreme rasprodati. Tu sam spretno iskoristila naše dugogodišnje prijateljstvo, i za sitne pare preuzela ovaj komad DJ opreme. Mario je bio ponosan što se za njegovu opremu zainteresirala cura. Kako su se stvari u samo nekoliko godina promijenile. Tada nije bilo mnogo cura koje su miksale. Danas ih ima u-huuu. Ovo je bio sasvim pristojan mix pult, koji je vjerojatno sada, nekoliko godina nakon već zastario, ali meni je bio čisto o.k. Tu sam ja bila ja i tu je sve bilo moguće...Nisam selila mix pult u stan u kojem sam živjela sa Sašom. Nisam o tome ni razmišljala. Svega dva puta sam se, kad bi došla ovdje kod staraca, malo na njemu zabavila. Na kraju balade dobro je ispalo što ga nisam selila. Uostalom služio je i kao najomiljenija igračka Lovri. Posjela bi ga u onu njegovu stoličicu i nabila mu slušalice na uši.Ubacila njegov omiljeni CD i pokazala mu kako da vrti lijevi kotač, da ubrzava ili usporava ritam. To ga je silno zabavljalo. A i mene jer obožavala sam Lovru i sve ono što ga čini sretnim. I Saša ga je volio. Volio je kada bi nas zapalo da ga iz nekog razloga moramo pričuvati. Nekoliko puta imali bi ga preko cijelog vikenda i bilo bi nam je super. Al zanimljivo, niti jednom, ni u najudaljenijoj primisli nisam pomislila kako bi nam bilo lijepo da imamo vlastito dijete...Ponekad sada, znam se upitati što je tih godinu i pol sa Sašom uopće bilo...Osim igre statua s regala.
Pokrenula sam prvi kotačić i ušla u samo moj svijet.
Post je objavljen 13.03.2021. u 20:26 sati.