Konobarica s tastature
četvrtak, 11.03.2021.
Sve stane u broj
Znaš, stvarno sam dobro.
Nisam tog dvadeset i trećeg veljače zamišljala ovakav dvadeset i treći veljače. Dvadeset i četiri godine unatrag zima je bila hladnija i moji su gležnjevi pokušavali ne savijati se u neželjenom smjeru dok stopala uhvaćena u divne bijele štiklice nesigurno nabadaju po asfaltu iz kojeg šeretski, al pomalo prijeteće izvire sitno igličasto inje. Kao da se ruga. Jer tko ga ne shvati ozbiljno džaba koncentracije fokusirane na gležnjeve, stopala.
Hladnoća ranog jutra i prijetnja polupijanog kuma, koji je vrhunski vodio ceremoniju cijeli dan do duboko u noć, da budem dobra jer je njegov kum ljudina samo takva.
A ljudina i ja nikad sretniji. Konačno. Svoji, vezani pred Bogom, državom i zlatne nam omče netom nataknute blješte pred očima. Drugo ni ne vidimo. Sretni. Stvano smo bili.
Aleks pa Ivana.
Vrtići, škole, nogometi, rukometi, klaviri i gitare...Balet.
Četrdeset, pa sedamdeset kvadrata. Krediti i štednje.
Dvadeset i dvije godine zlatnih omči.
Dvadeset i treći je veljače. Vani skoro proljeće. Srčem kavu u dvadeset i šest vlastitih kvadrata. Za deset minuta upalit ću Skajp. Ivana će mi, nikad blistavija pričati o novom istraživanju, o zadnjoj utakmici i možda, ako imam sreće, malo o Bryanu. Smijat ćemo se. Kad se ekran zacrni, ogrnut će me ona tanka sjeta što već tri godine u meni čuči.
Imala sam fazu tuge koja pogodi kad se netko preseli među oblake, a ne tek u drugi kvart. Prošla ljutnju, bijes kad pogodi nemoć. To je bila faza prije tuge. Imala sam tih faza kroz mirenja i ročišta. Mljele su me u prahove, raspuhivale kroz eter, vlažile obraze i čupale u prsima.
Za tvoje faze ne znam. Imaš ih kome ispričati, ako ih je uopće bilo.
Kad razgrnem sjetu, dok mi u ušima i malom mozgu još bude zvonio Ivanin glas, sa osmjehom ću navući nove, predivne zelene tenisice. Na deklaraciji piše da su od posebnog materijala i da ublažavaju udarce.
Taman su mi, ljudino.
Sretna, zakoračit ću u mirno predvečerje.
Osvježena trening šetnjom, složit ću si fini svileni lipov čaj i ponovno upaliti ekran. Čaj će lagano omlačiti dok se na njemu pojave
klipan tvojih očiju i njegova sreća koja se čeka raspolutiti korz dva mjeseca. Pričat će o hladnoći tamo na sjeveru i zadnjem ultrazvuku. Razdragani.
Svega stane u četvrt stoljeća.
