Konobarica s tastature
ponedjeljak, 08.03.2021.
ŽENAma
Naiđem neki dan na fb objavu da je Dan žena trebao u stvari biti 6. ožujka, ali je ženama trebalo dva dana da se spreme, pa se ipak pomaknuo na 8. ožujka. Nasmijem se i refleksno udarim emotikon koji se razvaljuje od smijeha. Već nakon dva skrola shvatim da uopće nije smiješno. Da nikako ne bi bilo smiješno Clari Zetkin, Mariji Jurić, Milevi Marić...Ako vam ne zvoni tko su one, a prve su koje su mi kod tipkanja nadošle, jednostavno ukucajte imena u internet tražilice. Danas je to jednostavnije no ikad. Ne treba izvlačiti debelu knjigu iz toma enciklopedije. Dva - tri klika i etogac!! Evoluirali smo.
Jesmo li?
Dok je mama još boravila kod nas, osvane Zakoniti jedno veče sa velikom New Yorker kesom. Vadi redom, oblači i prošetava ispred nas obaviještavajući o akcijskoj cijeni svakog komada koji prezentira. Na kraju proba jedne iz paketa od 5 bokserica. Zaključi da su mu male, pa će ih zamijeniti. Potom ode u sobu sa škaricama, da poskida etikete i pobaca na pranje novokupljene komade odjeće po akcijskoj cijeni.
-Vidiš, molim te, kako si je on lijepo sam kupio za obuć. Ma sve, al da si sam kupuje gaće. Jesi vidila? - kaže moja mama zadivljena umješnošću svog zeta. Nasmijem se i odogovirm joj da je na pragu šezdesete i nekako je normalno da je sposoban sam sebi kupiti gaće. Mama se namršti. Ona je još uvijek uvjerenja da žena treba kupovati mužu donji veš, djeci da i ne govorimo, i da žensko treba držati kuću. Jer je žensko.
-I uz sve to ić na posao ko i muško. - ubodem
-Da. A kako bi s jednom plaćom? - okreće
Odustajem. Činjenicu da nikad nisam svom mužu kupila pogrešan broj gaća onda kad sam ih ja kupovala prešutim.
Dok sam bila aktivna u ženskom nogometnom klubu na svojevrsnoj poziciji glasnogovornice oko ovog bi me datuma po lokalnim radio i tv postajama zvali na gostovanja u prigodnim emisijama. Tada bih se trudila slušateljima i gledateljima približiti taj fenomen ženskog nogometa ne kao sedmo svjetsko čudo, već kao sport. Koji u svojoj suštini oplemenjuje osobu. I iako sam redovito nakon svake odigrane utakmice, te uz ikakvi događaj vezan uz klub ili ženski nogomet na tjednoj bazi slala izvještaje lokalnim medijima, od urednica koje su me rado ugošćavale u prigodnim emisijama nisam nikada doživjela da su išta od mojih izvještaja pročitale.
U nekim bivšim godinama, dok su hotelijerske korporacije još objavljivale natječaje za posao, redovito bih dolazila do zadnjih krugova razgovora. Radilo se o voditeljskim pozicijama. U zadnji krug bi po defaultu ušli "još jedan gospodin" i ja s istim referencama. Korporacija bi se uglavnom odlučila za gospodina. Meni bi bilo ponuđeno "ali, ako želite kod nas početi kao konobarica, pa polako s vemenom..." Bez uvrede, ali kao konobarica sam počinjala u osamnaestoj, a u trideset i petoj nastavljam kao izgrađeni kadar...
Prije spomenutih razgovora, tražeći posao kao konobarica u a la carte restoranu, nailazila sam na: "ja osobno ne vjerujem da žensko može biti dobar konobar, a vi dođite, pa me uvjerite u suprotno" ili "planirate djecu?", "kod nas osoblje ne ide na bolovanje za dijete"... Nije fikcija. Već izbor iz doživljenog realiteta. Nažalost.
Svi ovi mali primjeri ništa nisu u usporedbi sa svakodnevnim borbama jedne samohrane majke, sa neadekvatno plaćenim trudom jedne olimpijske pobjednice koja je istu količinu znoja, truda i odricanja ugradila stremeći ostvarenju cilja kao i njen muški kolega, sa upornošću znanstvenica, spisateljica, umjetnica koje su koz povijest imale objavljivati pod muškim pseudonimima da bi uspjele svijetu pružiti neke nove spoznaje i vrijednosti.
Ništa nisu, ali su mali vezovi koji se pretaču u tkanje.
Hoćemo li ih drhtavom rukom heft koncem samo proštepavati ili odlučnim pokretima od njih izvesti fino tkanje od kvalitetnih, čvrstih niti - na nama je.
Sretan vam 8. mart.
Međunarodni Dan Žena
photo: M.K.Š.
