utorak, 28.01.2020.

Glumci i predstave



- Ne znam kako ću bez tebe.
- A doći već neki drugi glumac..

Sigurno je mislio- protagonist.
Bio je dobar čovjek: nikada bezrazložno zlurad.
Al ja sam tada čula:
glumio sam samo i svi će ti glumiti, jer svi mi samo, Sunce moje malo, glumimo.

*****
Bio je to jedan od naših zadnjih razgovora.
Čovjek zna da umire, a ja ga tu još jebem sa svojim budućim nedostajanjem.
Mislim, šta ga briga za moje buduće.
I to što se ja unaprijed osjećam ko siroče.
Ja pa ja..
On umire. Ja ostajem.
****
Riječi.
Osnovni su izvor nesporazuma.
Al njihov potpuni izostanak u mom umu ne stvara onu željenu tišinu. Već brborenje, mrmorenje, žuborenje mojih vlastitih misli, sumnji, projekcija, ideja.
Mašta radi 200 na sat.
Budem svugdje.
U prošlosti odrađujem več odrađeno.
I krojim budućnost.
Još kako je krojim.
***
I došao je novi glumac, ma vidi ga samo.
Pokazao mi da život i kroz najmanju rupicu klija dalje. Raste, raste.
Umiljat do besvijesti, čak i iz daljine.
Riječi i razgovor ga doduše isuviše umaraju.
Kaže rečenicu ili dvije o nedostajanju, pri čemu odmah pukne zora u meni, razliju se maline mojim unutarnjim nebom, pa svanem u sebi, sva pitoma i nježna, ljubavna.
Žena. Baš sam žena.
Toplina mi stvara toplinu.
Interes porađa interes.
Želja mi ulijeva želju.
Grozim se emotivno nedostupnih.

**
Želim vjerovati.
To je igra, to je život, to je film samo takav.

*
Ja nisam tu da bilo koga raskrinkavam.
Ako ispadam glupa, naivna, dobro je.
Bit ću glupa i naivna.
Ja nisam tu da bilo koga mijenjam.
Nego da svim srcem svojim uživam u predstavi.
I režiram je koliko mi Bog dade.


22:44 | Komentari 15 | Print | ^ | On/Off |

ponedjeljak, 27.01.2020.

La vita e bella

Svi ti silni odlasci, prerani, bolni, neminovni, nagli, nepripremljeni, bez prtljage, gorući, u želji za još jednim samo, malim zagrljajem, ma samo prisloniti usne, na vrat, na kožu, donju usnicu, svo to moje grozničavo traženje pravih riječi koje liječe, knjiga koje uče, pustinja, moje hodanje po pijesku, sve te moje fatamorgane, žeđ, sjena, tama, svi moji duhovi, svi ti dani koji se pale i gase, gase i pale, u čežnji, snoviđenju, praznih ruku, usamljenosti, magli, sve to što me tako naglo ostavlja, napušta, tjera da živim svoje dane, u sada, da čekam, da strepim, da se nadam, da odbacujem ružne misli i biram nove, ljepše, mlade, zdravije misli, kao što biram odjeću, sve je to igra, igra života, i služi da me nauči samo jednom, najvažnijem, nečemu što nikada nisam znala- otpuštanju.
Odrješenju čvorova zamršenih.
Odvezivanju brodova. Prepuštanju struji.

Otpuštanje nije napuštanje. I nije rastanak.
To je igra povjerenja. Prepuštanja i pouzdanja.
U sebe. U ljubav. U odabir.


23:03 | Komentari 13 | Print | ^ | On/Off |

Sjećanje na sreću



Kroz prozor, sunce je radilo finu arabesku po ledom okovanim granama, a vjetar otpuhivao snijeg u bijeloj prašini..Napravila sam jaku kavu i uživala u njenom okusu, ko nakon duge i teške bolesti, vratili su se okusi i boje.
Ona uvijek kad se ne osjeća dobro, priča o svojoj tuškanačkoj šumi, a ja šutim i gledam kako je sjećanje na šumu mijenja, kako joj se vraća živost pokreta, kako ponovno ima devet, jede šumske jagode, divlje zelene jabuke svog djetinjstva.
- Bila si ko srna, kažem joj, a oči joj odmah poprimaju zlaćanu boju šumskih proplanaka, tajnih staza, dvjesto godina starih stabala.
Sjećanje na sreću liječi, znam to otprije. Al to se znanje na njoj u trenutku oživotvoruje.
Tako i ja pamtim hrapavost njegovih jagodica na mojoj nadkoljenici, toplinu dlanova na prozebloj kori moga lica, pogled koji me umiruje i budi, kao i svu velikodušnost osjećaja koje mi je davao dok je bio moja šuma.
Pamtim i kako smo vječno obilazili dvorce i sve fortifikacijske građevine za koje smo znali, kao da smo planirali koji otkupiti samo za sebe, u moru života koji neplanirano ubija, sačuvati sigurnu utvrdu za sebe.
I dok duše sretno putuju, sjećajući se samo topline kojom su ljubljene bile, moje srce pita se, hoće li se moći za ovoga života ikada više tako prepustiti, pasti u zagrljaj, povjerovati, dati ruku.
Ili će nastaviti živjeti u ledu okovanim drhturavim granama, kojima se dotiču potpuni stranci, koji bi nešto o drugome voljeli znati, a ne usude se.
Ili je možda, samo preselilo u najsigurniju, davno i pomno odabranu utvrdu samodostatne samoće.
Sjećam se jedne ljubavi, sjećam se jedne sreće.
Ne forsiram zaborav, ne odričem se nijednog dana tuge.
Al vidim ponekad, ljudi se vole, ljudi pripadaju.
Pa se pitam, hoću li ikad više to znati.


07:52 | Komentari 6 | Print | ^ | On/Off |

utorak, 21.01.2020.

Samo planktoni

Znamo se od jednog lijepog ljeta.
Meni 38, njoj 12; ležimo na plaži i pišemo pjesme. Duše nemaju godine.
Svaka u svoju bilježnicu. Pa jedna drugoj.
Navečer plivamo u moru među zvjezdicama.
Objašnjavam joj da se ne boji i da je planktoni neće pojesti.
More je noću predivno.
Kupaš se u nebu, mirnom i spokojnom nebu koje te grli svakom svojom zvijezdom, s pouzdanjem.

Ona je vjerojatno kćer koju sam mogla imati.
Drugačije ne mogu objasniti tu povezanost.
Mama joj je ok..ujna joj je moja prijateljica s faksa..ali ona je neka stara duša. Mi se dugo znamo, i to tko zna u kojim sve ulogama.
Posjećujemo se. Pa sve rijeđe i rijeđe.
Život.

Deset godina kasnije pijemo skupa.
Lijepo duguljasto lice, pametne, usredotočene oči.
Ona studira kroatistiku. Voli književnost.
Četiri i pol sata mi pričamo. Ne gasimo se.
Nastavljamo gdje smo stale.
Sada ona meni objašnjava da se ne moram bojati planktona i da me neće pojesti.
Da samo izgledaju kao zvijezde.
Blistavo je voljena i radosna sam zbog toga.
Na odlasku izmijenjujemo kape.

Točno znam što bi mi ona ja, od 22 rekla sada.
Koje grimase bi radila na moju priču.
Kada bi i na što zakolutala očima.
I kako nekad ne bi mogla vjerovati što si to radim.
Pre-stra- šno, rekla bi. Lupila me po prstima.
I dugo bi me onda gledala usredotočenim pogledom, sve dok se ne prizemljim i urazumim.
Prepoznam.


22:55 | Komentari 8 | Print | ^ | On/Off |

nedjelja, 19.01.2020.

Samopomoć

Stavim korijenje na stopala
Molim majčicu Zemlju
Za snagu
Bez nedostajanja molim
Pa blještave vitice
Ponad glave
Spojim se s Mjesecom, Suncem, Zvjezdama
Vidim se sva u bojama
Snažna ko Univerzum
Ispečem pirove kolačiće
Bez patetike
Operem pod
Skroz realna
Ispeglam brdo veša
Spremna na sve
Izbjegavam sve tugaljivo
Pa me opet zaguši čežnja ljubavna
Nije fer
Niti volim niti mrzim
Samo drhtim




19:31 | Komentari 10 | Print | ^ | On/Off |

petak, 17.01.2020.

Vrijeme

Imam točno 15 posto baterije
za napisati ovo
A sve što si želim reći je da dolazi snijeg,
osjećam ga u kostima, na kapcima
naelektrizirana mi je kosa

"kad padne snijeg, ja pomislim da će se vratiti"
napisala sam davno, a ne znam kome, za koga
I to me svake zime
na isti način muči
Jer mi nije jasno zapravo
koga sam to čekala
A kad ne znaš koga,
nema šanse da ga i dočekaš

Ne znaš čovjeka

a i nisam baš ona od čekanja,
nestrpljiva sam, kužiš
te neke stvari meni
uopće nisu svojstvene
I baš sam se nadala nekako zbog toga
Da ove godine neće pasti

Nakon 4 sata čekanja na Jordanovcu
Pjevanja "Neba nad Parizom"
I njenog dremuckanja na mom ramenu
Dočekale smo mama i ja divnu liječnicu
Onu s izvezenim ružicama na kuti
Tu je ona ponovila mami
Sve što je prije mjesec dana
za mamu
rekla i meni
Nježno, toplo, ljudski, fini dodir podlaktice
( mama je izjavila
kako uopće nije znala
da je pušenje tako štetno,
pa zakaj to prodaju)

Imam jos 5 posto
I zahvalna sam na svakoj sekundi
Znaš

Čini se da su bolesti samo
Upozorenja
kada zaboravimo malo
Na taj pješčani sat




https://youtu.be/ydtryV65UGk


20:29 | Komentari 11 | Print | ^ | On/Off |

četvrtak, 16.01.2020.

Savršeno

Žene kada se skupe. I kada su ( si ) iskrene. Onako, ima tu i uvijek svježe krvi. I ožiljaka.
Sve do jedne.
Gradile su. Zamahivale kistovima.
Zatvorske zidove oslikavale.
Najljepšim snovima. Bojama. Zlatom.
Proučavale. Studiozno. Čuvale to blago.
Ne dozvolile. Urušavanje.
Upozoravale. Puno puta.
Ljubav je ono treće biće u odnosu dvoje ljudi. Mekano i nježno biće. Blistavo i lijepo.
Naivne. Osluškivačice. Svega što. Prijeti.
Voljele do zadnje kosti. U svom poželjnom. Tijelu. Gladovale. Spavale s neprijateljem. Ginule. Kamikaze. U samoobmani. Progledavale. Bolno. Ranjeno.
Pik pas za tebe.
Spasi se ako možeš. Nevoljenjem.
Ko zadnji voli- pobjeđuje.

****

Danas nakon filma s jednim predivnim i toplim čovjekom, koji me baš voli i osjeća,
a film se zove " Savršena laž", kako prigodno,
pa nakon što mu ispričam , jer ovih dana baš gnjavim ljude, sve što me mori i tišti i kako se baš ne znam svađati i kako sam baš nekako istinski i jebeno fina..a to nije dovoljno i druga strana to ne čuje, premekan mi je glas..i.....
skrše me njegove suze ..suze okrutnog prepoznavanja onoga što pričam..

Pa nakratko oboje proplačemo.
Ja žena.
On muškarac.

I tako odjednom shvatim.


21:02 | Komentari 16 | Print | ^ | On/Off |

nedjelja, 12.01.2020.

Razumijevanje

...............

Te fine sunčeve niti..
koje otapaju inje, i s ove i sa one
strane prozora i tebe,
polako, zanosno polako..
nenametljiva toplina koja ti daje rasti,
pa zbog te slobode daje osjećaj autentičnosti....pa se zbog te slobode smješkaš...smješka ti se srce.

To je moja prijateljica.
Ona ima jedan viši nivo razumijevanja ljudi.
Prošla je nevjeru i ostala s njim.
Razumije slabosti na taj način, što je i prema sebi i svojim porocima, blaga i nježna.
Meni su vjernost i odanost, one posljednje utvrde, vrijednosti kojih se ne odričem.
Pa sam tvrda u tome, stroga i nesmiljena.
Ljubav mi nije igra.
Preozbiljno i preosobno doživljavam stvari, život, ljude i pojave.
Ne diraj mi u svetinju.

A opet..s druge strane..ajmo ruku na srce..
ljubavlju sam u stanju proglasiti
svako zanosno pretapanje
boja, tonova, struktura,
svaki dodir nježnosti i prepoznavanja.

" Kazuj robe, od kuda si iz plemena kojega si? Ja se zovem EL Muharem iz plemena starih Azra, što za LJUBAV život gube i umiru kada LJUBE!" ( Heine, u Šantićevom prijevodu)

Ljubavna kakva već jesam, vidim je u svemu.
U došaptavanju vjetra s mladim izdancima trave. U pticama. U blagoj siječanjskoj svjetlosti, koja svemu podaruje obrise otpuštanja.
Pa zdušno pretjerujem u tome, kao i u svemu.

Tako sam je zapravo nadarena vidjeti i tamo, gdje je uopće nema.
To je moj jauk u ljubavnim odnosima.
I drugim odnosima.
Podarim ti osobine koje nemaš i nikada ih nećeš imati.
Pa te time zapravo samo frustriram, jer iz aviona se vidi da ti nisi to kakvim te vidim.

Iako svesrdno umišljam i još ti i kažem:
vidim te kakvog te Bog zamislio.
Ma daj zamisli.

Pa se onda čudim kada progledam.
Jer progleda se kad -tad.

Moja prijateljica sve razumije.
Volim reći da sam empatična, ali naspram nje..još učim i razvijam se.
I ona se naljuti. Bude luda, bude tužna.
Al brzo shvati.
Pa prihvati.
Pa okrene na humor i otpusti.
A pritom nimalo ne gubi svoje tračnice i svoj vlak.

Sve su to učenja, voli ona reći.
Susretneš se sa svojom tugom i sa sobom.
Ne koprcaj se, pusti da te potpuno preplavi.
Slušaj što ti to pokušava reći.
Sve je to ljudski i ništa ljudsko ne treba ti biti strano.

Ona u svemu fura svoj film.
Oprosti i doista prihvati.
Tako je lijepo zaštićena od daljnjih
( samo) povreda.

Pa učim od nje. Gledam kako joj se lijepe zjenice smješkaju, kako sjaji dok se ja znojim, patim od psihosomatike, guši me u grlu, prsištu.

Ako si dala sve, rekla sve, ne koprcaj se, otpusti.

Nikog ne možeš nagnati da te voli. Da je vjeran. Nježan. Samo tvoj.
To je stvar osobnog izbora.
I zrelosti.
I spremnosti.
Za Ljubav.


09:29 | Komentari 28 | Print | ^ | On/Off |

subota, 11.01.2020.

Waves

"I wish I could say you get used to people dying. I never did. I don’t want to. It tears a hole through me whenever somebody I love dies, no matter the circumstances. But I don’t want it to “not matter.” I don’t want it to be something that just passes. My scars are a testament to the love and the relationship that I had for and with that person. And if the scar is deep, so was the love. So be it. Scars are a testament to life. Scars are a testament that I can love deeply and live deeply and be cut, or even gouged, and that I can heal and continue to live and continue to love. And the scar tissue is stronger than the original flesh ever was. Scars are a testament to life. Scars are only ugly to people who can’t see.

As for grief, you’ll find it comes in waves. When the ship is first wrecked, you’re drowning, with wreckage all around you. Everything floating around you reminds you of the beauty and the magnificence of the ship that was, and is no more. And all you can do is float. You find some piece of the wreckage and you hang on for a while. Maybe it’s some physical thing. Maybe it’s a happy memory or a photograph. Maybe it’s a person who is also floating. For a while, all you can do is float. Stay alive.

In the beginning, the waves are 100 feet tall and crash over you without mercy. They come 10 seconds apart and don’t even give you time to catch your breath. All you can do is hang on and float. After a while, maybe weeks, maybe months, you’ll find the waves are still 100 feet tall, but they come further apart. When they come, they still crash all over you and wipe you out. But in between, you can breathe, you can function. You never know what’s going to trigger the grief. It might be a song, a picture, a street intersection, the smell of a cup of coffee. It can be just about anything and the wave comes crashing. But in between waves, there is life.



Somewhere down the line, and it’s different for everybody, you find that the waves are only 80 feet tall. Or 50 feet tall. And while they still come, they come further apart. You can see them coming. An anniversary, a birthday, or Christmas or landing at O’Hare. You can see it coming, for the most part, and prepare yourself. And when it washes over you, you know that somehow you will, again, come out the other side. Soaking wet, sputtering, still hanging on to some tiny piece of the wreckage, but you’ll come out."


11:48 | Komentari 15 | Print | ^ | On/Off |

četvrtak, 09.01.2020.

......

Evo, da, gotovo je.
Stojim tu, ko čempres
Dok nebo se smrzava
U ljubičastom sutonu
I svi osmjesi, ruka pružena na rastanku
Izgubljen u gomili, nestaješ
A ja sam još sva u tom prvom
Susretu
Ko u usporenom filmu, pod vodom
Jednom je moralo doći do ove točke
Bez žaljenja, na pokretnim stepenicama
Svjesna da tek dolazi moje vrijeme
Prijatelji, filmovi, pjesme
Vrijeme voljenja sebe
Promiču mi krajolici
Želim putovati, želim pobjeći i nestati
Izvan radara vlastite čežnje
U kojoj ti vidim samo usta
Samo onaj zamagljen pogled koji me ne čuje
Samo one ruke uvjerene da im svijet duguje
Bili smo lijepi.
Nekada i hrabri.
I drski. I opasni.
Ja sam naučila ne odlaziti.
Skinuti kapuljaču sa srca.
Izgovarati nelijepe riječi.
Čuti neizgovoreno. Vidjeti nevidljivo.
Opet jedna mala smrt i dno
Od kojeg se treba snažno odgurnuti
Reći zbogom
Onoj koja te voljela
Kroz tebe isplakati
Sve koji me nisu voljeli
I hvala





00:10 | Komentari 14 | Print | ^ | On/Off |

ponedjeljak, 06.01.2020.

Otmjeno izgubljena

Zaključaš srce
Tek na oko ti kapnu uljanice
Plamičci starog sjaja
Isparaš haljinu izvan šava
Da ti ne bi napamet palo ponovno
Sama u tom haljetku cirkuske jahačice

Koji sve plameni obruči
Tigrovi, lavovi
Trapezi
Tanak konop, mače moje
Pa rulet, pa ruku u vatru
Pa u vatru moje sve
Da će priznati
Da neće prešutjeti
I sve na jedan broj zaigraš
Dok srce zaključano
Bubnja ko bubnjevi afrički

U bratstvu ljubavi tajni nema
Predanost je afrodizijak
Iskrenost moja zastava
Dala sam ti bjeloočnicu
Unutarnju stranu kože
Dala sam
Skinula sam
Preokrenula sam
Zapalila sam
Mojoj vojsci predah sam dala
Otrovala čuvare s bedema

I prešutio si

2020.


21:33 | Komentari 13 | Print | ^ | On/Off |

Molitva

Molim se ovom plavom predvečerju,

o daj mi da ostanem janje u vučjoj koži,

pa da ga ne poželim odveć strasno,
onako kako ja to znam,
čarajući godinama,
pretvorivši ga smjesta
u oblak koji me prati,
zvijezdu repaticu,
pticu rugalicu.

Neka mi ljubav doista bude
nježna i blaga,
težnja k zajedničkom rastu,
i nitko me ne mora voljeti,
i ajmo sudbini dati priliku,
i neću te čekati da odrasteš.
Bez mene.

I neka se zažari
ciganin cjelov
koji si ostavio
na mom desnom ramenu,
ko utisnut žaračem,
jednom negdje iza svih ovih godina
i ove loše,
i ove prošle, bez nas,
i neka svaki bude suvišan i tako pogrešan,
i tako ne moj.

Moram te pustiti da prelaziš preko svoga mosta,
svaki dan u isto vrijeme,
misleći da sam te zaboravila,
dok prelazim svoj most
svaki dan u isto vrijeme,
rasporena,
na pola živa,
ali ipak

janje.( 2010.)


08:35 | Komentari 17 | Print | ^ | On/Off |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.