Opis bloga
Linkovi
SarahBernardht
Dijelovi
- 09:55 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
|
Imamo još dva i pol sata Do tvog polaska Mi ćemo se u autu Na parkingu još toliko ljubiti Dok se ne zamagle stakla Pjevati Natalie Fućkati A ti ćeš reći Malička, nemoj nikada fućkati Noću Preslatko praznovjerje Uvijek kada odlaziš od mene Odnosiš moj poveći dio Sa sobom Ostaje mi samo Onaj dio koji pleše u vremenskom procijepu Na osamdesete Zadimljenog kluba Oko mene djeca, dvadesetogodišnjaci Zar moji vršnjaci više ne piju i ne puše Ne plešu Gdje li su i što li rade Kamo su otišli Ljube li se u autima ********************** HERVÉ+JEANNE - Predrag Lucić Kada voliš treba otići Otići a ne zalupiti vratima vagona Ti rastanci ti peroni ti rastanci Ma kako da zalupiš Otvorit će se opet Jesam li siguran u to što kažem Ta otvaranja te poglede ta sretanja Nisam Ali sanjao sam vlakove otvorenih vrata Za slučaj da se netko predomisli Kad voliš treba otići Snovi se ponekad obistinjuju I nebo se obistinjuje I more To nebo to more ta kiša Čak i pjesma staroga Cendrarsa Ljepša si od neba i od mora Kad voliš treba otići Te pošte ta pisma te slike Sretnem li ikad staroga Cendrarsa U nekom kupeu Trans-nebeske željeznice Na otvorenoj pruzi između dva grada Ti gradovi ti vlakovi ti ljudi što mašu Pitat ću ga da li je mislio Treba otići za tobom Kad voliš treba otići Te ulice taj vjetar ti frendovi za šankom Taj zvižduk ta pjesma to vino to vino Ta noć taj korak to klatarenje to tijelo Tih metar i devedeset Za kojima te mačke stalno šapuću Tih metar i devedeset Zaljubljenih centimetara Ej |
Priče
- 17:49 -
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
|
Kada i ako život za nas izgubi moć priče, kad mu prestanemo pridavati sve naslućene i izmišljene i po život važne kategorije čuda i čarolije, tada prestajemo zasluživati da nas i preko ramena i pogledom okrzne.  |
Remka
- 08:48 -
Komentari (16) -
Isprintaj -
#
|
Obukla se na brzinu, sva izvan sebe, naručila taksi i pojavila se tamo koliko je najbrže mogla. Dočekao ih je stariji policajac, uzeo im podatke i proslijedio mlađem. Nastojala je ne biti ljuta, obuzeo ju je onaj osjećaj kad vidiš da ti je dijete živo i zdravo, a priredilo ti je pravi spektakl od brige i straha, pravi koktel samopreispitivanja i duboke tuge. - Mene bi stari ubio od batina, rekao je. - Na mene bi tako urlao da mi tako nešto nikad više ne bi palo na pamet. Posjeli su ih i krenulo je ispitivanje. Mali ukratko, nije htio nikoga izdati. Izvrijeđao je policajca spomenuvši mu da on samo radi na normu i da mu nije stalo i da on ide sada doma. Policajac je pričao o razvedenim roditeljima i kako je teško tako voditi brigu, jer dijete manipulira s oboje isuviše lako, zbog narušene komunikacije. Bivši je vrlo malo govorio. Nešto kao da ne pripada tamo i kao da su ga greškom pozvali. Nije se susretala do sad ni s prometnim policajcima, kamo li s kriminalistima, no pokušala je izvući iz malog neku priču o prošloj noći, pa zbog toga su ovdje, zar ne. Mali je bio tvrd, nije odavao nikoga, priča je svaki put bila drugačija i tako su dočekali i jutro, kad su svi skupa s policajcem otišli na kavu i toplo pecivo preko puta. Policajac je gledao njen mali prst na ruci dok si je popravljala kosu i proučavao joj je cipele. Pričao je o svojoj ženi, djeci i kako je sve to skupa jako teško i kako je siguran da mali neće više upadati u takve nevolje jer je inteligentan i kako će ga sigurno pozvati na svadbu i kako su isto po horoskopu... ne znajući da ona već mjesecima muku muči s njegovim krađama novaca i zlata, bijegovima kroz prozor, markiranjima iz škole, lažima. I sama je u tome, silno sama. I dok mu kopa po stvarima, po mobitelu, uhodi ga nakon škole, ona sve više uviđa da mora potražiti pomoć, a ne zna čiju, jer psihologe i socijalne radnike već su iskušali, a svi i dalje misle da ona pretjeruje. Čini joj se da je policajac načitan i emotivan, da primjećuje crne podočnjake ispod njenih očiju i da mu je mali iskreno simpatičan. Baš kao da su se čudno vezali. Tješi je pomisao da sad ima drago biće u murji koji bi joj mogao pomoći, jer zbilja je poseban i zbilja odudara od te profesije, jer puno priča o sebi i svojim problemima i ima tako jako plave oči, da ti je nakon njih sve plavo. Mali se sada već smije njegovim forama, kao i bivši i njeno srce dobiva neke ravnomjernije i smirenije otkucaje u to maglovito listopadsko jutro, u Remetincu. Baš se trudi, izvan onoga što mora. Daje im svoj broj mobitela. |
Sram i prihvaćanje
- 10:03 -
Komentari (12) -
Isprintaj -
#
|
"Kaj te nije sram", bila je rečenica koja ju je uvijek poticala na djelovanje. Sanjala je uvijek isti san, kako hoda do svoje autobusne stanice samo u najlonkama, ljudi se snebivaju, cerekaju, bulje, a ona uzdignute glave hoda, jer zna da tako baš treba. Ono čega se jedino sramila u životu, bile su niske ljudske opačine, zli porivi kako učiniti nekoga nesretnim i nesigurnim, zloba ljudska, zlonamjerno miješanje u tuđi život. Pa se može reći da joj se tjeme ježilo i da je osjećala sram za druge, za tuđe ružne postupke i osuđivanja, za one pripadnike ljudske vrste koji vlastitog srama iz nekog razloga nisu posjedovali. Mali je kratko rečeno, zastranio. Onako lako, kako to tinejđeri već čine. Vikende je provodio kod tate ako bi zadaća bila prethodno napisana, gradivo naučeno. Upao je u loše društvo ravno iz staklenog zvona kojim ga je opasala u svom mladenačko naivnom majčinstvu. Kao dijete rastavljenih roditelja, bio je relativno laka meta, razmažen, uvjeren da mu svijet nešto duguje. Krenulo je smiješno, bezopasno, no na sve te eskapade, reagirala je samo ona, osumnjičena od ostatka obitelji da pretjeruje. Jedan iz ekipe, napušen i pijan, želio je baš provaliti u jedan dućan u staroj zgradi. Ostali su trebali držati stražu. Ovaj njen imao je gapovu debelu majicu s kapuljačom, skupi tatin poklon na koji je bio silno ponosan. Da bi bio prihvaćen od ostatka ekipe, nije sad mogao otići doma, to bi bilo neprihvatljivo. Pa je zamislio da se radi o nekom filmu i držao stražu. Naravno da ih je murja privela. Ona i njen bivši, dobili su poziv da se u 4 ujutro nacrtaju u Remetincu na saslušanju. |
Uvod
- 21:34 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
|
On je bio pravi vilenjak među svojim sustručnjacima, kelj među ćušpajzima, načitani seronja koji je tako krasno i rječito znao zamagliti pogled, izokrenuti riječi, zajapuriti uši, učiniti da ti obrazi odrvene od smijeha. Kak se ono kaže, prodao bi led Eskimima. U društvu nećeš nikada govoriti čime se on zapravo bavi, jer će nakon tog i takvog otkrivanja, svi redom i naglo početi blefirati, pozirati i prikazivati se daleko boljim nego li jesu. Morala se zaljubiti u njega, tako je bilo suđeno. Odrvenjeni obrazi bili su u tome presudni, jer bili su to oni dani paničnog straha, zbunjenog neiskustva i totalne blamaže. Sestra joj je rekla: joj, pa nećeš valjda, kako te nije sram. I ona je tako istog trena znala: ooo, itekako hoću, ooo da samo znaš! Pa je obukla crvene duge nazuvke na tanke svilene čarape, isplela dvije stršeće pletenice i krenula s njim ljubakati da se sve prašilo! Htjela je time primarno zapravo nekoga dobrano šokirati, spriječiti očitu pogibelj, izokrenuti jednu paradigmu, al ispalo je da je jedna zima bila manje hladna( mada su joj se tada sve redom čizme raspadale ), da su se oboje zacopali ko blesavi tinejđeri, (ali oni nekadašnji, ne današnji), da joj je puno godina poslije, jedne večeri dao do znanja kako mu je i s koliko suptilnosti dozvolila da bude sve ono što jest i spasila mu brak i obitelj od očitog raspadanja svojim čudnovatim i nesvakidašnjim smislom za ljubav. Ostavila ga je bez velike drame, u samo jednoj rečenici, zbog čega je on završio s gripom u bolnici na infuziji, a ona se mjesecima zagrcavala u autobusu od prigušenog plača, no ostali su srodni u nevjerojatnim životnim situacijama. To ostavljanje ostavilo je traga, nešto poput prevelike osjetljivosti na tuđu bol ili potrebitost. I bilo je neophodno za sve ono što su kasnije morali dati ljudima koji su im ulazili u život. I za sve ono divno prijateljstvo.. |
Nošenje sa stvarima
- 22:03 -
Komentari (15) -
Isprintaj -
#
|
Znam li više biti sama sa sobom, pitam tu sebe, namažem je hijaluronom, uljem od smilja i kremom od smilja Pa buljimo takve smiljave zajedno u mrak Immortale, a tako krhka Ponovno loš papa (granični, ponavlja ona, al nužne daljnje pretrage zbog svega onog prije..) čini mi da plačem od jučer navečer, pa danas cijeli dan. Neću valjda opet... A osjećam se tako dobro... I njuškam proljeće i želim putovati.. Ne podnosim njegovo pametovanje Što jesti i ne pušiti one smrdljive cigare ( a valjda se samo ne zna nositi s time) pa mu kažem, treba mi sad netko skrban i nježan a to nisi ti, sori On otpisuje da me nema snage uvjeravati I da mi neće smetati Al kad mi dosadi taj skrbnik i nježnik Da me on čeka na svom brdu Ne podnosim kad mi se pametuje Ne podnosim kad se ljudi za mene boje Kad bježe od mene zbog same mogućnosti Da ću opet imat sranja A oni neće znati kako mi pomoći Volim kad me ljudi pogledaju toplo i otvoreno I kažu puni sigurnosti da će, vidjet ću, sve ubrzo biti u redu I kad mi kažu da zamišljam bijelo svijetlo Kako me obasjava, prolazi i grli Svaku normalnu i abnormalnu stanicu Preobražava U nešto dobro Volim kad mi ljudi suptilno promijene temu Da moj um nastavi guslat Neku sasvim drugu pjesmu A ne, ne smiješ pušitipušitipušiti Kad spomeneš samo cigaretu, odmah bi je palila A večeras ih nemam, nisam kupila Samo wip s jagodom Jagode mi na uši izlaze Zašto smo uvijek tako sami I kad već jesmo i znamo da jesmo Zašto je to nekada tako prokleto teško  |
Ključ je ispod pokrivača
- 09:53 -
Komentari (13) -
Isprintaj -
#
 Kad se pokrijemo preko glave Poplonom i dekom Ko klinci Pa u tom intimnom prostoru mraka Tražimo si usne Nosom o nos hladni Spretno izdvojeni od ostatka svijeta Loših vijesti, instant zadovoljstava Od svih ustajanja i moranja Od minus 8 zraka i računa stakla struganja To je komadić našeg svemira Tu se zaustavlja vrijeme I zbivaju srodnosti To je rupa u koju smo upali Tu se pjevuše najdraže pjesme Trljaju stopala Sanjare parcele, oranice, šume Tu šapućemo o kućici Koju ćemo urediti Ma ko bonbon Sve u našoj kućici od pokrivača |
Čestitka
- 16:10 -
Komentari (25) -
Isprintaj -
#
|
Proslava je bila puna zagrljaja. Čvrstih, pravih, da pucaju kosti. Muški obrazi hrapavi, čvrsti, koštunjavi. Zagrljaji takvi, da ti se ureže grudnjak u meso. Zaboli. Ženski zagrljaji meki, utoneš u nježnost i toplinu. Obraz uz obraz. Ljubav. Želje su prštale i dobra energija, nisam prestajala plesati. Najljepše je bilo, kad smo se zagrlili ko tinejđeri, i pjevali Pišonju i Žugu. Imala sam tih 4 minute opet nekih 20 godina. I kada smo na balkonu spontano zapjevali, puni one iskrene, dječje nade: Neka cijeli ovaj svijet, sad sja u suncu, neka naša zemlja sva, postane sretna... Nedajte se strahu i bespomoćnosti! Neka Vam u Novoj, šljašti srce, budite to Sunce oko kojeg smo se obrnuli i krenuli u novi krug.. A u tom novom krugu oko Sunca, neka Vas vjerno slijede hrabro srce zaljubljenost u život jestivo ganuće malim stvarima Ljubav.  |
