"Kaj te nije sram", bila je rečenica koja ju je uvijek poticala na djelovanje.
Sanjala je uvijek isti san, kako hoda do svoje autobusne stanice samo u najlonkama, ljudi se snebivaju, cerekaju, bulje, a ona uzdignute glave hoda, jer zna da tako baš treba.
Ono čega se jedino sramila u životu, bile su niske ljudske opačine, zli porivi kako učiniti nekoga nesretnim i nesigurnim, zloba ljudska, zlonamjerno miješanje u tuđi život.
Pa se može reći da joj se tjeme ježilo i da je osjećala sram za druge, za tuđe ružne postupke i osuđivanja, za one pripadnike ljudske vrste koji vlastitog srama iz nekog razloga nisu posjedovali.
Mali je kratko rečeno, zastranio. Onako lako, kako to tinejđeri već čine. Vikende je provodio kod tate ako bi zadaća bila prethodno napisana, gradivo naučeno. Upao je u loše društvo ravno iz staklenog zvona kojim ga je opasala u svom mladenačko naivnom majčinstvu. Kao dijete rastavljenih roditelja, bio je relativno laka meta, razmažen, uvjeren da mu svijet nešto duguje.
Krenulo je smiješno, bezopasno, no na sve te eskapade, reagirala je samo ona, osumnjičena od ostatka obitelji da pretjeruje.
Jedan iz ekipe, napušen i pijan, želio je baš provaliti u jedan dućan u staroj zgradi. Ostali su trebali držati stražu.
Ovaj njen imao je gapovu debelu majicu s kapuljačom, skupi tatin poklon na koji je bio silno ponosan.
Da bi bio prihvaćen od ostatka ekipe, nije sad mogao otići doma, to bi bilo neprihvatljivo.
Pa je zamislio da se radi o nekom filmu i držao stražu.
Naravno da ih je murja privela.
Ona i njen bivši, dobili su poziv da se u 4 ujutro nacrtaju u Remetincu na saslušanju.
Post je objavljen 22.01.2022. u 10:03 sati.