Stuck in the clouds

Ptice već pjevaju ujutro.
Onako slatko, ko sok od naranče.
Jedna se zabunila i propjevala navečer.
Lude ptice !
Tako lako zaboravljaju hladnoću, samoću, tugu.
Izmijenjuju se ko godišnja doba, lako i prpošno.
Ništa nije bilo. Ništa nije bilo.

Možda im je to zbog krila.
Svjetski se odnose prema životu, jer su vidjele svijeta.
Imaju širiju perspektivu. Ptičju.
Nisu trotl ko ja, koja zapisujem svaki ožiljak, svaku ranu,
papilarnu liniju voljenog čovjeka,
pa ih onda
godinama kasnije, ponovno čitam i proživljavam.
Ptice ne lete cijelo vrijeme. Nekada se samo puste vjetru da ih nosi.
Mislim da je u tome sva mudrost življenja.

U cloudu, u galeriji slika, pokušavam izbrisati one suvišne, stare, neuspjele.
Radim to, da bih si napravila više prostora u e-mailu,
zakrčen je zbog toga i ne mogu slati e-mailove.
I onda ugledam neke stare staze, neka stara lica, drage oči.
Smrznem se i zacvilim od nedostajanja.
Jagodicom kažiprsta prelazim preko...

Na starim fotografijama vrijeme stoji, nakon što je odletjelo.
Oči mi drugačije sjaje. Blista mi lice. Sretna sam. Mirna.
Nisam rastrgana. Ne vozim kasno noću. Znam gdje mi je dom.
Ispod slika su datumi. Čini se kao jučer.
Kao jučer. Iza zavjese.

Ptice lete iznad oblaka.
U njihovom cloudu nema slika kojih se nisu hrabre odreći.
Jednim zamahom krila njima počinje budućnost
Ne zapinju

I sve je lako, paperjasto i meko.
I dom je svugdje do kud ti oko seže

Go through the day whit Flow

Jorgovanu vodopadskom

Negdje duboko, duboko, u najcrnjoj šumi, gdje ne znaš jel je još noć ili već dan, gdje nikoga nema ( uzalud dozivaš), osim tvojih malih koraka u šiblju, pramena kose koji si ispustila, praveći da se ne osvrćeš iz straha i nelagode, ima jedan bučan vodopad i žile drveća isprepletene ko postelja.

Tu si sjela prije svih tvojih velikih boli i gubitaka, prije nego li je itko umro, otišao zauvijek bez da se pozdravite, da se pozdravljate, onako dugo kako si već navikla, kao na kolodvoru, vječnom kolodvoru, prije nego li ste si dosadili.
Iste oči, nosnice, iste bore, ista udubina u licu ko na stablu, u kojoj se skrivaju i noće vjeverice. Tu si osjetila trenutak, tu si pojela sendvič, tu si zahvalila Bogu na čarobnoj jednostavnosti kojom te obdario. Tu si grlila bokeh zanesenom zjenicom, osjećala drhtaj ptice, disanje srne i bila. Samo bila. A kad si ustala, odjednom si doživjela svu krhkost toga mjesta na kojem si do maločas sjedila. Cijelo je to mjesto tvog do maloprije spokoja, prijetilo jasnim odronom do u dubinu.
( nisam krhka ja, krhka su ta mjesta na kojima prebivam...)

Jorgovanu moj mali. Zanosu dječiji.
Što cvateš ljubičastim zanosom u najcrnjoj šumi, pa i zimi, na mjestu pustom i bez tragova, sva u svojoj vlastitoj jeci pjevaš ruske uspavanke, milujuć prstenjakom zadnje odsjaje sunca koje se tako bezglavo baca na zapad, onesvješćuje ko ružičasta kugla nataknuta na rane sjene borova. Kao zauvijek.
A samo je oduvijek.
Pust svugdja budjet sunca.

Grozdu sitnih cvjetova. Ljubavna glavoboljo! Čežnjo mladenačka koju kradem, trgam preko plotova!
Ako ti prizovem miris iz ovih golih grana prividne zimske pustoši i bespomoćnosti, zašumorit će buk sve snažniji iz suza, zacvrkutati će rano proljeće iz zimskih rana i prosuti se ozarenim pjegama neba i livada.
U nadubljem srcu zime, čuti prvo pucanje leda, oživljavanje riba, bubrenje nestrpljivih pupoljaka.
( unatoč krhkosti)

Naslonim dlan, a breza se krene smijati. Bor se popne na prste, stresajući snijeg s ramena.
Padne ljubičasta koprena sa zimskog oka, a sve bolne stvari postanu ljudskijima.

Umrijet ćemo, zar ne?
O, da. Hoćemo. Sve umire. Jer mora.
I sve će se poznato odlomiti s mjesta na kojemu smo do maločas spokojno sjedili i žvakali sendvič.
Sve će kao nestati.
I mi ćemo jednom biti nečija neutješna misao.

Ali vidi.
Konstantno.
Teče.
Krug.
Opupoljčene gole šibe
Teku u cvat.

( 2021.)

Snijeg ne pada kada je ispod nule

Vani je navečer počeo napokon padati snijeg. Gusto, teško i mokro.
Znala je da će početi. To je zakon prirode. Ubija viruse i bakterije, kažu.
Ajmo im vjerovati.
Čudno je to, jer snijeg ne pada kada je ispod nule. Koga onda ubija ?

Čitav dan prala ju je južina. Neka unutarnja tjeskoba. Ono kao kod Betty Blue, 37,5.... Imala je silnu potrebu nekoga poslati k vragu.
Inače tako nekako obzirna, nježna, fleksibilna i puna razumijevanja, nekako je uspjela doći do ruba. A taj ju je rub mučio, jer nikada ne znaš što ćeš naći preko.
Neki se dan tuširala i na preponi je pronašla dlaku koja nije njena. Napipala ju je ko malo gusto gnijezdo, koje ju je škakljalo.
Rastegnula je dlaku do maksimuma i promatrala to kestenjasto prelijevanje, njenu čvrstoću, debljinu, dužinu pokušavši proniknuti čija li je.
Njena nije bila, sasvim sigurno. Nedavno se ošišala sasvim na kratko. A i kosa joj je boje meda.
Vlas je spremila na komadić toalet papira. Pa u novčanik. U pretinac za sitniše. Mislit će o njoj sutra.
Bilo bi silno zanimljivo imati doma mali laboratorij., pomislila je. Ovako bi je samo čudno gledali, da je odnese u pravi.

Odlučila mu je pokazati je. Samo da on vidi što ona na sebi pronalazi.
A zbilja pokušava ne biti ljubomorna, jer on kaže da je to bolest.
On kaže. Da je bolest.
A često je posjeda na mjesta s kojih ne može nikoga gledati osim njega.
Valjda kuži da je i sam bolestan, tko će ga znati.

Ta sumanuta povezanost među njima traje, baš ih promatram.. A počela je kao nešto čisto fizičko. Zgodna kemija. Formule koje se podudaraju u slini, znoju i mirisu.
Kad mu je pokazala što je pronašla, ostao je zgranut. Krenuo se početi pravdati, napadajući je da nije normalna.
-Pomozi mi, rekla mu je pomalo lukavo. Otkud to na meni, pitala ga je. Nitko u mojoj blizini nema takvu kosu.
Pokušali su zajedno doći do nekakvog rješenja. Od sestre ? Frizerke ? Neka stara vlas kad je imala drugu boju kose i frizuru ?

Drugi je dan na njihovoj plahti pronašla par krvavih mrlja. Ona nema menstruaciju već godinama i ne krvari niotkuda. Kao niti on.
Skinula je odlučno tu plahtu s kreveta, stavila je na pranje i mirno ga pitala. Čak pomalo zabrinuto.
- Krvare mi desni, rekao sam ti. Ne misliš valjda...

Prije nekog vremena, jedna pametna žena rekla joj je da u vezi ne možeš biti Hercule Poirott. To jednostavno nije u redu ni za koga.
Time jasno iskazuješ nepovjerenje. Nepoštovanje. A i nagriza. Nagriza dušu, srce, um, odnos. Samopoštovanje.
Poput prevelike količine vode.
Listovi požute. Željezo hrđa. Drvo istruli.

No, njena je intuicija oduvijek bila nepogrešiva, to svi znamo. Sve što mi je ikada rekla, bilo je kristalno istinito
Možda zbog kratkovidnosti. Izoštrena poput najbistrijeg vida. Bolno točna.
U kojim je omjerima ovdje u njoj bilo straha da će ispasti naivna budala, ili se radilo o samoispunjujućem proročanstvu, ne zna se.
Ne znam joj reći niti ja.
Ona ne odlazi od njega, dok se ne uvjeri. Ko pravi mali detektiv s povećalom.

Na sve to on je samo mirno zaključio :
- Volim te, al ja sam slobodan čovjek. Kada te poželim prevariti, reći ću ti. Nije rekao "ako".
- I ja sam slobodna žena, rekla mu je....
- Al mi nemoj reći. Ne zanima me, preduhitrio ju je u nastavku.

Snijeg ne pada kada je ispod nule.
Al' zato otkriva tragove.
Nepogrešivo.

U malu je uša đavo

To je tako glupo zapravo.
Prezahtjevno.
Tražiti povjerenje i nekakav reciprocitet.
Nudi more ljubavi, a onda me ostavi nasukanu
kad mu želim provjeriti kontakte na viberu.

Ponašam se nezrelo. Nesvojstveno svojim godinama.
Nesvojstveno svojim odlukama. Stavovima.
Inzistiram pregledati mu mobitel.
U malu je uša đavo.

On se pravi uvrijeđen jer mu ne vjerujem.
Kažem, vjerujem ti jednako koliko ti vjeruješ meni.
Danima me dočekuje ispred firme.
Ne viđam ljude. Kad zatvorim oči vidim samo njegovo lice.
Do u tančine ga vidim. Svaku poru, boru, pregib.

Što je to točno povjerenje ?
Ima li ono uporište u nekoj spoznaji o nekome ili
više govori o povjerenju u sebe ?

On se smije. Smješka. Ljubi mi obraze.
Po njemu se ništa nije dogodilo.
Ja sam ukočena i zgranuta njegovom odlukom
da mi ne da mobitel.

Vraćam se na stare postavke.
Nazad u svoju školjku.
Unutra su neke melodije koje dugo nisam čula
Biseri mokri koje dugo nisam takla
Neko drugo more ljubavi

Poput srne

To kako me vraćaš u gabarite.
Kada ti se na lijevoj podlaktici razlijem poput rijeke
Kada srebrn zvončić zazvoni ko mladi mjesec iznad gornje mi usne
kada se nagomilaju oblaci u mojim šarenicama

To kako se polako rastaču sva strast i slast
na onom tihom mjestu gdje su valjda dosegli svoj vrhunac
a ja i dalje silno razumna preuređujem tu dragu, ruševnu kuću
stavljam joj nove štikane zavjese
provjetravam
rušim zidove i narušavam statiku
kupujem ti papuče

( titrate kao par, kaže vam prijatelj )

To kako i ljubav može biti silno umorna
imati crne podočnjake od nespavanja u kontinuitetu
od pogađanja riječi koje će pravilno izreći
sve što leži na srcu
To kako joj je u prirodi umrijeti i roditi se nebrojeno puta
I to kako se lako može zalutati
sa svim kompasima, mahovinama i kartama zajedno
kako se isuviše lako dogodi krivo dobacivanje
kako lopta skrene, vjetar naglo promijeni smjer
pukne žica na fino ugođenom instrumentu

To kako strahovi imaju velike oči
I usta kojima te progutaju ako slabo paziš
I kako su riječi ubojito oružje
I kako je stoputa bolje samo šutjeti i šutjeti
milovati leđa
ljubiti oči
ne govoriti niti volim te

Poput srne
Odjurit će u najcrnju šumu
Ako je samo krivo pogledaš

Crvene cipele i male vatre

" Za povratak sebi bitno je stoga stalno stražariti nad svojom vezom sa značenjem, strašću, životnošću i područjem koje nam to daje"








Ti kradeš
Ja pušim
S mokrom kosom u potkrovlju
Hladnom

I plešem sama
U salsaroškim cipelama
Na lijepom plavom Dunavu
Daješ mi riječi
Od kojih mi se pozlati kosa
I mirišim na klinček u naranči

Od đavla je, kažem
I tako ispod tvog nivoa, isto kažem
A ti se krstiš
U ime oca i sina
Duh sveti je u mojoj peti
Kojom te budim
Lupkajući pri svakom okretu
Po parketu

Ti ne možeš izmrviti toliko
Koliko ja blagdanskih kolača mogu ispeći
Prijetim se
Malim prstom listam ti
Oglase za posao

Al jutros
Zaustavljena u maglovitom svitanju
Jutros sam te opet zavoljela
Enfant terrible
Teško je reć ko je gori

https://m.youtube.com/shorts/hYHR651jQ1w?si=jIdGLo39-TLoQGWH&fbclid=IwAR3kXKLI_TmzbQoWlFz4RzeFrrfqAOijsHr8Ji7_E26NlmC1IAV38pUtNXU

Lijepe želje

Dragi prijatelji,

Sretno Vam Novo leto dvajs i četvrto!

Da mi budete zdravi, da Vas svaka bol mimoiđe
I svaka radost pronađe!

Vaša Sarah