To kako me vraćaš u gabarite.
Kada ti se na lijevoj podlaktici razlijem poput rijeke
Kada srebrn zvončić zazvoni ko mladi mjesec iznad gornje mi usne
kada se nagomilaju oblaci u mojim šarenicama
To kako se polako rastaču sva strast i slast
na onom tihom mjestu gdje su valjda dosegli svoj vrhunac
a ja i dalje silno razumna preuređujem tu dragu, ruševnu kuću
stavljam joj nove štikane zavjese
provjetravam
rušim zidove i narušavam statiku
kupujem ti papuče
( titrate kao par, kaže vam prijatelj )
To kako i ljubav može biti silno umorna
imati crne podočnjake od nespavanja u kontinuitetu
od pogađanja riječi koje će pravilno izreći
sve što leži na srcu
To kako joj je u prirodi umrijeti i roditi se nebrojeno puta
I to kako se lako može zalutati
sa svim kompasima, mahovinama i kartama zajedno
kako se isuviše lako dogodi krivo dobacivanje
kako lopta skrene, vjetar naglo promijeni smjer
pukne žica na fino ugođenom instrumentu
To kako strahovi imaju velike oči
I usta kojima te progutaju ako slabo paziš
I kako su riječi ubojito oružje
I kako je stoputa bolje samo šutjeti i šutjeti
milovati leđa
ljubiti oči
ne govoriti niti volim te
Poput srne
Odjurit će u najcrnju šumu
Ako je samo krivo pogledaš
Post je objavljen 09.01.2024. u 23:09 sati.