Oni znaju
srijeda, 28.02.2024.Znaš da ne vjerujem u ništavilo.
To bi bio oksimoron.
Vjerovati u ništa.
Sad mi je već četvero bliskih ljudi otišlo s druge strane, a ja ih povremeno sanjam.
Vjerujem zato, jer ne znam i ne mogu znati, da mi se povremeno i jave, sitnim znakovima,
kad sam još snena, umorna, ljuta ili tužna.
Kada se susretnem s našim zajedničkim uspomenama.
S mamom i komuniciram- previše je toga među nama ostalo da se ne bi još do sita napričale. Posavjetovale.
Meni je utješno što osjećam da duše još žive u drugoj dimenziji, onako kao u snu. Kao iza neprobojnog staklenog zida.
Tu ih još mogu pomaziti, zagrliti, nešto nježno im uputiti, poput melodije,
dugog pogleda u zvijezdu, osmijeha u tamu.
Znaš ono kad u autobusu ugase svjetla, a ti nekog otpraćaš na put i napamet znaš gdje taj sjedi i šalješ poglede i poljupce u tamu,
napamet -a sigurna da te vidi?
E, tako.
Klincima sam rekla da mi je mama otišla na Veneru.
Bili su mali i bila im je preteška i neshvatljiva moja tuga i izgubljenost.
Mali G. me svaki dan pitao onim svojim patka-glasom: Jesi još uvijek tužna jer ti je umrla mama?
Pa sam tugu i nedostajanje smjestila na Veneru.
Nek ih ona malo nosi.
Kada sam se prvi put na to pitanje nasmijala, znala sam da ću preživjeti.
Neki dan, kad sam dovezla malu H. sebi doma na čuvanje,
pokazala je prstićem i malom bradom gore prema Danici koja je baš sjajila iznad ograde
i rekla mi: ej, evo ti mame!
Prenula sam se malo, jer nismo o tome pričale bar tri godine.
Rekla je to, kao da je moja Verica eto tu kraj ograde!
Djeca znaju.
Mi smo glupi.
Djeca znaju.
Nasmiješila sam se tami.
A zvončić - smijeh male H. nakon toga,
nije mogao ne doprijeti u sve dimenzije svijeta.
komentiraj (11) * ispiši * #
Za Ipsi
nedjelja, 25.02.2024.Sve je prolazno, i dobro i loše.
Što me naravno ne sprečava da duboko intimno vjerujem u dobro.
Da ne odustajem od njega, pod cijenu bilo čega.
Neće meni zlo i zavist, sve one dobro poznate i male ljudske pakosti,
krojiti i prekrajati moje standarde.
S godinama zapravo sve više uživam u svojoj naivnosti, jer znam da to nije ništa loše po mene,
upravo zbog te prolaznosti.
Život prođe u trenu, dani se pale i gase poput šibica u kutiji, a sve što čovjeku doista ostaje jest miran san,
onaj blagi, meki i topli dodir jastuka kada utoneš u snove pravednika, onoga koji je cijeli dan nastojao biti i ostati fer.
Koji se nije dao uvesti u vrzino kolo, koji se nije osvetio, koji nije grubo odgovorio,
koji je ostao dužan gruboj riječi.
Mislim da sam to baštinila od moje mame.
Ona je imala pravi dječji pogled na stvari, a nimalo glupa.
Znala je tim svojim dječjim pogledom razoružati sve potencijalne varalice, laskavce, zgubidane,
a pogotovo one ljude koji tako čvrsto stoje na zemlji da si nisu u stanju skinuti hlače.
Oni su tek ostajali bez teksta i to je bilo komično gledati.
Meni je dovoljno da znam, kako je to zapravo bezazlenost.
Hoćeš li me slagati, hoćeš li me prevariti, ostaje tako čisto na tvojoj strani savjesti,
za mene se nije prijepilo, mene nije obilježilo,
pretvoriti će se u tvoju karmu,
u tvoje konačno razračunavanje s Bogom, Vragom, ovisno o tome kome više vjeruješ.
Iza bezazlenosti krije se ogroman trud. Shvatiti griješnu i ranjivu ljudsku prirodu,
spoznati okolnosti i kontekst iz kojeg netko progovara;
sva samoća svemira ponekad se čovjeku sruši na ramena i ostane tamo stajati,
pa riječi budu iskrivljene, pa značenje bude jezovito, pa tonovi budu povišeni,
pa slova budu nejasna, iskrzmana, proturiječna i tako strašno sama.
U biti, volim čovjeka. Usamljenog i željnog malo pažnje i priznanja,
čovjeka koji se skriva iza facijalne grimase, koji se skriva iza pogurenih ramena,
koji potone u dan ko u šalicu vrućeg čaja
u kojoj se onda dinsta, mekša, pa sam sebe prezire takvog mekanog, pa se pobuni na najnespretniji mogući način,
najčešće tamo gdje nema nikakve koristi i na potpuno krivoj adresi.
Duh se gradi, slaže se poput najfinijeg materijala negdje pred zoru, kad svi zvukovi budu tiši od tišine,
kad možeš čuti raspucavanje zore pod svojim prozorom
i ti znaš i tvoje srce zna
da ti svijet doista ništa ne duguje
da se ne možeš izgubiti
da je bezrazložna radost najviše što možeš dobiti
ko poljubac tinejđera
tople riječi nepoznatog čovjeka večeras za stolom
mlade pripravnice u firmi koja ti kaže
da si ti njeno
sunce
komentiraj (18) * ispiši * #
Dragoj Lili
petak, 23.02.2024.Nadam se da odmaraš
Da je lijepo
počinje ti razdoblje Riba
Meni uvijek bude teže, turbulentno i svakakvo
Tebi nadam se nije tako
U skladu s time
Ribnjak će uvijek biti naše mjesto :-)
Nadam se da ćemo onuda šetati same jednom
I dalje kroz jednu vezu odrađujem
Sve ono u čemu sam u braku bila nesavršena
Mislim, ako je to uopće moguće
Borim se s vlastitim ljubomornim ispadima
Ko dijete sam si, ne znam dal bi se sama sebi
Smijala ili plakala
Ne znam sama što bih htjela
Zalupiti vrata
Želim li da me se u tom zaustavi
On mora svima biti silno sladak i drag
Taj trud mu je uglavnom nagrađen
Takav je doduše i prema muškarcima
Muž mi je bio dijametralno suprotan
On je mene mučio ljubomorama
Potpuno bezrazložnim jer sam odana ko pas
Javi se svojom muzikom bar
Daj mig da je dobro
komentiraj (18) * ispiši * #
Pisamce za Dvitri
srijeda, 21.02.2024.Znaš.
Bila sam tamo.
Stuštilo se bilo tada na moju glavu puno previše.
Jednom sam klečeći prala pod. Plakala urlajuć. I povraćala.
To je valjda kad se raspadneš.
Nitko me s poda nije dignuo.
Samo su me nakon nekog vremena
zaboljela koljena i bilo je prehladno.
Svi su nekako mislili da sam se sama dovela u tu situaciju.
Ljudi to uvijek ili bar često ( po)misle.
Onda se okreneš sebi.
Onda kada nemaš kome. Tek onda, šteta.
Počinješ rasti prema unutra, ko naopaka lukovica.
Samoniklo. Iskonski. Zakržljalo, ali ljekovito.
Ko divlji origano. Ili mažuran.
Imala sam mantru tada.
" Svaki dan sam sve zdravija i zdravija"
Imala sam samo jednu prijateljicu i mnoštvo ljubopitljivih očiju.
Milijun blesastih i iritantnih konstatacija " kako si samo jaka"
Nikada nisam bila jaka.
Niti sam to ikada htjela biti.
Stanice su naše inteligentne, kaže mi danas ginekologica na sistematskom.
Predivna žena. Nešto poput majke.
Shvatila me u proredima.
Stanice pamte i svjesno i nesvjesno.
Svaku ljubav koju smo im dale.
I neljubav. Nebrigu. Nepažnju.
Našu. Našu vlastitu.
Zato treba vježbati svjesnost.
Svjesnost ovoga sada.
Banane.
Mrvice na stolu.
Otpalih cvjetića.
Tetrapaka.
Obući se u vlastitu ljubav prema sebi
Ko u potkošulju.
komentiraj (20) * ispiši * #
Za Dvitri...
Jutra su prelijepa. Najljepša u danu.
U svakom gradu gdje se probudiš.. pjevaju kosovi od zore rane.
ti si svoj prozor u svijet, razgrni zavjese...
Probudila sam se u ponedjeljak u Rijeci. Silom prilika. Zbog ovog svitanja nije mi bilo žao.
Vrijedi izaći što prije tražiti Ljepotu.
Pupovi magnolije zovu.
komentiraj (13) * ispiši * #
Zona sumraka
ponedjeljak, 19.02.2024.Izvan sebe sam. Takvo što nije mi se još nikada dogodilo, pa me zanima jeste li vi možda za to čuli. I što biste učinili na mom mjestu.
Moj čovjek kupio je auto prije par dana preko posrednika kojeg je upoznao u kafiću. Stariji auto, dobar, povoljan. S punim rezervoarom. Kupoprodajni je ostao doma, al prijenos još nisu obavili.
Jučer smo krenuli na izlet u Rijeku.
Na izlasku s autoputa, odmah nakon naplatnih kućica, zaustavila nas je oko 11.30 carinska policija.
Bili smo potpuno opušteni i mirni. Sve je uredno. Sve su dokumente pregledali, a onda nas još pozvali sa strane radi provjere goriva. Za takvo što nismo još čuli, al ok. Kontrola. Policajac je izvadio iz našeg rezervoara tri doze i u svakoj od njih pronašao nekakav plavi dizel u visokoj koncentraciji, koji se ne smije točiti u osobne automobile, nego samo u poljoprivredne strojeve sa iskaznicom koja glasiti mora na točno određenu osobu, vlasnika poljoprivrednog stroja.
Mi smo se krenuli smijati, ne vjerujući. Policajci su bili neumoljivi. Visoko zapriječena kazna smrznula nas je u trenu. Nisu u svom vozilu imali niti laptop radi pisanja i printanja prekršajnog naloga, niti pos aparat radi plaćanja kazne, pa smo morali voziti za njima još oko 25 km do njihovih carinskih ureda u Rupama.
Izgledalo je poput ružne noćne more i stalno sam čekala kad ću se probuditi.
Izrada zapisnika, naloga, prigovora..sve je to trajalo satima. Ponudili su nas sa kavom s aparata. Meni je bilo muka od gladi i stresa.
Procedura je takva, da njega kao stranog državljanina moraju odmah procesuirati. Zato smo u 17.00 morali odmah na sud u Rijeku. Zasijeda Vijeće kao. Tamo je međutim sudila sutkinja. Koja je morala doći na posao, premda je nedjelja. Odmah nam je dala do znanja da će odluka biti osuđujuća, jer zakon jednako kažnjava i vlasnika i korisnika vozila, te se u prekršajnom postupku ne ispituje tko je doista počinitelj tog prekršaja. Smanjila nam je kaznu najviše što je mogla. Kazna je u visini nečije plaće.
Nismo se odrekli prava na žalbu, premda nam je u tom slučaju ponuđeno plaćanje na rate. Bila je skroz fina i normalna, objašnjavala mi je koliko je zakon montipajtonovski i kako se sve mijenjao. Vidjelo se da joj je teško što ga mora primijeniti.
Dobili smo i nalog da odmah moramo očistiti rezervoar i poslati carini račun na e- mail. Maloprije sam saznala da to čišćenje košta između 200 i 500 eura.
Posrednik pri kupovini auta se ne javlja na mobitel.
Pitala sam ih sve skupa, da znam ubuduće, na koji se način može čovjek osigurati prilikom kupovine auta. Kako provjeriti gorivo? Rekli su mi, samo preko nas. Apsurd.
Jeste li čuli kad za takvu priču? Imate li iskustva?
komentiraj (30) * ispiši * #
komentiraj (11) * ispiši * #
Nebo, stabla, odnosi
utorak, 06.02.2024.Ovih sam dana fokusirana na Nebo.
Razlijeva se već pomalo onaj čuveni malinovac negdje na zapadu, a ranom zorom bude tu i nešto vanilije.
Južina je, pretoplo je za veljaču.
Znojiš se i jedeš krafne.
Zrakom se širi miris mimoza.
Vršci stabala dobivaju listiće i to onda budu nadrealno lijepe slike.
Jednako tako, fokusirana sam i na odnose.
Sve ovo o čemu sam bezazleno mislila da će se pisati u anketi.
Koliko nam je što u životu važno.
Čemu dajemo prednost. Što njegujemo, a što zapuštamo da divlje raste.
Koliko smo u mogućnosti birati ? Prijateljstva, partnerstva, zanimanja koja su dobro plaćena ?
Postoje neki ljudi, s kojima kad prekineš svaki odnos, doista osjećaš neku vrstu olakšanja.
Tu nekako shvatiš da su te strašno iscrpljivali. Da si danima bila na malom postotku energije.
Da su se hranili tvojim entuzijazmom, tvojim optimizmom i da ti nisu dali ništa bez čega ne bi mogla.
Da ti nisu dali ništa.
Sve su radili kao ti.
Prijavljivali se na iste natječaje, išli radi vlastita probitka na iste razgovore.
Čak i blog su otvarali:-) I dalje te čitaju, da bi imali o tebi informacije.
Tješiš, bodriš, savjetuješ koliko je u tvojoj moći i znanju. Daješ se.
I onda, u vremenu neke male snage, okrenu ti leđa.
Komentiraju tvoje zdravlje u firmi, što znaju da izrazito ne voliš.
Nekoć davno, rekla mi je jedna kolegica da na poslu nije moguće ostvariti prijateljstvo.
Možda je to istina. Za mene poražavajuća, jer na poslu provodim jako puno vremena.
Toliko puno vremena, da mi se slobodno vrijeme svodi na pripremanje za idući radni dan.
Imam prijateljicu od pete godine života.
S njom se čujem svako jutro. Ne moramo se niti viđati. Znamo se po udisaju.
Imam novije prijateljice s kojima njegujem odnose.
Njegovati odnos, znači biti uz nekoga u dobru i u zlu.
Ne okretati leđa kada zagusti- po tome znaš tko će ti ostati u životu neko dulje vrijeme.
S jednom sam prekinula odnos jer nam je valjda bio potreban odmak.
Al često mi je bila oslonac, kao i ja njoj. Potporanj u teškim razdobljima.
S njom je moguće da ćemo se opet negdje, na nekom meridijanu života sresti.
Bez pritisaka i inzistiranja.
Ova pak na poslu, koja misli da ćemo opet nekada nastaviti naše prijateljstvo,
nikada mi više neće biti prijateljica jer mi to nikada niti nije bila.
Samo se malo pretvarala.
Bila sam na nju upozoravana.
Svi su se čudili kako mogu biti s njom u prijateljskom odnosu.
Ja sam vidjela u njoj nešto čega nije bilo.
Al eto.. iskustvo vlastite kože - neprocjenjivo je.
Miriši proljeće. Mirišu putovanja.
Novi krajolici i novi ljudi.
Svježina, mimozo..
komentiraj (8) * ispiši * #
H.
ponedjeljak, 05.02.2024.Čuj....
Nebo uvijek pomalo pompozno najavljuje važne Susrete
Jer to je ono što poklanja Zemlji....
Došla je ona vedra daha i zlatnom kosom
Otklonila moje nemire
Pa neće biti ko rukom odneseno
Nego kosom...zlatnom
Prolivenom na mom jastuku
Navečer smo pričale priče
Odlučile sutra skupa napraviti slikovnicu
ujutro je imala dugu kupku
Po želji, ko već poznata ilustratorica
Od pjene je bila i sirena i Djed Mraz u jednome
U parku smo se natjecale s nekim Matejem u trčanju
Rekla mi je da puštam kosu jer s ovom izgledam
ko stari djed
komentiraj (11) * ispiši * #
Minimum koji se traži
četvrtak, 01.02.2024.Strašno ti budem sretna kad uhvatim neko lijepo sjećanje. Neki događaj koji sam pospremila u kutijicu potpuno uspješno, zajedno s osjećajem koji ga je popratio. Kada je to sjećanje nedodirnuto ostalo u nekom prostorno-vremenskom procjepu, ugrađeno u moje stanice koje se sve redom počinju smješkati kada se to sjećanje javi.
Jer vrijeme krade. Od vremena postanemo derutni, otkrhnuti, sami, sa gomilom novih nevažnih dojmova.
Dojmova poput usamljenosti. Neshvaćenosti. Vlastite nevrijednosti. Neprepoznatosti.
Vidi ovako, radiš posao koji voliš i doživljavaš svojim. Tu su ljudi kojima možeš pomoći svojim znanjem. Svojom empatijom.
Možeš malo pridonijeti svijetu, Biti ljubazan kotačić u nemilosrdnom mehanizmu.
Al tu je i normativ kojim se ocjenjuje tvoj rad. Samo finalni proizvod tvoga rada, dok gomila pratećih poslova ostaje ispod radara.
Ne ostvaruješ zamišljeni normativ jer radiš - drugačije.
Tvoji su razgovori s ljudima kojima donosiš rješenja duži i ljudskiji. Predugi.
Tvoji su e-mailovi nalik pismima. Imaš živaca, o da, imaš ljubavi prema ljudima kojima treba objasniti da je @ monkey i da ne trebaju crtati majmuna.
Pojedine službe koje ti trebaju stvoriti alate da brže donosiš rješenja koja se jedino normiraju, jednostavno to ne čine.
Surađuješ s čovjekom koji ti ispravlja poredak riječi u rečenici.
Netko baca klipove.
Šefica ti ima 31 godinu života i objašnjava ti nakon tvojih 20 godina rada da je normativ minimum koji se traži .
S tvojim suradnikom nitko ne želi surađivati jer za to postoji razlog.
Neki su išli na bolovanje zbog njega.
Neki su ga tužili za mobing.
Dodijelili su ga tebi jer : - mladi bi otišli iz firme, - ti s njim znaš, dugo surađujete
Dobila si i upute za rukovanje : slobodno viči na njega, samo mu nemoj reći da ćeš ga ubiti, jer je kažnjivo
I tako.
Strašno ti budem sretna kad uhvatim neko lijepo sjećanje.
Kad se uvučem sva unutra.
To je moj minimum koji se traži.
Moj minimum koji se traži jest da me se poštuje. Da se valorizira moj trud i rad, moje godine rada.
U suprotnom, može se lako dogoditi da po cijele dane samo pričam sa strankama.
Pišem duga pisma i e-mailove.
A o poeziji da ne pričam.
komentiraj (17) * ispiši * #
