Pisamce za Dvitri
srijeda, 21.02.2024.Znaš.
Bila sam tamo.
Stuštilo se bilo tada na moju glavu puno previše.
Jednom sam klečeći prala pod. Plakala urlajuć. I povraćala.
To je valjda kad se raspadneš.
Nitko me s poda nije dignuo.
Samo su me nakon nekog vremena
zaboljela koljena i bilo je prehladno.
Svi su nekako mislili da sam se sama dovela u tu situaciju.
Ljudi to uvijek ili bar često ( po)misle.
Onda se okreneš sebi.
Onda kada nemaš kome. Tek onda, šteta.
Počinješ rasti prema unutra, ko naopaka lukovica.
Samoniklo. Iskonski. Zakržljalo, ali ljekovito.
Ko divlji origano. Ili mažuran.
Imala sam mantru tada.
" Svaki dan sam sve zdravija i zdravija"
Imala sam samo jednu prijateljicu i mnoštvo ljubopitljivih očiju.
Milijun blesastih i iritantnih konstatacija " kako si samo jaka"
Nikada nisam bila jaka.
Niti sam to ikada htjela biti.
Stanice su naše inteligentne, kaže mi danas ginekologica na sistematskom.
Predivna žena. Nešto poput majke.
Shvatila me u proredima.
Stanice pamte i svjesno i nesvjesno.
Svaku ljubav koju smo im dale.
I neljubav. Nebrigu. Nepažnju.
Našu. Našu vlastitu.
Zato treba vježbati svjesnost.
Svjesnost ovoga sada.
Banane.
Mrvice na stolu.
Otpalih cvjetića.
Tetrapaka.
Obući se u vlastitu ljubav prema sebi
Ko u potkošulju.
komentiraj (20) * ispiši * #