Za Ipsi
nedjelja, 25.02.2024.Sve je prolazno, i dobro i loše.
Što me naravno ne sprečava da duboko intimno vjerujem u dobro.
Da ne odustajem od njega, pod cijenu bilo čega.
Neće meni zlo i zavist, sve one dobro poznate i male ljudske pakosti,
krojiti i prekrajati moje standarde.
S godinama zapravo sve više uživam u svojoj naivnosti, jer znam da to nije ništa loše po mene,
upravo zbog te prolaznosti.
Život prođe u trenu, dani se pale i gase poput šibica u kutiji, a sve što čovjeku doista ostaje jest miran san,
onaj blagi, meki i topli dodir jastuka kada utoneš u snove pravednika, onoga koji je cijeli dan nastojao biti i ostati fer.
Koji se nije dao uvesti u vrzino kolo, koji se nije osvetio, koji nije grubo odgovorio,
koji je ostao dužan gruboj riječi.
Mislim da sam to baštinila od moje mame.
Ona je imala pravi dječji pogled na stvari, a nimalo glupa.
Znala je tim svojim dječjim pogledom razoružati sve potencijalne varalice, laskavce, zgubidane,
a pogotovo one ljude koji tako čvrsto stoje na zemlji da si nisu u stanju skinuti hlače.
Oni su tek ostajali bez teksta i to je bilo komično gledati.
Meni je dovoljno da znam, kako je to zapravo bezazlenost.
Hoćeš li me slagati, hoćeš li me prevariti, ostaje tako čisto na tvojoj strani savjesti,
za mene se nije prijepilo, mene nije obilježilo,
pretvoriti će se u tvoju karmu,
u tvoje konačno razračunavanje s Bogom, Vragom, ovisno o tome kome više vjeruješ.
Iza bezazlenosti krije se ogroman trud. Shvatiti griješnu i ranjivu ljudsku prirodu,
spoznati okolnosti i kontekst iz kojeg netko progovara;
sva samoća svemira ponekad se čovjeku sruši na ramena i ostane tamo stajati,
pa riječi budu iskrivljene, pa značenje bude jezovito, pa tonovi budu povišeni,
pa slova budu nejasna, iskrzmana, proturiječna i tako strašno sama.
U biti, volim čovjeka. Usamljenog i željnog malo pažnje i priznanja,
čovjeka koji se skriva iza facijalne grimase, koji se skriva iza pogurenih ramena,
koji potone u dan ko u šalicu vrućeg čaja
u kojoj se onda dinsta, mekša, pa sam sebe prezire takvog mekanog, pa se pobuni na najnespretniji mogući način,
najčešće tamo gdje nema nikakve koristi i na potpuno krivoj adresi.
Duh se gradi, slaže se poput najfinijeg materijala negdje pred zoru, kad svi zvukovi budu tiši od tišine,
kad možeš čuti raspucavanje zore pod svojim prozorom
i ti znaš i tvoje srce zna
da ti svijet doista ništa ne duguje
da se ne možeš izgubiti
da je bezrazložna radost najviše što možeš dobiti
ko poljubac tinejđera
tople riječi nepoznatog čovjeka večeras za stolom
mlade pripravnice u firmi koja ti kaže
da si ti njeno
sunce
komentiraj (18) * ispiši * #
