Marketing
Oni znaju
Znaš da ne vjerujem u ništavilo.
To bi bio oksimoron.
Vjerovati u ništa.
Sad mi je već četvero bliskih ljudi otišlo s druge strane, a ja ih povremeno sanjam.
Vjerujem zato, jer ne znam i ne mogu znati, da mi se povremeno i jave, sitnim znakovima,
kad sam još snena, umorna, ljuta ili tužna.
Kada se susretnem s našim zajedničkim uspomenama.
S mamom i komuniciram- previše je toga među nama ostalo da se ne bi još do sita napričale. Posavjetovale.
Meni je utješno što osjećam da duše još žive u drugoj dimenziji, onako kao u snu. Kao iza neprobojnog staklenog zida.
Tu ih još mogu pomaziti, zagrliti, nešto nježno im uputiti, poput melodije,
dugog pogleda u zvijezdu, osmijeha u tamu.
Znaš ono kad u autobusu ugase svjetla, a ti nekog otpraćaš na put i napamet znaš gdje taj sjedi i šalješ poglede i poljupce u tamu,
napamet -a sigurna da te vidi?
E, tako.
Klincima sam rekla da mi je mama otišla na Veneru.
Bili su mali i bila im je preteška i neshvatljiva moja tuga i izgubljenost.
Mali G. me svaki dan pitao onim svojim patka-glasom: Jesi još uvijek tužna jer ti je umrla mama?
Pa sam tugu i nedostajanje smjestila na Veneru.
Nek ih ona malo nosi.
Kada sam se prvi put na to pitanje nasmijala, znala sam da ću preživjeti.
Neki dan, kad sam dovezla malu H. sebi doma na čuvanje,
pokazala je prstićem i malom bradom gore prema Danici koja je baš sjajila iznad ograde
i rekla mi: ej, evo ti mame!
Prenula sam se malo, jer nismo o tome pričale bar tri godine.
Rekla je to, kao da je moja Verica eto tu kraj ograde!
Djeca znaju.
Mi smo glupi.
Djeca znaju.
Nasmiješila sam se tami.
A zvončić - smijeh male H. nakon toga,
nije mogao ne doprijeti u sve dimenzije svijeta.
Post je objavljen 28.02.2024. u 13:26 sati.