Nevrijeme
petak, 29.08.2025.To kako me pohara nevrijeme
To kako tada, od svih boja raspoznajem
Tek sivu i tamnosivu
To kako mi se grlo zaveže u čvor
Pa komadići suvišne špage koja se ljulja i visi
utrnu
Zvonce moga srca
A srce zapetljano bubnja i bubnja
Zvoni na uzbunu
Na oči mi želi iskočiti
To kako drugo jutro sakupljam krhotine svog obraza
Lijeva strana brade na autocesti Zagreb- Zadar
Uho desno u nekom grmu u Lici
Prst po prst tražim na stijenama uz more
Da bih si mogla, da ne zaboravim,
zapisati
Koliko samo sereš kad kažeš da me voliš
A jedino što dosljedno radiš je
da me
boliš
Nesnosno

komentiraj (3) * ispiši * #
Vidrina
nedjelja, 24.08.2025.Ponekad dozvolim da vidiš
Kako mi zgasnu oči ko lampe pred zoru
Kad otkrijem da lažeš, vrdaš,
a najbolji drug sam ti, kažeš
Pretvore se u dva sumračna jezera
U kojima ribe spavaju
A trag vesla još mreška im površinu
Lako ja ponovno napunim poslije
Svoje oči sjajem, nikakav problem
Imam generatore, akumulatore
Godine snalaženja u mraku
Prste vitke ko hvataljke
Al pitam se, pitam
otkud ta potreba
Da te tako slavodobitno lovim
Ko šarana u mulju
Što si to dokazujem
Da nije sve kako izgleda, znamo
Kao i da nekoga laž uzbuđuje
Čak i mala, najmanja, bijela
Krenem plivati rukama punim
Svjetlećih planktona
Daleko, što dalje od tebe,
otoka kršnog i strmog, usamljenog
A onda me pozovu natrag
Ždralovi
Lastavice
Veći dio vremena tako provedem u vodi
Dok mi se ne smežura sva koža
Jer bih se na kopnu ionako
Nasukala
komentiraj (8) * ispiši * #
Uvijek ćemo imati Pariz
petak, 22.08.2025.Trebala bih, po svemu sudeći,
osjećati
Jupi jupi jee
Veselje nakon duge čežnje
K'o veliki grozd slatkog crnog grožda
Zanos zajapurenih obraza
Ko pasiflorom obrasla lođa
Trebala bih osjećati trbuh kako je
Mekan, opušten
Kisika puna pluća
Zjenice jestivog nadahnuća
Sitni sat u magli prvoj, snen
Trebala bih
Hitno mu i osunčane kože listovima
otpjevati sve pjesme
Koje su izašle otkada ga nema
Pojuriti na autobus
Pardon
Pohrliti
Ne pitati i samo ljubiti
Bez planova, redova vožnje
Ko malo ciganče
Ne provjeravati zubima te novčiće zlatne
Od riječi koje mu ispadaju iz usta
Ja ovaj put kažem
Ej, nećemo ražanj bez zeca
Jer zec je odlutao
Ja se smijem površno, lakonski
Tom zecu kojeg sam obožavala
Al baš obožavala
Meni je super i lako
Kao da se radi o nečemu najsmiješnijem
Dok mi se trbuh iznutra rosi
Suzama
pri samoj pomisli
na zvuk kotačića kofera
kako se valjaju peronom
Govorim mu kako je
predivan, predivan
Ko jeka odzvanjam
Al evo ide jesen
A mi ćemo uvijek imati
Pariz

komentiraj (8) * ispiši * #
Pet godina praznine
nedjelja, 17.08.2025.https://youtu.be/OTWVEu6diGw
Kod šivanja, najvažnije je paranje, još te čujem
I to sam se sjetila danas kad mi se paraju mnogi odnosi
- Po šavu, rekla si, strpljivo i polako, da se ne podere tkanina
Važno je i krojenje, još se sjećam onih naših
krojenja iz Burde i Neue Mode
Važno je slijediti svoju liniju
Bila ona sitna, jedva vidljiva, iscrtkana ili debela i masna
Odijevala si me u čuda
U praštanja
U praćenja gonga svoga srca, samo svoje crte
U paranje koje je najvažnije kad stvari krenu po zlu
Kada bi najradije sve bacila u smeće
Okrenula se na peti i otišla
Paranje, da
Ali strpljivo i po šavu
*******
Učila si me parati, a sama si bila lijepilo obiteljsko.
Zbog tebe se častilo, feštalo, spajali se stolovi, pjevalo, plesalo.
Paranje je valjda bilo zaduženo za ono, kad se kažu neke krive riječi.
U zadnje vrijeme, osim sa djecom, uživam u druženju sa sedamdesetogodišnjakinjama.
Jedna ti ima slične oči. Način na koji će naglasiti moje ime. Druga prste, način na koji će me podsjetiti koliko vrijedim.
*********
Danas si ujutro, prije pet godina usnula, probudila se negdje drugdje. Otkud ne čujem tvoj glas, ne vidim ti oči, ruke, prste..pa te tražim. Tako uzaludno te tražim.
Pa param noć, ružne snove, pa ljubim prstiće nožne bebe, hvatam za ruku malu H. I vodim je na vašar, gdje skupa gledamo kako se život , ko pufasta ružičasta šećerna vuna, već do doma smanji.

komentiraj (6) * ispiši * #
Nerazumijevanje
četvrtak, 14.08.2025.Ona je spremila za nju delicije
Organizirala izlet u viksu u šumu
Jer je shvatila da njoj treba
Zeleno
Da njoj treba
Buljenje u prazno
A nju je dan prije tog izleta
nazvalo njeno dijete
S kojim se ljuto prije posvađala
I onda je samo danima čekala
da dijete shvati
I javi se
Ona je danima živjela za taj
Poziv
Ona ne razumije
da njoj ne trebaju
Delicije, odmak, put u viksu, Bahame, Malibu
Njoj neizostavno trebaju
Razumijevanje, bliskost, nježnost
I njena djeca
Ljuto su se posvađale
Prijateljice
komentiraj (16) * ispiši * #
Neuzaludno ili kako ja to vidim
nedjelja, 10.08.2025.Pomogla sam joj oprati kosu. Prije toga sam je pofarbala i imale smo na licu hijaluronske hidratacijske maske. Pričale. Pričale do promuklosti. Pričale i plakale. Pjevale. Pjevale i plakale. Plakale i smijale se. Pojele govedsku juhu. Isfrizirala sam je. Stavila joj viklere. A onda sam joj rekla: on ne bi volio da se sažaljevaš. Htio je da ozdraviš. Ideš doktorima i ponašaš se odgovorno. Bojao se za tebe. Sad te gleda kroz staklo. Sad te stalno vidi. Očekuje da budeš dobra prema sebi. To mu duguješ.Inače bi sav njegov trud bio uzaludan.
...............
Vidjela sam je kako leži na Jordanovcu s krpicama na kosi, da bi ujutro imala lokne za prvu doktorsku vizitu. Vidjela sam je kako se smije. Kako ležim umorna podno njenih nogu na bolničkom krevetu. Kako ona nikad ne legne kad sam joj u posjeti. Rješava križaljku i ima krpice na kosi.
Moja mama lastavica.
Nećeš mi se sažalijevati, kaže. Sve što sam bila, u tebi je. Fajt. Do kraja, mala. Kako sam te učila.
Inače bi sav moj trud bio uzaludan.
*********
Moja Gabi:-*
Jučer smo te pjevale. I spominjale.
Volim te.
Nadam se da si na boljem mjestu.
https://youtu.be/KUT_xa4Ja6o?si=J9blfWSDB1o5V_Zi
komentiraj (7) * ispiši * #
Lijep pozdrav svima
četvrtak, 07.08.2025.Imala li bih bezbroj tema za pisati, no vidim da na blogu vlada trnoružičin stoljetni san i da vam se ne da aktivno komentirati.
Slobodno vrijeme koristim za sređivanje svoje " stoljetne" poezije jer imam neke konkretne planove za jesen.
S čim se vi bavite?
Šaljem vam puno pusa i pozdrava!
komentiraj (17) * ispiši * #
Djeca
utorak, 05.08.2025.Djeca, pored ljubavi, nježnosti, osjećaja sigurnosti, vole i jasne granice, disciplinu, rituale, konstantno bavljenje njima, a dosljednost je nešto na čemu se dosljedno pada u izazovu njihova odgajanja. Bila sam najprije premlada i nezrela majka, da bih naglo postala jedan jedini roditelj. Iz takvih konstelacija, nije moglo u mom slučaju niti proizaći ništa bolje. Najsmješnija mi je ona rečenica: ne priča se loše o svojoj djeci, jer da su i od govana, moja su. Ljudi krive sebe za razne neuspjehe na tom polju roditeljstva, pa se zato srame o tome pričati. Krivnju sam prerasla davno pomno se preispitujući, sada samo radim na poštovanju koje će se razviti jedino iz mog samopoštovanja.
Moj je sin uspješan i mlad poslovni čovjek, no komunicirati sa mnom ne zna. Dođem mu ko neka prijateljica i ja to kanim dosljednošću i upornošću promijeniti, jer zbog toga jako patim.
A onda pate posredno i mnogi odnosi u mojoj obitelji.
Kao jedinog roditelja, doživljava me poligonom za vježbanje grubog i odlučnog zauzimanja za sebe,
treniranje iskrenosti i muževnosti, često umišljajući da smo on i ja na suprotnim stranama. Jedinac je i imao je u životu sve. Tako da je bilo vrlo izazovno učiti ga poniznosti, skromnosti i činjenici da mu svijet ništa ne duguje.
Bazično, djeca su sebične i koristoljubive životinjice, kao i većina odraslih ljudi.
Uopće me ne tješi, što vidim da će mu se, sve to kako se odnosi prema meni, peterostruko vratiti kroz njegovu djecu. I već se pomalo vraća.
Ne tješi me niti činjenica, kako su u mnogim obiteljima narušeni odnosi zbog prepustljivih majki i bašmebriga očeva. Ili što upravo stasa cijela jedna osiljena generacija mladih, koja buljeći u tiktokove nije sposobna sigurno voziti ili prijeći cestu. O životu da ne pričamo.
S druge strane, drago mi je vidjeti i čuti roditelje čiji se odnosi s djecom, temelje na uzajamnom uvažavanju i poštovanju, jer ja točno znam zašto u mom slučaju nije tako.
I zbog čega patim.

komentiraj (8) * ispiši * #
Uz po mene
ponedjeljak, 04.08.2025.pričala sam starom o nožiću džepnom kojeg mi je poklonio djed
nožiću sa sedefnom drškom srebrnoplavom
i kako sam ga izgubila bog zna gdje
i koja je to šteta
pa onda tražim gore nešto što si mi davno napisao
tvoj rukopis tražim
nešto tvoje tražim
i nađem nožić džepni
sa sedefnom drškom srebrnoplavom
i ne nađem tebe
samo nožić da se branim
poručuje mi djed
brani se
obrani se
kroz glavu mi prolaze na tisuće naših razgovora i pogleda dnevno
znači li to da ću ih tako lakše potrošiti
znači li to da ću ih s vremenom manje iskašljavati
znači li to da ćeš mi s vremenom bezbolnije i manje nedostajati
ili više
kako to točno ide
zapisujem tako iza svoga čela
svaki tvoj dodir
svako naše zajedničko šetanje, spavanje
kao da te mislim prepoznati i u našem budućem vremenu
nepozvane mi dolaze tvoje riječi ko u bunilu
kao da odlazim s tobom " u maglu, u zimu "
i boli dragi znam da boli neizdrživo
a onda mi zašumi u ušima i ruše se planine
ruše se planine uz ogroman tresak
u mojoj glavi u prsima
potresaju se gradovi ruše se drvoredi ko domino pločice
ruši se jedan dragi prepoznatljivi svijet
a ja se ne sklanjam
jer se ni nemam gdje skloniti
jer ništa pouzdanije od tebe nisam imala
al imam nožić džepni
sa sedefnom drškom
srebrnoplavom
komentiraj (2) * ispiši * #
Žuravli
nedjelja, 03.08.2025.
Ujutro mi na mobitel stiže poruka:
- Jesam li prezahtjevna ako te molim da danas, jutros, idemo na Mirogoj ? Ako ti remetim planove, zaboravi. Ne želim te opteretiti. Ljubim te.
Moja Fika.
Došla nam je u petom razredu osnovne škole kao profesorica iz hrvatskog. Tražila je od nas da učimo i odmah i brzinski svi smo u imeniku imali i po nekoliko dvojki i trojki iz njenog predmeta. Diktati, gramatika, pravo predavanje na ploči. Bili smo zgromljeni i samo se međusobno pogledavali. Dotad, škola nam je ličila na beskrajne ljetne praznike, pisanje zadaća na nogama, u hodu, na rolšuhama ili biciklu. Ona je stigla zlatokosa, odlučna da nam ulije u naše male tintare znanje o rođenom jeziku. Požalila sam se mami. Ona se između dviju partija slika koje je morala do navečer napraviti , lijepo obukla i sredila, pa otišla do škole i nove profesorice na razgovor.
Poslije je pričala, žena je sasvim u redu. Mama joj je svratila pozornost na to da ja jako puno čitam i pišem, da sam satima zatvorena u svojoj sobi, u svom svijetu i da je lijepa književnost baš nešto što me jako zanima. I da će naravno, ona poraditi i na tome da više učim gramatiku i ćirilicu. Nakon tog razgovora, mama je gledala kako učim i provjeravala mi gramatiku, a sastavke sam prije konačnog predavanja u školi, čitala naglas u kuhinji i po nekoliko puta. Morski su valovi tako u mojim sastavcima napokon dobili najfiniju čipku s vjenčanica zaljubljenih žena, pa počeli ličiti i na zagrljaje sa svojim obalama. U osmom me razredu, prije čitanja moje pjesme posvećene Zagrebu moja profesorica dala najaviti kao pjesnikinju, što je u pubertetskoj meni izazvalo prave bure oduševljenja i puno drugih vjetrića koji će me tako trajno približiti pisanju i pisanju, čitanju i izvlačenju citata u cijeloj gomili mojih bilježnica. Daklem, ubundu efekt, probudi u djetetu ono sve dobro što ima, bez prodikarenja i kritiziranja i napornog moraliziranja. Učenje za školu postalo mi je poezija.
Srele smo se puno godina kasnije, a približile više sa smrću njenog muža. Tada sam joj sa naporom i trudom, prestala govoriti Vi. Jer mi je „ti „ izgledalo kao da je lansiram među obične ljude, što bi bilo obična gadarija.
Sve smrti kroz koje je morala prolaziti, pa naposljetku i činjenica da je nadživjela vlastito dijete, prekrasnog sina koji je za nju s nježnošću skrbio, učinilo je od nje, po njezinim riječima, staru, bolesnu i nesretnu ženu. U svakom našem razgovoru, koji se uvijek svodio na njeno pitanje zbog čega ju je Bog još uvijek ostavio na životu, kao jedini razuman odgovor nametala se njena zadaća da o svemu tome piše, napiše knjigu, „ostavi tragove svjetlije od svoje kolijevke“. Način njenog usmenog izražavanja, meni je uvijek ličio na čitanje obiteljske sage, nekog pozamašnog romana u kojemu svi likovi imaju svoju svrhu i mjesto, s bezbroj tužnih i smiješnih anegdota. Činila je to upotrebljavajući neobična vremena, rijetke riječi, rečenične konstrukcije koje su iz nje tekle glatko poput vode, ponegdje rječice, a negdje i gustog, mirisnog slapa, baš onako kako vješte kantadore i čine.
Pripovijedati vlastiti život nije nimalo lako. Bude tu pauzi koje zapravo služe da sve to u glavi još jednom vidiš i oćutiš. Proživiš, kožom i kostima. Vrlo je malo ljudi koji još tako umiju pričati.
Došla sam po nju autom u pola deset, dovela ju je pod ruku njena pomagačica, žena koja im godinama pomaže u vođenju kućanstva. Ostavila sam auto širom otvoren, pod sva četiri žmigavca ravno ispod njena prozora. Neki je čovjek pokušao proći autom pored mene, pa me krenuo koriti kako to ostavljam auto i jesam li normalna. Na što sam mu rekla da se ispričavam, da sam silno uzbuđena jer sam došla po svoju profesoricu iz osnovnjaka, a on je rekao : u redu onda, nespretno se nasmijao, iz užasne srdžbe naglo prelazeći u nevjericu i nježnost.
Do groblja sam vozila po njenim uputama, nekim trasama kojima nikada nisam vozila, a ona je bila osupnuta i lagano ponosna na sebe, kako se svega još sjeća. Ipak je ona stara, bolesna i nesretna žena. Ulovile smo gore onaj vlakić koji vozi do groba direktno, a prije toga kupila je divan aranžman sa žutim ružama i indigo ljubičastim Vanda orhidejama, utaknutim u epruvetice s vodom. Četiri ljubičastih svijeća od kojih je ona sa srcem od mene. I eto nas, ona sjedi na ploči groba nasuprot, došla je na grob sinu nakon što je dvadesetak dana o tome opsesivno razmišljala. Sve sam stavljala gdje mi je rekla, a poslije me hvalila kako sam sve lijepo uredila. Pustile smo na youtube Ždralove ( Žuravli) od Dmitrija Hvorostovskyeg i pustile se tuzi, ja lagano naslonjena na njeno desno rame, pridržavajući joj leđa lijevom rukom, ma ko dva izgubljena stabla, ostala bez svojih ptica, dok su se oko nas nježno i u ritmu Ždralova, povijale najviše krošnje mladih jablanova.
Tu nema utjehe. Tu ima samo, kako preživjeti dan. I zašto ga preživjeti. Kako otkloniti crne misli i podariti sebi i onome tko je otišao mir i spokoj. Meni je pomoglo zamišljati da me mama gleda iza stakla i užasno je uznemirena i istinski nesretna ako se lomim od plača zbog njena odlaska. Jer mi ne može nikako reći da je sad ona sasvim u redu. Ponekad trebaš onome tko je otišao i fizički ga ne možeš vidjeti, malo i odglumiti, kako si u redu ili ćeš to nekada u budućnosti biti. Jer te gleda i smirit će se i biti zadovoljan samo ako iz pete odnekud izvučeš barem posljednji, pa i umoran smijeh.
komentiraj (16) * ispiši * #

