Ujutro mi na mobitel stiže poruka:
- Jesam li prezahtjevna ako te molim da danas, jutros, idemo na Mirogoj ? Ako ti remetim planove, zaboravi. Ne želim te opteretiti. Ljubim te.
Moja Fika.
Došla nam je u petom razredu osnovne škole kao profesorica iz hrvatskog. Tražila je od nas da učimo i odmah i brzinski svi smo u imeniku imali i po nekoliko dvojki i trojki iz njenog predmeta. Diktati, gramatika, pravo predavanje na ploči. Bili smo zgromljeni i samo se međusobno pogledavali. Dotad, škola nam je ličila na beskrajne ljetne praznike, pisanje zadaća na nogama, u hodu, na rolšuhama ili biciklu. Ona je stigla zlatokosa, odlučna da nam ulije u naše male tintare znanje o rođenom jeziku. Požalila sam se mami. Ona se između dviju partija slika koje je morala do navečer napraviti , lijepo obukla i sredila, pa otišla do škole i nove profesorice na razgovor.
Poslije je pričala, žena je sasvim u redu. Mama joj je svratila pozornost na to da ja jako puno čitam i pišem, da sam satima zatvorena u svojoj sobi, u svom svijetu i da je lijepa književnost baš nešto što me jako zanima. I da će naravno, ona poraditi i na tome da više učim gramatiku i ćirilicu. Nakon tog razgovora, mama je gledala kako učim i provjeravala mi gramatiku, a sastavke sam prije konačnog predavanja u školi, čitala naglas u kuhinji i po nekoliko puta. Morski su valovi tako u mojim sastavcima napokon dobili najfiniju čipku s vjenčanica zaljubljenih žena, pa počeli ličiti i na zagrljaje sa svojim obalama. U osmom me razredu, prije čitanja moje pjesme posvećene Zagrebu moja profesorica dala najaviti kao pjesnikinju, što je u pubertetskoj meni izazvalo prave bure oduševljenja i puno drugih vjetrića koji će me tako trajno približiti pisanju i pisanju, čitanju i izvlačenju citata u cijeloj gomili mojih bilježnica. Daklem, ubundu efekt, probudi u djetetu ono sve dobro što ima, bez prodikarenja i kritiziranja i napornog moraliziranja. Učenje za školu postalo mi je poezija.
Srele smo se puno godina kasnije, a približile više sa smrću njenog muža. Tada sam joj sa naporom i trudom, prestala govoriti Vi. Jer mi je „ti „ izgledalo kao da je lansiram među obične ljude, što bi bilo obična gadarija.
Sve smrti kroz koje je morala prolaziti, pa naposljetku i činjenica da je nadživjela vlastito dijete, prekrasnog sina koji je za nju s nježnošću skrbio, učinilo je od nje, po njezinim riječima, staru, bolesnu i nesretnu ženu. U svakom našem razgovoru, koji se uvijek svodio na njeno pitanje zbog čega ju je Bog još uvijek ostavio na životu, kao jedini razuman odgovor nametala se njena zadaća da o svemu tome piše, napiše knjigu, „ostavi tragove svjetlije od svoje kolijevke“. Način njenog usmenog izražavanja, meni je uvijek ličio na čitanje obiteljske sage, nekog pozamašnog romana u kojemu svi likovi imaju svoju svrhu i mjesto, s bezbroj tužnih i smiješnih anegdota. Činila je to upotrebljavajući neobična vremena, rijetke riječi, rečenične konstrukcije koje su iz nje tekle glatko poput vode, ponegdje rječice, a negdje i gustog, mirisnog slapa, baš onako kako vješte kantadore i čine.
Pripovijedati vlastiti život nije nimalo lako. Bude tu pauzi koje zapravo služe da sve to u glavi još jednom vidiš i oćutiš. Proživiš, kožom i kostima. Vrlo je malo ljudi koji još tako umiju pričati.
Došla sam po nju autom u pola deset, dovela ju je pod ruku njena pomagačica, žena koja im godinama pomaže u vođenju kućanstva. Ostavila sam auto širom otvoren, pod sva četiri žmigavca ravno ispod njena prozora. Neki je čovjek pokušao proći autom pored mene, pa me krenuo koriti kako to ostavljam auto i jesam li normalna. Na što sam mu rekla da se ispričavam, da sam silno uzbuđena jer sam došla po svoju profesoricu iz osnovnjaka, a on je rekao : u redu onda, nespretno se nasmijao, iz užasne srdžbe naglo prelazeći u nevjericu i nježnost.
Do groblja sam vozila po njenim uputama, nekim trasama kojima nikada nisam vozila, a ona je bila osupnuta i lagano ponosna na sebe, kako se svega još sjeća. Ipak je ona stara, bolesna i nesretna žena. Ulovile smo gore onaj vlakić koji vozi do groba direktno, a prije toga kupila je divan aranžman sa žutim ružama i indigo ljubičastim Vanda orhidejama, utaknutim u epruvetice s vodom. Četiri ljubičastih svijeća od kojih je ona sa srcem od mene. I eto nas, ona sjedi na ploči groba nasuprot, došla je na grob sinu nakon što je dvadesetak dana o tome opsesivno razmišljala. Sve sam stavljala gdje mi je rekla, a poslije me hvalila kako sam sve lijepo uredila. Pustile smo na youtube Ždralove ( Žuravli) od Dmitrija Hvorostovskyeg i pustile se tuzi, ja lagano naslonjena na njeno desno rame, pridržavajući joj leđa lijevom rukom, ma ko dva izgubljena stabla, ostala bez svojih ptica, dok su se oko nas nježno i u ritmu Ždralova, povijale najviše krošnje mladih jablanova.
Tu nema utjehe. Tu ima samo, kako preživjeti dan. I zašto ga preživjeti. Kako otkloniti crne misli i podariti sebi i onome tko je otišao mir i spokoj. Meni je pomoglo zamišljati da me mama gleda iza stakla i užasno je uznemirena i istinski nesretna ako se lomim od plača zbog njena odlaska. Jer mi ne može nikako reći da je sad ona sasvim u redu. Ponekad trebaš onome tko je otišao i fizički ga ne možeš vidjeti, malo i odglumiti, kako si u redu ili ćeš to nekada u budućnosti biti. Jer te gleda i smirit će se i biti zadovoljan samo ako iz pete odnekud izvučeš barem posljednji, pa i umoran smijeh.
Post je objavljen 03.08.2025. u 08:20 sati.