@ Ane...Najteži je taj. Al vrijedi. Nije bilo lako prenijeti sve te osjećaje koji su me zapljusnuli. Danas se zato osjećam ko naplavina. Pa ovako nasukana, pišem da se ne osušim. Kolovoz, znam. I nama je.
@ Dinaja, ima tako nekih ljudi koje bi rado sačuvao od svih grubosti svijeta.
03.08.2025. (10:27)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sad... bit ću iskrena. Ne volim odlaske na groblje... Imam više razloga. Vjerojatno zbog sredine u kojoj sam odrasla i svih ceremonija oko ispraćaja kojima sam svjedočila pa... Napisat ću jednom post. ... Možda, možda bi trebalo drugačije. Možda bi u spomen na nekoga trebalo njegovati - sreću. ... Tipa, Fika, u čast tvog sina idemo na kolače. Idemo na kupanje. Idemo u kazalište. Ako nas vidi, bit će sretan da smo sretne. Svi naši pokojnici su živi u nasim sjećanjima...pa zato...da i njima u našem duhu/tijelu bude ugodno. ... Od tuge se ponekad ne može pobjeći, ali je ne treba ritualno niti njegovati.
03.08.2025. (11:30)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
@ niti ja ne volim niti sam ikada voljela odlaske na groblje i draže bi mi bilo, da su mi dragi mogli biti pokopani negdje drugdje, možda prahom pušteni u more ili pušteni s neke litice. Ali nisu. Sreću njegovati u spomen nekoga tko ti je otišao možeš tek nakon propisnog žalovanja. Nitko normalan ne želi beskrajno tugovati. Niti ritualno njegovati tugu. Što to uopće znači? Uopće ne razumijem tvoj komentar i čini mi se prepovršan od tebe.
03.08.2025. (11:58)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Žalovanje je potrebno živima, naravno, oproštaj od milih i puštanje da odu... i imamo i tradicionalne, stare, više ili manje dobre recepte žalovanja... Što se na koncu pretvori (kod nekih ljudi) u pomno i ustrajno njegovanje boli, ustvari postaje ludilo, patnički ritual, ili to barem tako izgleda na vani. Imam primjer takvih primjera iz okoline - more. Žene doslovno vise na grobovima svojih prerano otišlih, doslovno svakodnevno. Vjerojatno me ta misao vodila dok sam pisala ovaj komentar, a ovdje to nije slučaj... ... Tebi svaka čast da možeš, da znaš s njom podijeliti tu tugu, lakše joj je, sigurno. ... Što je bilo površno - ne razumijem.
03.08.2025. (12:15)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Možda, možda bi trebalo drugačije. Možda bi u spomen na nekoga trebalo njegovati - sreću.
Ova misao tvoja je točna al nije nimalo prikladna ovdje, jednostavno odiše površnošću, potpunim neuživljavanjem i nerazumijevanjem situacije. Moja je profa prije mjesec i pol dana izgubila mlađeg sina, sedamdeset i šesto godište. U ovoj fazi, ona bi se nastanila na njegovom grobu, da je to fizički ikako moguće. Pokušavaš pomoću racia objasniti kako bi trebao izgledati neki užasno bolan osjećaj. To što netko "visi" na grobu svog najdražeg, potresno je i sigurno za to postoji neki dublji razlog. To što se netko navukao na svoju tugu i bol, pa jednostavno ne može dalje, također. Ko smo mi da o tome prosuđujemo, je li to normalno ili nije.
Ovdje konkretno, sve je, ali baš SVE normalno što ona radi i kako se osjeća. Sve je poželjno što joj može pomoći da joj se ne rasprsne srce.
03.08.2025. (12:38)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Žalovanje je osoban čin, krajnje osoban i ne bi ga trebalo analizirati, ne postoji pogrešan način žalovanja, ako ne možemo tu najosobniju potrebu poštovati, uvijek se možemo odmaknuti, sve da neko hoće na grobu umrijeti od tuge ko smo mi da mu bilo što kažemo.
03.08.2025. (13:52)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
@ a mislim da tima koji bi mjerili, nije umro nitko dugo nakon djeda i bake, pa se ne mogu pravo ni uživjeti. Sva sam izudarana i izraubana od tuge, pa kažu pametni ljudi da kroz nju treba ravno proći, ja sam ih poslušala. Zato mi je izrazito teško gledati ovu ženu u toj njenoj boli. Pustila sam je da priča o povijesti svoje obitelji, gledala kako joj se boja vraća u lice jer u tom vremenu o kojemu je pričala, njeno se dijete još nije rodilo. Često je dobro u žalovanju vratiti se u neke svoje davne, sretne dane, um je čarobna stvarca, sjećanje također. Ona zapravo nije niti počela žalovati. I to je ono što je strašno.
03.08.2025. (14:15)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ne bi ja nikome zamjerio, samo bi rekao da su neki ljudi sretni što nemaju neka iskustva, i ja bi im poželio da ih nikada ni ne iskuse, pogotovo ne neku od onih smrti preko reda, ne bi se usudio nikakve savjete davati, ja sam samo pokušavao preživjeti.
03.08.2025. (19:51)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ni ja ne bih mogao zamisliti da recimo profesorici hrvatskog iz srednje govorim "ti"; postoje ljudi koji su nas izgradili i kojima dugujemo da smo to što smo... Prošao sam pravo malo more smrti bližnjih u ljudi oko sebe, ali svi su oni bili stariji od mene i umrli su "po redu"; ne znam srećom kako bi bilo nositi se sa smrću onih koji bi još po tom nekom našem rasporedu trebali živjeti. Treba - kako vele - otimati sreću danima što bježe; zato je vjerojatno bolje manje razmišljati a više osjećati; dok se može i dok nas osjećaji ne shrvaju.
04.08.2025. (16:25)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
AnnaBonni1
RESPECT------veliki, za taj izvučeno osmijeh
Ja sutra na groblje , rano, najranije .Moj i naš dan je sutra
03.08.2025. (08:39) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dinaja.
Još jedna tvoja divna priča što uranja u srce,
Vidrin osmijeh titra plesom zdralova, tugom
porađa radost, tvoja Fika nije uzalud živjela...
03.08.2025. (08:53) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sarah
@ Ane...Najteži je taj. Al vrijedi. Nije bilo lako prenijeti sve te osjećaje koji su me zapljusnuli. Danas se zato osjećam ko naplavina. Pa ovako nasukana, pišem da se ne osušim.
Kolovoz, znam. I nama je.
@ Dinaja, ima tako nekih ljudi koje bi rado sačuvao od svih grubosti svijeta.
03.08.2025. (10:27) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dvi, tri rici...
Sad... bit ću iskrena.
Ne volim odlaske na groblje...
Imam više razloga.
Vjerojatno zbog sredine u kojoj sam odrasla i svih ceremonija oko ispraćaja kojima sam svjedočila pa...
Napisat ću jednom post.
...
Možda, možda bi trebalo drugačije.
Možda bi u spomen na nekoga trebalo njegovati - sreću.
...
Tipa, Fika, u čast tvog sina idemo na kolače. Idemo na kupanje. Idemo u kazalište. Ako nas vidi, bit će sretan da smo sretne.
Svi naši pokojnici su živi u nasim sjećanjima...pa zato...da i njima u našem duhu/tijelu bude ugodno.
...
Od tuge se ponekad ne može pobjeći, ali je ne treba ritualno niti njegovati.
03.08.2025. (11:30) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sarah
@ niti ja ne volim niti sam ikada voljela odlaske na groblje i draže bi mi bilo, da su mi dragi mogli biti pokopani negdje drugdje, možda prahom pušteni u more ili pušteni s neke litice. Ali nisu.
Sreću njegovati u spomen nekoga tko ti je otišao možeš tek nakon propisnog žalovanja. Nitko normalan ne želi beskrajno tugovati.
Niti ritualno njegovati tugu. Što to uopće znači?
Uopće ne razumijem tvoj komentar i čini mi se prepovršan od tebe.
03.08.2025. (11:58) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dvi, tri rici...
Žalovanje je potrebno živima, naravno, oproštaj od milih i puštanje da odu... i imamo i tradicionalne, stare, više ili manje dobre recepte žalovanja...
Što se na koncu pretvori (kod nekih ljudi) u pomno i ustrajno njegovanje boli, ustvari postaje ludilo, patnički ritual, ili to barem tako izgleda na vani.
Imam primjer takvih primjera iz okoline - more.
Žene doslovno vise na grobovima svojih prerano otišlih, doslovno svakodnevno.
Vjerojatno me ta misao vodila dok sam pisala ovaj komentar, a ovdje to nije slučaj...
...
Tebi svaka čast da možeš, da znaš s njom podijeliti tu tugu, lakše joj je, sigurno.
...
Što je bilo površno - ne razumijem.
03.08.2025. (12:15) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sarah
Možda, možda bi trebalo drugačije.
Možda bi u spomen na nekoga trebalo njegovati - sreću.
Ova misao tvoja je točna al nije nimalo prikladna ovdje, jednostavno odiše površnošću, potpunim neuživljavanjem i nerazumijevanjem situacije.
Moja je profa prije mjesec i pol dana izgubila mlađeg sina, sedamdeset i šesto godište. U ovoj fazi, ona bi se nastanila na njegovom grobu, da je to fizički ikako moguće.
Pokušavaš pomoću racia objasniti kako bi trebao izgledati neki užasno bolan osjećaj.
To što netko "visi" na grobu svog najdražeg, potresno je i sigurno za to postoji neki dublji razlog.
To što se netko navukao na svoju tugu i bol, pa jednostavno ne može dalje, također. Ko smo mi da o tome prosuđujemo, je li to normalno ili nije.
Ovdje konkretno, sve je, ali baš SVE normalno što ona radi i kako se osjeća. Sve je poželjno što joj može pomoći da joj se ne rasprsne srce.
03.08.2025. (12:38) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dvi, tri rici...
Oki doki.
03.08.2025. (13:15) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Drevni vanzemaljac
Žalovanje je osoban čin, krajnje osoban i ne bi ga trebalo analizirati, ne postoji pogrešan način žalovanja, ako ne možemo tu najosobniju potrebu poštovati, uvijek se možemo odmaknuti, sve da neko hoće na grobu umrijeti od tuge ko smo mi da mu bilo što kažemo.
03.08.2025. (13:52) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sarah
@ a mislim da tima koji bi mjerili, nije umro nitko dugo nakon djeda i bake, pa se ne mogu pravo ni uživjeti.
Sva sam izudarana i izraubana od tuge, pa kažu pametni ljudi da kroz nju treba ravno proći, ja sam ih poslušala. Zato mi je izrazito teško gledati ovu ženu u toj njenoj boli. Pustila sam je da priča o povijesti svoje obitelji, gledala kako joj se boja vraća u lice jer u tom vremenu o kojemu je pričala, njeno se dijete još nije rodilo. Često je dobro u žalovanju vratiti se u neke svoje davne, sretne dane, um je čarobna stvarca, sjećanje također.
Ona zapravo nije niti počela žalovati. I to je ono što je strašno.
03.08.2025. (14:15) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Drevni vanzemaljac
Ne bi ja nikome zamjerio, samo bi rekao da su neki ljudi sretni što nemaju neka iskustva, i ja bi im poželio da ih nikada ni ne iskuse, pogotovo ne neku od onih smrti preko reda, ne bi se usudio nikakve savjete davati, ja sam samo pokušavao preživjeti.
03.08.2025. (19:51) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sarah
Naravno da nema zamjerke nikakve. Svakome na svijetu poželjela bih da bude pošteđen toga. Da ne pije iz te čaše.
A savjet ću dati samo ako me se pita.
03.08.2025. (22:30) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Livija Less
Kako si dobru mamu i dobru učiteljicu imala.
04.08.2025. (00:36) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sarah
Jesam, zbilja jesam.
Imam ih još uvijek.
04.08.2025. (08:43) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
j.
Ni ja ne bih mogao zamisliti da recimo profesorici hrvatskog iz srednje govorim "ti"; postoje ljudi koji su nas izgradili i kojima dugujemo da smo to što smo... Prošao sam pravo malo more smrti bližnjih u ljudi oko sebe, ali svi su oni bili stariji od mene i umrli su "po redu"; ne znam srećom kako bi bilo nositi se sa smrću onih koji bi još po tom nekom našem rasporedu trebali živjeti. Treba - kako vele - otimati sreću danima što bježe; zato je vjerojatno bolje manje razmišljati a više osjećati; dok se može i dok nas osjećaji ne shrvaju.
04.08.2025. (16:25) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sarah
Osjećaji nas manje shrvavaju, ako ih misaono proradimo i pročistimo.
A to ja činim mojim pisanjem.
05.08.2025. (08:20) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...