Moj dragi lopov
subota, 04.01.2025.Nakon uporne, guste i neprobojne magle, pao je snijeg, da prekrije sve one tragove koje smo ostavljali naivno gradeći budućnost.
Našu budućnost.
Kamenu kuću u oblacima, sve sa njenim zelenim griljama. Ili plavim. S ružičnjakom ispred kuće.
Puteljkom samo našim, klupicom i kandelaberom.
Pahulje su uredno posjedale po granama, gdje su se ščućurile poput loptica drhturave ptice.
U voćnjaku moga tate ima puno vrabaca, gimplova, zebica, kosova, sjenica i palčeka. Palček je predivna mala ptica.
Voćnjak bruji i žamori od njihovog dozivanja, rano ujutro i u sumrak, a posebno su divni zimski sumraci.
Objesila sam im kugle špeka i sjemenki, da im se nađe pod kljun.
Skupo je ostati. Najlakše je otići.
Između pahulja koje krpimice padaju s visina, vidim cijele gradove mojih sanjarenja.
Uzdižu se zgrade nepoznatih gradova. Bijele asimetrične kule, skliske i visoke.
Nakon deset koraka, već osjećam da su mi mokre noge, par koraka dalje i već me onako slatko zebu prsti na nogama,
kao kad smo se sanjkali ili radili snjegoviće ko mali....
Snijeg stvara ushit.
Onaj davni, sad već čini se praiskonski osjećaj bezrazložnog veselja.
Navalu kisika i rumene obraze.
Nad kvartovskim se noćnim nebom ogledaju Mjesec i Venera.
Dobila sam tvoje pismo.
-Lepo moje....
Pišeš da si bio bolestan deset dana i da si još smršavio.
Crijevna viroza.
Pismo ima svega nekih deset rečenica.
- ne znam o čemu bih ti pisao.. čestit Božić
Nitko od nas ne može doći do tebe, a pokušali smo svim mogućim kanalima.
Ljuti me taj kafkanijanski moment.
Nisi nikoga niti ubio, niti ozlijedio.
Krao si švapskim ženama satove, lančiće i uglavnom bezvrijednu bižuteriju.
Ti si naš dragi lopov. Kleptoman.
Koji tako i život kradeš poput kremaste torte iz izloga.
Kao da na njeg i nemaš pravo..
Razmišljam koliko sam mogla doprijeti do tebe i kad si mi sjedio sasvim blizu.
Ništa nisam znala. Ništa nisam niti željela znati.
Niti razmišljati, zamišljati, konstruirati.
Tijelo mi se cijelih dva mjeseca uporno brani, predočavajući mi samo one scene koje su nam bile teške i ružne.
Nastojim se udaljiti, izaći iz mog zatvora, udahnuti novi smijeh bez tebe, iz sebe,
a onda opet, ne okreće se leđa nekome koga se voljelo, zar ne, pogotovo ne kad mu je teško ?
Okitila sam moj brlog lampicama, svjetlećim srcima, letećim anđelima.
Slikam prešanim ljetnim cvijećem,
jer u dnu moje zime isto plamti jedno nepobjedivo, sveto ljeto.
Kako ide ona rečenica, tko zna čija i otkud mi zapamćena :
Uvijek kada padne snijeg, pomislim da ćeš se ipak vratiti.
Kad mi se ubio muž, te je zime u Zagrebu napadalo puno snijega, a neki je fotograf snimio neobičnog čovjeka kako šeće snježnom Demetrovom. Imao je onu starinsku jaknu, s raskošnim orukavljem. Kao da će odnekud izvući mač.
Fotografija je prekrasna, imam je još negdje spremljenu, sva je maglovita, akvarelna i romaneskna.
Autor je još objavljujući je, ispričao priču, kako je taj čovjek odmah nakon okidanja fotografije nestao, dizapir,
pa se osjećao kao da je snimio prikazu, duha iz nekog drugog vremena.
( autor: Mario Anić)
Uvijek kada padne snijeg, pomislim kako se nitko neće vratiti, al to me, čudno je za reć, nimalo ne unesrećuje.
Ko im jebe mater. Ni ne moraju se vratiti.
Nitko ih nije ni tjerao da ikud idu.
Od mene.
komentiraj (9) * ispiši * #
Iznova
srijeda, 01.01.2025.Želiš li uvijek kretati iz početka, moraš znati učiti iz svake boli, povrede i razočarenja.
A uči se strpljivo, polako, uči se i s dozom humora, prihvaćajući i vlastitu grešnost i šeprtljavost.
Da ti život ne bi ličio na onaj
beskrajan dan.
Nek vam svima bude sretan novi početak, novi korak pun pouzdanja u sebe, u obnavljanje prirode, u produživanje dana, u nove ptice nade, u susrete nove i poljupce.
Hvala svima koji ste me u prošloj godini nasmiješili, nasmijali, poklonili mi lijepe riječi.
Bili mi podrška i toplina u ovim hladnim vremenima.
Sretna i mirna nek nam je svima 2025.- ta!
komentiraj (11) * ispiši * #
