"Neukroćena " Glennon Doyle

Imao je samo 11 kad mi je rekao :

- Ostavi ga.

Stajala sam nasred naše spavaće sobe, zbunjena što tako nešto čujem od vlastitog djeteta i što se ta neobična rečenica
zapravo odnosi na njegovog rođenog oca, koji nije napravio ništa strašno: jednostavno je po ne znam koji put, silno umoran od posla,
legao na trosjed pred TV-om i pritom nije pokazivao znakove života.
Čini mi se doduše, da im je bila u planu neka zajednička aktivnost, igra, šetnja, gledanje serija,
ono neko dragocjeno vrijeme koje su trebali provesti zajedno.
Mali je bio ljut, obuzeo ga je gnjev, pa mi je rekao. Bogme mi je rekao!
Znam pouzdano da na to nisam odgovorila ništa, bilo bi neprilično.
( švrćo mali, što ti znaš o životu )

No, mali se i nadovezao sam na sebe :

- Sve bi to bilo super, al' ja znam da si ti željna ljubavi i da ćeš brzo pronaći nekoga.

Ne znam da li je bilo baš tim riječima, al' pouzdano znam da sam nakon toga morala malo sjesti.
Pravila sam se da slažem rublje za peglanje.
Zabavljala sam ruke, da utišam um.

Nekoliko godina poslije dogodilo se upravo tako kako je mali rekao.
On je bio ono Divlje koje je znalo bolje od nas.

***********************************************
Glennon Doyle piše o kavezima.
Ljudi dragi, od nas se toliko mnogo očekuje!
Zna se onaj pravi pravi redoslijed : škola, djeca, brak, posao...još posla.
Dobrovoljno se, više manje, prepuštamo tuđim očekivanjima i zamislima o tome,
kako bi trebao izgledati naš život.
Trebao - postoje kriteriji, davno provjereni standardi.
Pritom se nužno poričemo.
Poričemo svoje tajne snove, želje, osobne ambicije.
Iznevjerimo se dnevno barem osam puta.
U ime višeg cilja. U ime djece. U ime obitelji.
Ako smo na pretposljednjem mjestu- dobro je. Možda se stignemo pobrinuti i za sebe.

Razmišljamo kako svima udovoljiti, dok na dnu naše vrećice stalno šuška
onaj neodmotan papir.

Paralelne stvarnosti

Ajmo ovak'.
Nisam poslušala nikoga- samo sebe.
I zvao je u utorak popodne.
Spavala sam i javila se, bez da sam vidjela ko zove.
Rekao je, razigrano, oduševljeno:
- Sarah, bok, kako si, kaj ima novo, vidi vani je proljeće!
( ko djetetu koje si razočarao, svratiti pažnju na nešto lijepo)
- Bolovanje. Doma sam. Ne izlazim.
- Pa imaš prozor.
- Da. Kak si ti?
- Pa mučim se i borim.
- Kak se boriš, a živiš s bogatašicom?
...zbunjen osmijeh.
- Jako si me povrijedio. Ko niko u životu.
- Ma daj ne zezaj..
- Ozbiljno. Netko ti to zbog ponosa ne bi govorio.
- Rekla si da imaš drugoga, pa sam si i ja našao.
- Rekla sam ti da sam te htjela izazvati..sve sam ti rekla. Nisi me zvao tih dana.
- Zvat ću te još samo jednom. Da ti objasnim.
Sad moram ići.

******

Idući put, a pretpostavljam da će to biti u utorak, javit ću mu se.
Reći ću mu da sam se zaljubila u jednog bogatog Španjolca. Profesionalnog glazbenika, jako seksi frajera.
Da se udajem i odlazim u Barcelonu.

******
Idući put, a to će biti u utorak- jer mu je to najgori dan,
neću mu se uopće javiti.
Nastavit ću samo mirne duše, gledat Wednesday na Netflixu.

Odgovori

Još malo i bit ću ko nova.
Tu i tamo kašalj iz dubine, al sazrijevam.
Nit' gripa nit' covid kaže double checking
Na pregledu

Pa sam bila na jezeru
Mom omiljenom mjestu za sjedenje
na korijenju drveća
Pa sam pokušavala sama sa sobom
Odgovoriti na neka pitanja
Sama sa sobom
Sama sa sobom

Pa je došlo ovo

Zaključati srce

Rekla sam neki dan tati: bio si u pravu.
Prepoznao si ga na pogled. Pa kako?
Kao da si ga znao.

Nije mi rekao na to: Jesam li ti rekao?!
Nije konstatirao: - Glupi bosančeros.
Nisu krenule nikakve teške prodike,
mada sam
i na to bila potpuno spremna.

Pričao mi je kako se ko mlad uvijek
čudio i veselio privrženosti odraslih spram sebe.
- Bio sam glavni u društvu, uvijek kad bi mi došla plaća.
Obožavali su me, pitali za mišljenje.
Komplimentirali.
- Kako si super, kako si pametan, kako si snažan.
S godinama, znao sam da uvijek isti među njima
Nemaju prebijene kinte u džepu.
I da me oni najviše vole.
I dugo sam se još družio s njima,
mada sam znao tko su.
Godilo mi je.

Taština. Taština je grijeh, ali i...slabost.
( ja sam bila najbolja i najljepša u svemiru, ja sam imala nadnaravne moći, ja sam bila sve njegove žene, zadnja prilika, slao mi je slike kuće koju će nam kupiti,
čekam te cijeli život, bez mene će crknut,
reci da me voliš- ugriz za obraz)

Znala sam da sere.
Al godilo je.

Poslije je bila A strana.
Dvije su vrsne pjevačice pjevale:
" Ima žena koje zaključaju srce poput dragog kamena"
Meni su zasuzile oči i jedva sam suspregla jecaj.

A ono ..i mom tati također.

Klinci mi pjevaju:

- Baka je ljubila morona! Šč!

:-)))))))

Budi mirna i znaj

O boli

Tvoje oči boje nade

Valentinovo je meni, uvijek onaj dan u godini, koji me podsjeća baš na onu gomilu ruža koje se revnosno prodaju na kolodvoru.
Crvene, savršene i bez mirisa.
I na onog postarijeg gospodina, koji već mjesecima svira jedno te isto, uz isti uvod, tužan i naučen: pomozite čovjeku kojem je izgorijela kuća.
Pa onda udari pjevat: Kriste, zar si pozvao mene.
Da ti se zaledi duša.

Sve u svemu, tortura. Tortura ljubavlju.
Ljubav nije takva.

Na Cvjetnom placu nisam mogla odoljeti tulipanima. U svim milim bojama su. Mladi, buntovni i spremni na sve. Nabubreni i tako jako živi, da procvateš i ti s njima, od samog pogleda.
Prolaznice, žene, gledaju u moje točkaste najlonke i marte, gledaju u moj buketić, pitajuć se jesam li ga si kupila sama ili..
Ne promakne mi tu i tamo koji mladac, s ružom loše sakrivenom ružom ispod jakne...
Ljudi su tako sami. Nevoljeni.

Proljetan dan.
Sorry, ako te se nitko nije sjetio, onda nisi voljen. Ako nisi voljen pak, onda i ne postojiš, my dear.
Kakav je osjećaj ne postojati, ha?,
Moraš li se opipati da znaš?
Ljubav je ionako slijepa.
Lijepa dok se čeka.
" Dok od sebe samo nagovještaj da."

U međuvremenu, tu bude jako puno suza, ružnih riječi, gašenja telefona.

Ja svladavam svoje loše misli. Svoje monstrume. Vežem im usta u čvor i mučim ih čim mi se približe. Oni se krevelje od tog sunca i svjetlosti, od tog preranog proljeća i topline.
Ni zucnut. Budite si škvadro u svom mraku. Ja sam živa, zdrava, lijepa i mlada. Zaljubljenosti sam dosad popila naiskap, ko hladan, slatki malinovac. I još mi je čaša zamagljena.
Znači, imam što slaviti.
A i voljela i bila voljena.

Dolaze osjećaji usamljenosti, čežnje, samosažaljenja. Sve ih redom posmicavam, lovačkom puškom, ko glinene golubove.
Ja sam zaljubljena u život. Spremna još za sve lekcije koje trebam svladavati. Naučiti se na povjerenje koje nije varijabilna kategorija.
Ili ga imaš ili nemaš. Nema li ga, na krivom si mjestu i s krivim čovjekom, darling.
Na Cvjetnom gledam onu našu klupu. U mislima, palim na njoj svijeću, crvenu kao strast, sa žutim plamenom nestrpljenja i ludila.

U oktogonu se nasmiješim uličnoj sviračici.
"Tvoje oči boje nade, zaspati mi ne daju.." par novčića za sreću ...i oblikujemo ustima :hvala.

Veliko hvala tvojim nogama od sedam milja.
Zbog njih postajem sve ono što sam snila.

Maškare

U kaj da se pretvorim za maškare?;-)

Ovak nekaj?:-)

Closure

Koji closure danas još jednom!

No ovaj put čula se, nakon osjeta udarca konjskog kopita ravno u pleksus... i bravica i zveket ključeva i padanje ključeva u rijeku.
Ruka koja je zamahnula bila je moja.

Nisam se nadala pozivu, pa sam opet bila ko glupo tele,
fakat sam se po prvi put u životu ponašala ko dama baš kada tome nije bilo nimalo mjesta.
Baš kada sam trebala vratiti povredu istom mjerom,
izmisliti još i još..nadodati. Sve mu komplekse isprevrtati.
I strahove i frustracije. Sve. O ne.
Ja sam gledala svoje lice uz njegovo na kameri, moje lice koje je sve više poprimalo boju zida.
Prvo sam pomislila da me zajebava. Osvećuje se jer sam mu napisala da se viđam s nekim.
A onda..onda sam shvatila da priča istinu.

Priznao mi je da se uselio nekoj bogatoj ženi. Koja ima svoju firmu i tri sina. Pun frižider i toplu kuću. Lijepa?
Tak- tak.
Nije zaljubljen, al poštuje je- s vremenom će se roditi i ljubav.
Mene još voli i ništa se nije promijenilo u njemu.
Može doći. Nju će imati tamo, mene tu.

Dama mu nije rekla da će, ako joj se samo usudi približiti na metar udaljenosti, odmah zvati policiju.
To bih mu voljela priuštiti.
No on je ko zvijer. Svjestan da bih sada mogla svašta napraviti.

Mene ne bi tako povrijedilo da se zaljubio.
Desi se. Ljudski je i normalno.
Mene je povrijedilo što sam napokon spoznala da je i sa mnom imao isti scenarij. To se ljudi moji vježba godinama. Kada ništa drugo u životu ne radiš, prodavanje magle usavršiš do..savršenstva.

Umislio je da je žigolo.
Prodaje priče i pimpek
za topli radijator i obrok.
U ženskom svijetu za to postoji samo jedan naziv.
Uvriježen i pogrdan.

Samo..kad se udaš za drugog dečka u životu,
naravno da o tome pojma nemaš.

Rekao bi netko..ajde dobro, bar je bio iskren.
A ne, ne..namjerno me želio povrijediti.
Smješkao se dok je pričao ovaj užas.
Dok sam ja blijedila.
Slao mi puse.
- Baš si slatka, govorio mi.

Moja ljubavi

Znala si mi pričepiti prste dok bih te otvarala
ko najslasniju marmeladu iz smočnice
udarac odozdo pa ne ide
pa nož u poklopac
pa ne ide
koliko puta sam te samo pojela bez slatkoće
koliko si me puta samo ostavila bez riječi
promrzlu na tramvajskoj stanici
u svjetlucanju ranoproljetne večeri
u očima prolaznika tebe žednog

bila si nedokučiva tajna i kockarska ovisnost
kroz ježenje otvorenog prozora
moja trajna osuda
na neravnim šinama izvinuta peta
natečen nožni zglob
poderana čarapa strasti puste
telefon koji ne zvoni
duga pisma koja nisam čitala nego
mirisala

dala si mi
predugo čekanje i vučju glad
uzmicanje na prepad
gomilu zaludu potrošenih žigica
nepreboljene dječje bolesti
prste koji se ne mogu ugrijati
ni u najdubljim džepovima
gdje sam te sve posakrivala od sebe
sve one stihove o tebi
popabirčene iz knjiga
dobivene od rozenkvarcovih svitanja
kad si me uspavljivala i bodrila
davala lažne nade i pjenaste ushite
prekrasne uvide i prekasna priznanja

pa sam te i mrzila ponekad takvu svirepu
podmetala nogu
spremala ti zamke
kovala intrige
svjetske zavjere
uvjetovala te suzama i pticama
oblikovala te čežnjom i uzdahom
proračunato te ograničavala vremenom
učinila te kraljicom mog svilenog trenutka
precijenila te preko mnogo puta darujući ti neizrecivost
izgovarala umjesto tebe cijele rečenice podcijenivši tvoju rječitost
nudila ti nepogrešivost
pogrešno tumačila šutnju
prepuštala te najprije vremenu, a onda i vječnosti
svirala te i pjevala, pisala i slikala,
pa te onda
izdavala na svakom koraku
za malo milovanja

S tobom sam se borila nekada i hrabro
prsa o prsa
sa i bez oružja
jurišala na tebe gomilom razumnih argumenata
prizemljenih razloga i kamenih mudrovanja
osuđivala te na giljotinu
pa te zadnjim kadrom pomilovala
samo da znaš da se ne šalim,
tjerala te da povraćaš kada si šutjela
bulimično

zbog mene si i gorijela shizofreno
umirala, uskrsavala
davale smo si smisao uzajamno
ko dvije nasmrt preplašene i iscrpljene životinje
utopljene u bujici vremena
izmasakrirane do neprepoznatljivosti
boje ugaslih sumraka
s borama gorkim oko usana
i onim kratkovidnim oko očiju

Voljela si zaigrano ostavljati neobične interpunkcije iza mojih rečenica
drsko nadopisivala cijele odlomke kad bih spavala
i budila me samo da mi kažeš
kolike zvijezde si zbog mene skinula
oprala krv i dezinficirala ozljede
mobilizirala prijelome
ubrzala vrijeme oporavka ili učinila dan duljim

Ti, vještice bezobzirna,
nimalo bezazlena sa mojim sjećanjima
okrutna u maštanju i zamišljanju
neporeciva u trajanju
sa svojim širokim bokovima
bosonoga u plesu
ti,
pružam ti ruku pomirbe
bez obećanja da ću ikada biti
lošija od tebe

Moj A.