Dobar post, a ja ću si hvatati bilješke na drugom postu u kojem ćeš ponuditi načine na koje zaključati svoju divlju prirodu. Moja životinja treba lanac ili makar box! :)))
28.02.2023. (06:35)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
@ hm...o zaključavanju znam sve ko iz rukava. Svoj sam najstroži čuvar...bila....ne znam, možda se to promijenilo:-) možda sam se naučila podmićivati. Uopće ne znam čemu lanci i boxevi..divlja je priroda toliko rijetka da je dragocijena. Nisi odgovorila na pitanja:-)))
28.02.2023. (07:16)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
zašto lanci ? dobro pita YPSI jš samo dodaj pojas nevinosti i sve smjesti u rani srednji vijek.
Zanemaruješ slobodu odluke koja je kod MNOGIH ograničena postojanjem djece i i onu predobru izjavu Krležine Lede : "Sad kad sam dobila labuda ja više nisam slobodna "
Ja se osjećam kao Leda : s pravim razlogom, bez predumišljaja
28.02.2023. (08:56)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
@ Ane, djeca ne isključuju slobodu odluka. To je notorna, patrijarhalna laž! A čemu lanci sam ja pitala. Ona tvrdi da je treba zaključati, zavezati i staviti u box.
28.02.2023. (08:59)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Jedino što znam jest da svatko mora potruditi se čuti sebe i odvažiti se živjeti sebe. Mislim, 'mora'..... ne mora. Može. Ako osjeti potrebu, trebao bi se odvažiti, čaki kad su uvjeti loši. Ponekad ti život servira brutalne uvjete, ali korisne.
Lakše je kad si slobodan to raditi (živjeti sebe), no društvo nije ustrojeno za individualce, društvo je ustrojeno za samoočuvanje, pa koristi individuu isključivo kao djelić mozaika. (ove osobne slobode koje kao imamo, to su tek prividi ...zaista je svatko ukalupljen i sve sistematizirano.........a prijeti da ode u apsurd, ruku na srce, današnjim stremljenjima postavki koje upravo živimo...sve rafiniranije, sve odljuđenjije...no to je jedna druga problematika, iako svakako JE vezana uz temu posta)
Moramo se pitati što gradimo, što živimo... sebe ili društvo.
Ne možemo istovremeno oboje.
Kak je rekla V.V. na Vrhu si sam - sa Vrha se divno vidi, ali nemaš s kime to dijeliti. - pa uzmi ili ostavi.... ja bih dodala da je i Put (da ne skačemo odmah na Vrh :D) isključivo samotnjačka rabota. To ne znači da usput baš nikog ne smijemo sresti, ali Put je osobna kreacija.
Ponovo, ne možeš graditi i sebe i društvo(kroz društvene zadatosti, kalupe djelovanja) Ili pristaješ živjet za potrebe društva, ili pristaješ živjeti po svojim potrebama. Samo, što su nam kriteriji po kojima znamo da nešto je naše osobno, a ne društvena zadatost (makar najsofisticiranija, diskretno i perfidno usađena bog zna gdje i kad u um)?
.......................
Pusa :))
28.02.2023. (13:27)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Srećom po nas, pa se potrebe društva i naše potrebe negdje i nekada preklapaju.
Moja je potreba raditi i zarađivati novac, imati radno vrijeme ( jer bih se teško samoprisiljavala i natjeravala ), a eto, koje li sreće, to je potreba i društva. Ono bi međutim rado od mene da radim bez prestanka, bez pauze, dok mi se oči ne razlete po tipkovnici, e neće moći ove noći, ne dam, pa pauziram svako toliko da sačuvam oči u dupljama za njih predviđenima.
Ne znam kako ti, al ja živim sebe u tim malim i kratkim trenucima predaha. Treba to vrijeme otimati u sve većim i većim zalogajima. No, zanimljivo je da me u tim predasnim trenucima, obično zahalta obitelj...i oni imaju očekivanja...i tako. Da, teško je odvojiti ono što nam je infiltrirano u krvotok kao naše, a zapravo je društvena obveza.
28.02.2023. (15:05)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
počni čitat diku marjanović-radicu bit će učinkovitije za održat vezu
i baj d'vej neviruj floskulama koje prosipa ipsilonka 'Mi ljudi imamo slobodu sa sobom i za sebe činiti što god želimo (naravno dok time ne diramo i ne ugrožavamo druge)!' kad god činiš nešto isključivo za sebe istovremeno povrjeđuješ drugog. zanam.. sad će ipsilonka reč da je to odraz ljubavi i bit će u pravu, samo će zatajit da je to jednostrani odraz ljubavi. ah ti psiholozi. niš koristi od njih
28.02.2023. (15:23)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ne znam kako ti, al ja živim sebe u tim malim i kratkim trenucima predaha. eto, baš o tome, pa baš valjda doslovno tako, kaže tvoja knjiga..... kako ćeš graditi sebe, kad si pomirena s činjenicom da su te mrvice koje pružaš sebi cijeli banket koji ćeš ikada dobiti?
Mislim, ne obraćam se samo tebi, jasno, apsolutno svi to činimo, i muški i ženski, sa naglaskom na ženske osobe (potpuno bez predbacivanja, to je realitet)
Treba to vrijeme otimati u sve većim i većim zalogajima. No, zanimljivo je da me u tim predasnim trenucima, obično zahalta obitelj...i oni imaju očekivanja...i tako. Da, teško je odvojiti ono što nam je infiltrirano u krvotok kao naše, a zapravo je društvena obveza.
da...........eto.
Jednostavno ne može se biti individualac (da to tako nazovem), ako se hoće biti društveno prihvaćen, društvo je entitet koji koristi čovjeka kao što mašina koristi svoje djelove....
Društvo će ti dopustiti biti autonoman samo toliko koliko ti treba da ostaneš funkcionalan za potrebe društva.
Plešemo na tankoj granici između ludila i življenja ,između zdravlja i bolesti.
SVI se osjećamo ISKORIŠTENO, POTROŠENO, a ako ćemo iskreno i OBEŠĆAŠĆENO. nema jednog , ni jednog, niti jedne osobe koja nije sažvakana.
Da, pružat ćemo si mrvice, dopuštat ćemo si minimalno i najnužnije, jer smo na to pristali.
Na to smo pristali.
Na žalost.
28.02.2023. (15:25)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
ja sam patrijahalna osoba ( a tako me nitko ovdje ne percipira ) znam, da je osobna sreća nemjerljiva, ali znam, da postoje i granice koje ne bih preskočila. Možda dotakla bih....
28.02.2023. (15:47)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Tko sam ja, ispod svih uloga ? Što volim, što me pokreće ? Što je za mene ljepota i kada se ispunjavam njome ?
Zakaj ste tak sramežljivi i ne želite mi odgovoriti što vas pitam?
@ Ane, to što pišeš je tvoja uloga. Dalmatinska mater i baka. Stoji dok njena obitelj jede. Stoji i poslužuje. Bila i vidjela- ne tebe, nego neke druge...;-) I slatko mi je to silno...al ne u mojoj kući!:-)
28.02.2023. (16:11)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
"Podmićivanje zato jer još uvijek dokazujem sebi da na izvjesne stvari imam pravo. Mi ljudi ne bi smjeli imati slobodu sebe unesrećivati"
Kopirala da vidim kamo smjeram! :))
Sebi dokazujemo kako imamo pravo na izvjesne stvari jedino ako nas je netko kroz život uvjerio kako nemamo.
Što se tiče unesrećenosti mnoge situacije su također naučene. Zašto bi jedina sreća i tko kaže kako je bila biti u dugotrajnoj vezi? @Ana, letimično sam gore pogledala, vratit ću se, se osvrće na djecu. Da prema njima smo odgovorni dok ne odrastu, ali nismo ni prema kome drugome. Naši supružnici svojim ponašanjem moraju zaslužiti da nas imaju kao i mi njih.
Supružnici, partneri, kako god i svejedno koliko odnos traje.
Ništa nisam dužna svom mužu kao ni on meni. Oboje smo slobodni činiti što želimo i dužni odgovarati za svoje postupke.
28.02.2023. (16:46)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Pa nekad bi me trebalo, ne mogu vam otkriti zašto! :P Osjećam se slobodnije nego ikada u životu, osjećam kao da mi je sve na dlanu i pitam se kako bi život bio divan da me nije tako brutalno ošinuo i bacio na koljena.
Tko zna tko bi postala? (Mislim sama sebi i za sebe i kako bih kušala i živjela život?!)
28.02.2023. (17:03)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Koliko ljudi toliko i života, a koliko života toliko je i rješenja. Pitanja je mnogo, odgovori se na nalaze na plitici, u nama je i našoj snazi koliko smo spremni mijenjati. Kad steknemo snagu, čak i slobodu, nema više vremena za promjene ili nam je to lakše reći. Pravo, živo žensko štivo, bravo:)
28.02.2023. (18:09)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
@ naravno da su me uvjerili. Mlada sam se udala i odmah rodila. Stigle su brojne obaveze na koje nisam računala- ostavljale su mi premalo vremena za moje čitanje, pisanje, gledanje filmova. Jedino sam stigla kuhati, igrati se s djetetom i navečer kada ga ušuškam, učiti. Uvjerili su me da nemam pravo izlaziti s prijateljima. Citanje je postalo SF. Krala sam trenutke za pisanje i zapisivanje. Ispod svih mojih uloga, ja sam znatiželjna i zaigrana piskinja. S nepresušnim vrelom inspiracija. Volim književnost. Pokreće me knjiga koju se spremam čitati. Predstava ili film koje se spremam pogledati. Pitanje i jest što je za tebe ljepota. Za mene je ljepota kada ljudi znaju lijepo i smisleno komunicirati, slagali se oko nečega ili ne. Njome se ispunjavam kada komuniciram s ljudima koji isto to vole. Ipsi, zadovoljna i hvala ti! Ne poznajem ama baš niti jedno ljudsko biće koje život nije ošinuo i bacio na koljena.No, svi imamo razlicite razine koljena:-) Poznajem i ljude s ožiljcima i brazgotinama, koji itekako znaju prepoznati prave životne vrijednosti( nekad i baš zato) To su moji ljudi.
Bumo ti skidali kariku po kariku- imam ja dobra kliješta:-)) No ključ od boxa je kod tebe. Nema granica za nikog od nas.
@ hvala ti Garantna!:-)
28.02.2023. (19:07)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mi odrasli veliki smo bedaci, mislimo da sve kužimo, pa onda mislimo čak i da naše savjete možda možemo nekome proslijediti kao pametne i velike stvari (to mislim, je li, na knjige koje se pišu, ali dobro, nije to sad tema, iako vidim da u ovoj ima štofa, itekako). No, nešto drugo hoću reći, a ne mogu ja to u dvije rečenice, pa ću ovako. Mislim da je važno, jako važno to ispričati. Dakle, djeca kao da kroz nas vide kao kroz paus papir, zato velim da smo glumci. Eto, recimo, tako je i naša mala kćer - imala je valjda pet godina; gledala je i slušala kako se nešto svađamo (još smo zapravo tek bili djeca sa kojom godinom više od trideset), ja sam još u privatnim vodama, taj moj fri-entrprajz - to je nešto za ne jedan neko pet romana, ali Ona ima vjere u mene, Ona uvijek jedina ima vjere u mene, reže, viče, traži od mene ono čega u meni nema, veli da je odavna već trebala otići od mene, kako to već u svađama ide, a ja - ja sam sporogoreći štapin; mene ti to uhvati negdje dvadesetičetiri sata ili još kasnije iza događaja, prvo pogledam utakmicu, odspavam, pročitam koju knjigu, odradim posao, e onda me uhvati; dug je put od guzice do glave kod mene, i tako ja to žvačem u sebi, šutim, mračan sam kao najtamnija hrastova krošnja, idemo nas dvoje (mala i ja) šumom, kuda bih ja nego u šumu, a mala me gleda i onda odjednom osjetiš vibru - da ona baš sve kuži, i veli mi sa pet godina, ništa se ti tata ne boj, ja ću s tobom biti ako se ti i mama raziđete. Ja samo što nisam pao sa guzicom u blato, pa velim maloj, ma daj, pa što ti je, nećemo se razići, a i ako se raziđemo, pa kako bih ja dopustio da ti ne budeš sa mamom, pa ne mogu ti ja dati što ti mama može, pa znaš da te mi volimo najviše na svijetu, i da imaš najbolju mamu na svijetu, jel da znaš (to ti je još bilo doba u kojemu su djeca ostajala sa mamama osim ako su ove za zatvor ili ludnicu, i meni se i danas čini da je to bilo jako dobro doba, pa što bih ja više mogao pružiti djetetu nego njegova majka, to mislim i danas i onda sam mislio); i gleda me mala nakon što joj to sve kažem: znam - veli, i tako mi odosmo svojim šumskim putevima da se vratimo kući. Onda ja vidim, odnio je vrag šalu, odmah to navečer kad uspavamo malu - nasamo velim Njoj, pušimo u kuhinjici kao Turci, otvoren balkon, pa koji je nama da prostiš k...rac, pa uništit ćemo dijete, zapravo ne kužimo mi ništa – samo kužimo da se nekaj sa kćeri događa – jel nam što važnije od toga, nije?, nije, dobro, ajd nemojmo sranja govoriti pred djetetom više nego se mora, dobro?, dobro. Otad četvrt stoljeća šutimo pa se odemo šetati na nasip da se posvađamo ko ljudi; šta ćeš, budale se uče na vlastitim greškama. I prođemo mi tako to sve, odo ja iz privatnog u državno, a Najdraža obratno, prođe taj staž, godine, desetljeća, evo kćeri sad u svome stanu sa svojim životom, pa kad je se zaželim, pošaljem joj na Whats App točku, a ona meni srce. Ili nas pozove na kolače u nedjelju popodne, da se mamica divi njenoj stalaži i špiglu iz Ikee (i mene poprijeko ali sa toplinom gleda: nikad mi u našem svinjcu nećemo ovako, jel da, ma da, Draga, nećemo, nikada, mi ćemo uvijek imati komodu moje mame iz sedamdesetdevete na kojoj zapinje ladica – al to više odavna već ne govorimo naglas, nego samo u sebi, za sebe, među sobom). ......
28.02.2023. (19:41)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
.................... Kći je dobila dijabetes sa osam; dakle tri godine su od ovog događaja u šumi prošle, i doktori su vrag, vele postoji okidač za taj dijabetes tip jedan, mora bit neki okidač, šok, stres, nevolja neka, a Najdraža i ja se pogledamo i potonemo kao u ocean - i ipak – sjetimo se nečega drugoga – dva mjeseca prije nego je kći počela piškati u gaće Najdraža je bila trudna sa malim šest mjeseci, i uhvatio je neki grč sinfize, šta li, četiri ujutro, boli je za poludit, a mala je prvi razred, nemamo kud sa njom, moji su mrtvi, ženini su tristo kilometara daleko, ne možeš susjedima banuti u četiri ujutro, pa umjesto da je pokupimo sa sobom u bolnicu, mi idioti u toj gužvi uvalimo maloj ključ oko vrata i velimo, mama mora u bolnicu, ti u pola osam odi u školu, zaključaj, doći će tata po tebe; ma ne mislimo mi ništa uopće, umjesto da smo je vodili sa sobom, kvragu i dan škole. Pa ispričamo doktorima: to je, i oni se slože: to je taj okidač. Pričam tako u to doba petkom u devet navečer na seansama sa psihijatricom, malo smo zajedno, malo ja sam a kćer rješava neke testove u sobi pored, od toga svega piška u krevet, po dva mejseca je nema u školi, ima težak pijelonefritis, jedva je izvučemo, ja trebam ići u Graz po lijek da je intravenozno filaju, a ova mi veli: vaše dijete funkcionira na drugoj razini. Molim? Ne drugoj razini, veli prihijatrica. Ima kvocijent, ne znam ni sam, bubne neku brojku, ona je daleko od nas. I onda se ja sjetim: pa da, sa devet godina, da joj veliš – ajde odi na bankomat, evo ti kartica, odi kupi to i to na placu, nekaj za ručak u dućanu, skuhaj to, evo ti kartice, lova, pogledaj jel ima režija u kasliću, to plati na pošti, i usisaj svoju sobu – ona će sve to napravit bolje od mene, ne lažem te – bolje od mene, stoput bolje od mene. Samo neće usisat svoju sobu, to joj je glupo- ako ona organizira da se čisti stan, onda će sve počistiti kao apoteku, ali da joj ti veliš kao djetetu – daj usisaj sobu, e to ne ide, tu nje nema. :) Onda danas pitam kćer: jel se sjećaš toga sa bolnicom, ma ne sjećam se. Jel se sjećaš kad si mi rekla da ćeš ostati sa mnom a ne sa mamom ako se raziđemo, ma ne sjećam se ni toga. Pa čega te bilo strah, šta ti nije valjalo, dušo? Ma ništa, tata, znaš, ja sam samo uvijek imala osjećaj kao da ste vi djeca, i da ja vas moram čuvati. Velim vam ja, nismo mi odabrali djecu, oni su nas. Ne može biti drugačije. Šta bi jedno takvo dijete radilo sa nekim tko nije budala kao ja? Ajd pozdrav, i najte kaj zameriti što sam davio :).
28.02.2023. (19:41)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ipsilonka je u pravu, samo vi ne razumije o čemu ona priča, ona je bila ista kao vi pa sada pazi da ne kaže sve što misli da vas ne povrijedi, još nije shvatila da to u konačnici ne može izbjeći.
28.02.2023. (23:24)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ypsilonka
Dobar post, a ja ću si hvatati bilješke na drugom postu u kojem ćeš ponuditi načine na koje zaključati svoju divlju prirodu. Moja životinja treba lanac ili makar box! :)))
28.02.2023. (06:35) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sarah
@ hm...o zaključavanju znam sve ko iz rukava. Svoj sam najstroži čuvar...bila....ne znam, možda se to promijenilo:-) možda sam se naučila podmićivati.
Uopće ne znam čemu lanci i boxevi..divlja je priroda toliko rijetka da je dragocijena.
Nisi odgovorila na pitanja:-)))
28.02.2023. (07:16) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
morska iz dubina
Na ova pitanja odgovori su životno traženje...ništa iz rukava...tipa, as iz rukava :-)
28.02.2023. (07:24) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sarah
@ naravno..i odgovori se mijenjaju..bitno je zastati i zapitati se ponekad.
28.02.2023. (07:29) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ypsilonka
Nisam znala kako trebam napisati u komentaru. :P
Zašto podmićivanje?
Mi ljudi imamo slobodu sa sobom i za sebe činiti što god želimo (naravno dok time ne diramo i ne ugrožavamo druge)!
Život je ogroman i mjesto neiscrpnih otkrića, osim ako nisi živ, a mrtav ili si se samovoljno zatvorio u kutiju.
Zašto lanci? Duga priča! :))))
28.02.2023. (07:56) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Annabonni
zašto lanci ? dobro pita YPSI jš samo dodaj pojas nevinosti i sve smjesti u rani srednji vijek.
Zanemaruješ slobodu odluke koja je kod MNOGIH ograničena postojanjem djece i i onu predobru izjavu Krležine Lede : "Sad kad sam dobila labuda ja više nisam slobodna "
Ja se osjećam kao Leda : s pravim razlogom, bez predumišljaja
28.02.2023. (08:56) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sarah
Podmićivanje zato jer još uvijek dokazujem sebi da na izvjesne stvari imam pravo.
Mi ljudi ne bi smjeli imati slobodu sebe unesrećivati.
Neću ni ja dugo, kad ti šutiš..
Idem tam na psihoze kod tebe.
28.02.2023. (08:58) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sarah
@ Ane, djeca ne isključuju slobodu odluka. To je notorna, patrijarhalna laž!
A čemu lanci sam ja pitala.
Ona tvrdi da je treba zaključati, zavezati i staviti u box.
28.02.2023. (08:59) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Supatnik
ne možemo baš za sve gluposti koje žene rade okrivljavati patrijarhat,
sloboda i odgovornost su vrlo osobne stvari, bez obzira radi li se o našoj ili nečijoj slobodi, ili odgovornosti prema drugome ili prema sebi
28.02.2023. (09:46) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sarah
@ Ne možemo. Ni muškarci.
Apsolutno.
A tko je odgovoran za nas?
.........
zanimljivo je odgovoriti si na ona gornja pitanja.
Već vidim da će malo ljudi pročitati post- predug je.
Nego ćemo ćaskati u komentarima.
28.02.2023. (09:52) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Lilianke
Jedino što znam jest da svatko mora potruditi se čuti sebe i odvažiti se živjeti sebe. Mislim, 'mora'..... ne mora. Može.
Ako osjeti potrebu, trebao bi se odvažiti, čaki kad su uvjeti loši. Ponekad ti život servira brutalne uvjete, ali korisne.
Lakše je kad si slobodan to raditi (živjeti sebe), no društvo nije ustrojeno za individualce, društvo je ustrojeno za samoočuvanje, pa koristi individuu isključivo kao djelić mozaika.
(ove osobne slobode koje kao imamo, to su tek prividi ...zaista je svatko ukalupljen i sve sistematizirano.........a prijeti da ode u apsurd, ruku na srce, današnjim stremljenjima postavki koje upravo živimo...sve rafiniranije, sve odljuđenjije...no to je jedna druga problematika, iako svakako JE vezana uz temu posta)
Moramo se pitati što gradimo, što živimo... sebe ili društvo.
Ne možemo istovremeno oboje.
Kak je rekla V.V. na Vrhu si sam - sa Vrha se divno vidi, ali nemaš s kime to dijeliti. - pa uzmi ili ostavi....
ja bih dodala da je i Put (da ne skačemo odmah na Vrh :D) isključivo samotnjačka rabota. To ne znači da usput baš nikog ne smijemo sresti,
ali Put je osobna kreacija.
Ponovo, ne možeš graditi i sebe i društvo(kroz društvene zadatosti, kalupe djelovanja)
Ili pristaješ živjet za potrebe društva, ili pristaješ živjeti po svojim potrebama.
Samo, što su nam kriteriji po kojima znamo da nešto je naše osobno, a ne društvena zadatost (makar najsofisticiranija, diskretno i perfidno usađena bog zna gdje i kad u um)?
.......................
Pusa :))
28.02.2023. (13:27) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sarah
Srećom po nas, pa se potrebe društva i naše potrebe negdje i nekada preklapaju.
Moja je potreba raditi i zarađivati novac, imati radno vrijeme ( jer bih se teško samoprisiljavala i natjeravala ), a eto, koje li sreće, to je potreba i društva. Ono bi međutim rado od mene da radim bez prestanka, bez pauze, dok mi se oči ne razlete po tipkovnici, e neće moći ove noći, ne dam, pa pauziram svako toliko da sačuvam oči u dupljama za njih predviđenima.
Ne znam kako ti, al ja živim sebe u tim malim i kratkim trenucima predaha. Treba to vrijeme otimati u sve većim i većim zalogajima.
No, zanimljivo je da me u tim predasnim trenucima, obično zahalta obitelj...i oni imaju očekivanja...i tako.
Da, teško je odvojiti ono što nam je infiltrirano u krvotok kao naše, a zapravo je društvena obveza.
28.02.2023. (15:05) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
kako_ti_kupus
počni čitat diku marjanović-radicu bit će učinkovitije za održat vezu
i baj d'vej neviruj floskulama koje prosipa ipsilonka 'Mi ljudi imamo slobodu sa sobom i za sebe činiti što god želimo (naravno dok time ne diramo i ne ugrožavamo druge)!' kad god činiš nešto isključivo za sebe istovremeno povrjeđuješ drugog. zanam.. sad će ipsilonka reč da je to odraz ljubavi i bit će u pravu, samo će zatajit da je to jednostrani odraz ljubavi. ah ti psiholozi. niš koristi od njih
28.02.2023. (15:23) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Lilianke
Ne znam kako ti, al ja živim sebe u tim malim i kratkim trenucima predaha. eto, baš o tome, pa baš valjda doslovno tako, kaže tvoja knjiga..... kako ćeš graditi sebe, kad si pomirena s činjenicom da su te mrvice koje pružaš sebi cijeli banket koji ćeš ikada dobiti?
Mislim, ne obraćam se samo tebi, jasno, apsolutno svi to činimo, i muški i ženski, sa naglaskom na ženske osobe (potpuno bez predbacivanja, to je realitet)
Treba to vrijeme otimati u sve većim i većim zalogajima.
No, zanimljivo je da me u tim predasnim trenucima, obično zahalta obitelj...i oni imaju očekivanja...i tako.
Da, teško je odvojiti ono što nam je infiltrirano u krvotok kao naše, a zapravo je društvena obveza.
da...........eto.
Jednostavno ne može se biti individualac (da to tako nazovem), ako se hoće biti društveno prihvaćen, društvo je entitet koji koristi čovjeka kao što mašina koristi svoje djelove....
Društvo će ti dopustiti biti autonoman samo toliko koliko ti treba da ostaneš funkcionalan za potrebe društva.
Plešemo na tankoj granici između ludila i življenja ,između zdravlja i bolesti.
SVI se osjećamo ISKORIŠTENO, POTROŠENO, a ako ćemo iskreno i OBEŠĆAŠĆENO. nema jednog , ni jednog, niti jedne osobe koja nije sažvakana.
Da, pružat ćemo si mrvice, dopuštat ćemo si minimalno i najnužnije, jer smo na to pristali.
Na to smo pristali.
Na žalost.
28.02.2023. (15:25) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Annabonni
ja sam patrijahalna osoba ( a tako me nitko ovdje ne percipira ) znam, da je osobna sreća nemjerljiva, ali znam, da postoje i granice koje ne bih preskočila. Možda dotakla bih....
28.02.2023. (15:47) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sarah
Tko sam ja, ispod svih uloga ?
Što volim, što me pokreće ?
Što je za mene ljepota i kada se ispunjavam njome ?
Zakaj ste tak sramežljivi i ne želite mi odgovoriti što vas pitam?
@ Ane, to što pišeš je tvoja uloga.
Dalmatinska mater i baka.
Stoji dok njena obitelj jede. Stoji i poslužuje.
Bila i vidjela- ne tebe, nego neke druge...;-)
I slatko mi je to silno...al ne u mojoj kući!:-)
28.02.2023. (16:11) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ypsilonka
Nisam mogla komentirati.
"Podmićivanje zato jer još uvijek dokazujem sebi da na izvjesne stvari imam pravo.
Mi ljudi ne bi smjeli imati slobodu sebe unesrećivati"
Kopirala da vidim kamo smjeram! :))
Sebi dokazujemo kako imamo pravo na izvjesne stvari jedino ako nas je netko kroz život uvjerio kako nemamo.
Što se tiče unesrećenosti mnoge situacije su također naučene.
Zašto bi jedina sreća i tko kaže kako je bila biti u dugotrajnoj vezi?
@Ana, letimično sam gore pogledala, vratit ću se, se osvrće na djecu. Da prema njima smo odgovorni dok ne odrastu, ali nismo ni prema kome drugome. Naši supružnici svojim ponašanjem moraju zaslužiti da nas imaju kao i mi njih.
Supružnici, partneri, kako god i svejedno koliko odnos traje.
Ništa nisam dužna svom mužu kao ni on meni. Oboje smo slobodni činiti što želimo i dužni odgovarati za svoje postupke.
28.02.2023. (16:46) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ypsilonka
Tko sam ja, ispod svih uloga ?
Što volim, što me pokreće ?
Što je za mene ljepota i kada se ispunjavam njome ?
1.Ispod svih uloga i ispod nesreće - razigrana, znatiželjna, vesela i radosna osoba.
2. Puno toga.
Osobni interesi, strast, ljubav, ljudi dobre volje s razvijenim smislom za humor.
3. Ljepota u kojem smislu?
Često osjećam divljenje prema mnogim stvarima: prirodi, ljudima, ljudskim dostignućima....
Zadovoljna?
28.02.2023. (16:51) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ypsilonka
Vidim sad raspravu o lancima i boxu! :))))
Pa nekad bi me trebalo, ne mogu vam otkriti zašto! :P
Osjećam se slobodnije nego ikada u životu, osjećam kao da mi je sve na dlanu i pitam se kako bi život bio divan da me nije tako brutalno ošinuo i bacio na koljena.
Tko zna tko bi postala? (Mislim sama sebi i za sebe i kako bih kušala i živjela život?!)
28.02.2023. (17:03) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
nema garancije
Koliko ljudi toliko i života, a koliko života toliko je i rješenja. Pitanja je
mnogo, odgovori se na nalaze na plitici, u nama je i našoj snazi
koliko smo spremni mijenjati. Kad steknemo snagu, čak i slobodu,
nema više vremena za promjene ili nam je to lakše reći. Pravo, živo
žensko štivo, bravo:)
28.02.2023. (18:09) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sarah
@ naravno da su me uvjerili.
Mlada sam se udala i odmah rodila. Stigle su brojne obaveze na koje nisam računala- ostavljale su mi premalo vremena za moje čitanje, pisanje, gledanje filmova. Jedino sam stigla kuhati, igrati se s djetetom i navečer kada ga ušuškam, učiti.
Uvjerili su me da nemam pravo izlaziti s prijateljima. Citanje je postalo SF. Krala sam trenutke za pisanje i zapisivanje.
Ispod svih mojih uloga, ja sam znatiželjna i zaigrana piskinja. S nepresušnim vrelom inspiracija.
Volim književnost. Pokreće me knjiga koju se spremam čitati.
Predstava ili film koje se spremam pogledati.
Pitanje i jest što je za tebe ljepota. Za mene je ljepota kada ljudi znaju lijepo i smisleno komunicirati, slagali se oko nečega ili ne.
Njome se ispunjavam kada komuniciram s ljudima koji isto to vole.
Ipsi, zadovoljna i hvala ti!
Ne poznajem ama baš niti jedno ljudsko biće koje život nije ošinuo i bacio na koljena.No, svi imamo razlicite razine koljena:-)
Poznajem i ljude s ožiljcima i brazgotinama, koji itekako znaju prepoznati prave životne vrijednosti( nekad i baš zato)
To su moji ljudi.
Bumo ti skidali kariku po kariku- imam ja dobra kliješta:-))
No ključ od boxa je kod tebe.
Nema granica za nikog od nas.
@ hvala ti Garantna!:-)
28.02.2023. (19:07) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
j.
Mi odrasli veliki smo bedaci, mislimo da sve kužimo, pa onda mislimo čak i da naše savjete možda možemo nekome proslijediti kao pametne i velike stvari (to mislim, je li, na knjige koje se pišu, ali dobro, nije to sad tema, iako vidim da u ovoj ima štofa, itekako). No, nešto drugo hoću reći, a ne mogu ja to u dvije rečenice, pa ću ovako. Mislim da je važno, jako važno to ispričati.
Dakle, djeca kao da kroz nas vide kao kroz paus papir, zato velim da smo glumci. Eto, recimo, tako je i naša mala kćer - imala je valjda pet godina; gledala je i slušala kako se nešto svađamo (još smo zapravo tek bili djeca sa kojom godinom više od trideset), ja sam još u privatnim vodama, taj moj fri-entrprajz - to je nešto za ne jedan neko pet romana, ali Ona ima vjere u mene, Ona uvijek jedina ima vjere u mene, reže, viče, traži od mene ono čega u meni nema, veli da je odavna već trebala otići od mene, kako to već u svađama ide, a ja - ja sam sporogoreći štapin; mene ti to uhvati negdje dvadesetičetiri sata ili još kasnije iza događaja, prvo pogledam utakmicu, odspavam, pročitam koju knjigu, odradim posao, e onda me uhvati; dug je put od guzice do glave kod mene, i tako ja to žvačem u sebi, šutim, mračan sam kao najtamnija hrastova krošnja, idemo nas dvoje (mala i ja) šumom, kuda bih ja nego u šumu, a mala me gleda i onda odjednom osjetiš vibru - da ona baš sve kuži, i veli mi sa pet godina, ništa se ti tata ne boj, ja ću s tobom biti ako se ti i mama raziđete.
Ja samo što nisam pao sa guzicom u blato, pa velim maloj, ma daj, pa što ti je, nećemo se razići, a i ako se raziđemo, pa kako bih ja dopustio da ti ne budeš sa mamom, pa ne mogu ti ja dati što ti mama može, pa znaš da te mi volimo najviše na svijetu, i da imaš najbolju mamu na svijetu, jel da znaš (to ti je još bilo doba u kojemu su djeca ostajala sa mamama osim ako su ove za zatvor ili ludnicu, i meni se i danas čini da je to bilo jako dobro doba, pa što bih ja više mogao pružiti djetetu nego njegova majka, to mislim i danas i onda sam mislio); i gleda me mala nakon što joj to sve kažem: znam - veli, i tako mi odosmo svojim šumskim putevima da se vratimo kući.
Onda ja vidim, odnio je vrag šalu, odmah to navečer kad uspavamo malu - nasamo velim Njoj, pušimo u kuhinjici kao Turci, otvoren balkon, pa koji je nama da prostiš k...rac, pa uništit ćemo dijete, zapravo ne kužimo mi ništa – samo kužimo da se nekaj sa kćeri događa – jel nam što važnije od toga, nije?, nije, dobro, ajd nemojmo sranja govoriti pred djetetom više nego se mora, dobro?, dobro. Otad četvrt stoljeća šutimo pa se odemo šetati na nasip da se posvađamo ko ljudi; šta ćeš, budale se uče na vlastitim greškama. I prođemo mi tako to sve, odo ja iz privatnog u državno, a Najdraža obratno, prođe taj staž, godine, desetljeća, evo kćeri sad u svome stanu sa svojim životom, pa kad je se zaželim, pošaljem joj na Whats App točku, a ona meni srce. Ili nas pozove na kolače u nedjelju popodne, da se mamica divi njenoj stalaži i špiglu iz Ikee (i mene poprijeko ali sa toplinom gleda: nikad mi u našem svinjcu nećemo ovako, jel da, ma da, Draga, nećemo, nikada, mi ćemo uvijek imati komodu moje mame iz sedamdesetdevete na kojoj zapinje ladica – al to više odavna već ne govorimo naglas, nego samo u sebi, za sebe, među sobom).
......
28.02.2023. (19:41) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
j.
....................
Kći je dobila dijabetes sa osam; dakle tri godine su od ovog događaja u šumi prošle, i doktori su vrag, vele postoji okidač za taj dijabetes tip jedan, mora bit neki okidač, šok, stres, nevolja neka, a Najdraža i ja se pogledamo i potonemo kao u ocean - i ipak – sjetimo se nečega drugoga – dva mjeseca prije nego je kći počela piškati u gaće Najdraža je bila trudna sa malim šest mjeseci, i uhvatio je neki grč sinfize, šta li, četiri ujutro, boli je za poludit, a mala je prvi razred, nemamo kud sa njom, moji su mrtvi, ženini su tristo kilometara daleko, ne možeš susjedima banuti u četiri ujutro, pa umjesto da je pokupimo sa sobom u bolnicu, mi idioti u toj gužvi uvalimo maloj ključ oko vrata i velimo, mama mora u bolnicu, ti u pola osam odi u školu, zaključaj, doći će tata po tebe; ma ne mislimo mi ništa uopće, umjesto da smo je vodili sa sobom, kvragu i dan škole. Pa ispričamo doktorima: to je, i oni se slože: to je taj okidač.
Pričam tako u to doba petkom u devet navečer na seansama sa psihijatricom, malo smo zajedno, malo ja sam a kćer rješava neke testove u sobi pored, od toga svega piška u krevet, po dva mejseca je nema u školi, ima težak pijelonefritis, jedva je izvučemo, ja trebam ići u Graz po lijek da je intravenozno filaju, a ova mi veli: vaše dijete funkcionira na drugoj razini.
Molim?
Ne drugoj razini, veli prihijatrica. Ima kvocijent, ne znam ni sam, bubne neku brojku, ona je daleko od nas.
I onda se ja sjetim: pa da, sa devet godina, da joj veliš – ajde odi na bankomat, evo ti kartica, odi kupi to i to na placu, nekaj za ručak u dućanu, skuhaj to, evo ti kartice, lova, pogledaj jel ima režija u kasliću, to plati na pošti, i usisaj svoju sobu – ona će sve to napravit bolje od mene, ne lažem te – bolje od mene, stoput bolje od mene.
Samo neće usisat svoju sobu, to joj je glupo- ako ona organizira da se čisti stan, onda će sve počistiti kao apoteku, ali da joj ti veliš kao djetetu – daj usisaj sobu, e to ne ide, tu nje nema. :)
Onda danas pitam kćer: jel se sjećaš toga sa bolnicom, ma ne sjećam se. Jel se sjećaš kad si mi rekla da ćeš ostati sa mnom a ne sa mamom ako se raziđemo, ma ne sjećam se ni toga. Pa čega te bilo strah, šta ti nije valjalo, dušo?
Ma ništa, tata, znaš, ja sam samo uvijek imala osjećaj kao da ste vi djeca, i da ja vas moram čuvati.
Velim vam ja, nismo mi odabrali djecu, oni su nas. Ne može biti drugačije. Šta bi jedno takvo dijete radilo sa nekim tko nije budala kao ja?
Ajd pozdrav, i najte kaj zameriti što sam davio :).
28.02.2023. (19:41) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Supatnik
Ipsilonka je u pravu, samo vi ne razumije o čemu ona priča, ona je bila ista kao vi pa sada pazi da ne kaže sve što misli da vas ne povrijedi, još nije shvatila da to u konačnici ne može izbjeći.
28.02.2023. (23:24) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Galaksija
kad vas ovako sve skupa čitam, učim.
i nakon ove tvoje o ranoj udaji... nadam se da neću osjetiti što i ti. valjda. :))
28.02.2023. (23:28) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...