Ali blago je na dnu
subota, 30.11.2024.Stara kutija s nakitom.
Od obje bake ponešto.
Ružičasta otkrhnuta staklena malina, na bijeloj vunici, meni najdraža.
Nekada se znala šepuriti i vani, na silver boru. Pa po njoj snijeg poput šlaga.
Kao i staklena zlatna trubica sa zarolanim notnim crtovljem, ma prekrasna minijatura.
Pozlata se ogulila, ostala je nježna melodija sjećanja . Intuitivna, bakina, ona koja grli.
Šećerni bomboni,crveni, zeleni i bijeli, umotani u svilen papir, s bijelim heklanim koncem.
Stari minijaturni licitari u obliku potkove i kućice. Pomalo napuhnuti, ali lijepi.
Bucmasti dimnjačari sa svojim lojtrama, četkama i svinjicama.
Staklene, nekada srebrne kuglice, u kojima smo godinama ogledali svoja smiješna izobličena lica.
Sada se, ne više zbog njihove ljepote, već više zbog sto godina očuvane dragosti,
i dalje čuvaju skrbno omotane pamukom. Zbog svih odraza koje pamte.
Zvijezda za vrh, sa dvije staklene ptičice koje se ljube svim svojim raščupanim perima.
Nekad mi se činilo da im čujem pjev. Sad su samo raščupane.
Vilinska kosa, tisuću puta pažljivo slagana, presavijana, da se lakše svake godine raščešljava.
Godine su tu i godine uspomena, miline zajedničkih, raščešljanih trenutaka.
Najdraže mi je uvijek sve ono na dnu kutije, kad među starim iglicama, pronađem zalutalu grančicu cimeta, osušenu koru naranče, otpalu zvjezdicu anisa, zaboravljenu, izgužvanu mašnu.
Drvene figurice kojima su pootpadale ručice, oči, dio sanjki.
Ko preživjeli vojnici prošlih vremena. Sakati i nasmiješeni, i dalje smiju mi se sa dna kutije.
Tu smo, nismo bačeni. Ne još. Na nas se još računa.
Kao kutija s nikome potrebnim blagom.
Pozlaćeni češeri i orasi, požutjele čestitke, male ceduljice s imenima,
porukama iz onog nekog vremena kada smo si još poklanjali riječi.
Na pola dogorijele adventske svijeće, ljubičaste, crvene ili zlatne.
Slamica. Osušen rogač.
Svako dno ima tih nerado bacanih otpadaka i ožiljaka.
Podsjetnik na preživljavanje. Na život unatoč. Zbog svih obećanja.
Mirisa nepobjedive nade unatoč dogorijelosti.
Nekada mi je doista baš onako, čudno,
što ti i ja
nikada
nećemo imati svoju kutiju s nakitom.
Stare, istrošene i blijede uspomene.
Zato će me svaka tvoja tužna uspomena na izlizanu mašnu, skinutu pozlatu,
svaki tvoj osakaćen snjegović na dnu tvoje kutije s blagom,
snažnije zaboljeti nego li svaki moj osakaćen snjegović.
( tko zna što bi radili da se ikada sretnu...ne smij se...)
Zaboljet će me jer bih htjela da imamo to zajedničko dno.
( teško je biti tamo sam, znaš....sa svim tim stvarima koje treba baciti...)
Zapeći će me prstima koji nisu doticali tvoje davne sanje.
Zaboljet će me zbog vilinske kose koju si zapetljao negdje na polovici svake nade.
Zažalit ću i proklinjati što nisam bila strasna crvena jabučica u tvojim rukama,
ona koja nikada ne miruje na najvišoj grani,
rastužit ću se zato što nisi bio crtovlje mojoj trubici tamo nekada davno,
kada se još nisam ni znala niti mogla prestati smijati.
Kao neugasla blagdanska lučica.
Dno bilo čije kutije uvijek će me više zabrinuti nego li svako moje dno.
komentiraj (11) * ispiši * #
Mali ratni dnevnik
ponedjeljak, 25.11.2024.U vrijeme prvih uzbuna u Zagrebu, moj se tadašnji dečko bacao pod bor ispred ulaza zgrade u kojoj sam tada živjela, na najmanji zvuk udaljenih bombi i granata. Imali smo devetnaestak godina i bilo nam je to smiješno. A samo ljeto prije, vraćala sam se s roditeljima vlakom s mora i nekoj sam random Slovenki u Kninu kroz otvoren prozor vlaka, objašnjavala naše odnose sa Srbima. Društveno-političku situaciju iz moje perspektive. Sjećam se da me moj stari povukao odostraga za majicu i uvukao u kupe s mamom. Naime, nasuprot nama, stajao je na kolosijeku vlak iz Beograda. Ja nisam osjećala nikakvu opasnost. Pričala sam toj Slovenki kako je. Doživljavala sam cijelu tu situaciju kao pokušaj izlaska iz jako duge, loše, iscrpljujuće ljubavne veze, u kojoj je jedna strana povrijeđena i radi probleme, dok je druga odlučila osamostaliti se i pokušati sama. Naravno, ni sanjala nisam da će taj običan prekid veze dovesti do mučnog i nikome potrebnog rata, u kojemu se bez ikakve osnove svojataju čitavi dijelovi naše zemlje. Cijeli gradovi sravnjuju sa zemljom. Bombardiraju crkve, bolnice, škole. Ubijaju civili. U pozadini svega bio je samo užasan strah; znala sam to cijelim tijelom, dok sam pričala s mojom prvom simpatijom, koji je morao otići iz Zagreba jer je bio srpske nacionalnosti, a dok su neki moji drugi prijatelji, za koje nisam ranije niti znala da su srpske nacionalnosti, ostajali u Hrvatskoj, radili i dokazivali se. Taj je rat bio pravim primjerom kako jaka i nekritička medijska kampanja i dosljedno huškanje jednih na druge, uspješno može dovesti do užasnog krvoprolića. Dovoljno dugo ponavljaš laž i ona se pretvori u istinu. Istina je bila da smo se samo trebali mirno razići, kao što su to već ranije napravile neke države u našem okruženju. Situacija se zakomplicirala, jer su u većini vojnih kasarni u hrvatskim gradovima služili obvezni vojni rok ljudi srpske nacionalnosti, kao dio one sumanute ideje o bratstvu i jedinstvu. Moji su prijatelji služili vojsku u Valjevu, Kragujevcu..i pisali duga mi pisma. Zadnja generacija u JNA bila je upravo moja.
Ratne strahote, imala sam puno sreće, nisam osjetila na vlastitoj koži. Bilo nam je samo ograničeno kretanje.
U podrumu smo za vrijeme zračnih uzbuna i općih opasnosti, pjevali Nekako s proljeća višeglasno. Pričali su se vicevi. Susjedi su se napokon malo družili. Nagađalo se hoće li sići u sklonište i oni susjedi Srbi navodno, s trećeg kata. Jedan je s petog kata imao pištolj u džepu jer nije nikome vjerovao. Imala sam doma tada dvije mačke koje su savršeno znale predosjetiti opasnost i uzbunu. Naježile bi se cijelim dlakavim tijelom i pretvorile u upitnike. Kasnije, kad smo se malo odvažili, znali smo otići i do susjednog naselja na kavu, uvijek imajući u vidu gdje je koje sklonište. Birali smo kafiće upravo po tom ključu, po blizini skloništa koja su se tada gradila gotovo uz svaku zgradu, za slučaj nuklearnog rata. Sjećam se da su ta skloništa u početku čak imala i one gas -maske koje smo prvi put vidjeli na satu ONO i DSZ; bila su super opremljena ta skloništa, no kasnije se sve to pokralo.
Za vrijeme uzbuna, imali smo i prava mala prvenstva u kartanju bele, nije bilo škole; jednom me uzbuna zatekla u pekari na Cvjetnom trgu, kada sam se vraćala sa audicije za akademski zbor na kojoj sam prošla, a saznala sam to na operaciji zuba na Šalati, gdje me operirao dirigent…Zbog rata i uzbuna, moja karijera pjevačice u akademskom zboru Ivan Goran Kovačić neslavno je propala, mnogo toga nije nikada zaživjelo, ali da je zbilja rat shvatili smo tek nakon zvončića koji su padali po Zagrebu i ranili ljude.. Dotad smo uglavnom samo na vijestima gledali kako raste broj stradalih u gradovima istočne Slavonije i samo bespomoćno i neutješno plakali na Zlatne dukate i Moju domovinu koji su uvijek puštali na telki, prije nego bi se oglasila uzbuna.
Svega toga živo sam se sjetila čitajući preko telefona mom unuku lektiru "Moj tata spava s anđelima ( mali ratni dnevnik)", Stjepana Tomaša. Pokušao je knjigu na više mjesta posuditi da bi je pročitao na vrijeme, jer škola mu ima samo tri primjerka knjige.
Nije našao knjigu, pa sam je posudila u Zagrebu i krenula mu čitati preko telefona, da mu pomognem. Sva sreća, jer mu ništa ne bi bilo jasno!
Svih 164 stranica podijelila sam na broj dana koji mu je preostao do dana predaje lektire, pa svaki dan čitamo po tridesetak stranica.
Puno mu toga moram objašnjavati; radi se o devedesetima kada nije bilo kompjutora, pametnih telefona i televizora, a nestanci struje bili su uobičajena pojava. Glavna likinja je dvanaestogodišnja duhovita, znatiželjna i bistra Cvijeta koja proživljava rat u Osijeku, gdje tih godina svaki dan bude ranjeno dvadeset ljudi, a ubijeno barem pet, šest. Ne ide se u školu, boravi se veći dio dana u podrumu. -Užas, govori moj A. svako toliko, dok mu se zjenice šire od užasa, premda iz svoje perspektive ne može sasvim ispravno niti pojmiti kakvo je to teško djetinjstvo i kakva je to potresna mladost bila. I bolje da ne može. I daj Bože da ne sazna. Nikada. Čitajući neke teške događaje koje djevojčica u knjizi opisuje, i sama s knedlom u grlu jedva susprežem suze, svjesna da rat zapravo nikada nije u potpunosti završio. I tko zna kad će. Očekivali smo samo malo: oprostite. Nismo ga dobili, koliko znam.
Objašnjavam mu njemu nepoznate riječi. Tranzistor, radio na baterije koji Cvijeta redovito sluša, njemu je potpuna nepoznanica. Djevojčica čita novine, jer nema još googla i interneta. Majka je upozorava da štedi baterije. Redukcija struje. Pogledaj koliko stvari podrazumijevamo, kažem mu. Pitka voda. Grijanje. Toplo vam je, a svađate se oko gluposti. Cvijeti se u vlastitom domu ledi dah i stalno živi u strahu za sebe i svoje bližnje.
Rat je izgleda nažalost potreban s vremena na vrijeme, da bi ljudi prestali sve i stalno- razmaženo podrazumijevati. Te davne 1991 godine, podudaraju se datumi s danima ove godine, 2024.-te. Dok se kuha rat svjetskih razmjera, i više je to nego znakovito.
Djeca danas slušaju srpske youtubere, duhoviti su im, u šali izgovaraju neke srpske riječi i izraze. Neshvatljivo im je da smo s njima takvim opuštenima i duhovitima, bili u ratu. U Dalju su tijekom rata hrvatsku djecu učili ćirilici i srpskim ratnim pjesmama.
Mala Cvijeta u knjizi prepričava jednu emisiju na njenom tranzistoru, gdje hrvatski svećenik kaže kako ga je Bog naučio voljeti sve ljude, a sada ga on , božji čovjek, moli da ga nauči mrziti ljude, jer u ratu pobjeđuje mržnja, onaj koji mrzi.
Dvanaestogodišnja Cvijeta postavlja si pitanje da li je to baš tako i to je zapravo osnovna okosnica i knjige i rata. U knjizi Cvijeta objektivno pripovijeda i o hrvatskim mrziteljima svega srpskog. Opisuje dječjim rječnikom kako je bilo i ljudi srpske nacionalnosti koji nisu mrzili, nego bili u gardi. Susjedu Sekuliću, čovjeku srpske nacionalnosti, prepuklo je srce kad je morao napustiti Hrvatsku zbog prijetnji koje je doživljavao, iako je išao u podrum i nije ratovao.
Moj A. kaže da mržnja ne pobjeđuje i ja mu vjerujem.
Pobjeđuje opraštanje, pobjeđuje uvijek baš ono što je najteže. Trebamo praštati i kad se od nas ne traži oprost. Jer je tako puno teže.
Mrziti je isuviše lako.
Unatoč svom tom užasu, u ovoj dječjoj knjizi nema nimalo mržnje. Samo preživljavanje u liku dvanaestogodišnjakinje, koja ne može shvatiti zašto mora otići od roditelja u Austriju. Koja ne može shvatiti zašto joj razaraju grad, zašto Europa i UNPROFOR samo „sjedi i gledi“ , zašto rat nikako ne prestaje i zašto su neki tate morali otići spavati s anđelima.
komentiraj (10) * ispiši * #
Supatnik, 25.11.2024. 21:41 Vidiš za razliku od tebe, dječja pravobraniteljica, kojekakve udruge, predstavnici ljevice, i pripadnici najdraže nam manjine su u knjizi pronašli koješta pa sve do veličanja Ustaštva, tako to biva kad se ne kazne krivci, ne samo da ne dobiješ oprosti, nego te pokušavaju uvjeriti da su imali pravo uraditi to što su uradili.
Sarah, 25.11.2024.
21:49
Ma ti ljudi knjigu nisu imali ni u rukama, a kamo li je pročitali!
Djeca znaju istinu i zato jer ne znaju mrziti.
Dječak iz Dalja, nakon što su ga prisiljavali da piše ćirilicom, pozdravlja svoje male prijatelje iz razreda, Srbe.
To opraštanje se u knjizi baš naglašava. Jer iz mržnje ništa dobro nikada nije izraslo.
Ne možeš biti ustaša ako braniš svoj dom- to je klasična zamjena teza. Zna se ko je i na koga krenuo. I kada i zašto. Sve je drugo zlonamjerno.
Donabellina, 25.11.2024.
23:53
"Pobjeđuje opraštanje, pobjeđuje uvijek baš ono što je najteže. Trebamo praštati i kad se od nas ne traži oprost. Jer je tako puno teže.
Mrziti je isuviše lako."
Divno, istinito i pomalo nedostižno...........oprost uvijek, jer oprost nikad nije i zaborav ma koliko ovu zvučalo oksimoronski
Supatnik, 26.11.2024.
06:42
Oprost je nešto što je svojstveno ljudskom rodu, zaborav također, da nije tako već nas odavno ne bi bilo. Doduše iako puno pričaju o tome malo teže opraštaju žene, jer su nekako krvoločnije, kao i muškarci sa ženom u sebi.
Oprost međutim ima smisla samo ako ga počinitelj onog lošeg želi, i odriče se namjere ponavljanja zlodjela, što kao što smo svi svjesni u predmetnom događaju nije slučaj, zato se više inzistira na zaboravu, na koji s nepodnošljivom lakoćom pristaju oni koji nisu oštećeni, što je razlog zašto se zlodjela ponavljaju, ta besprizorna neinteligentna potreba glupana da podrže zlo.
Sarah, 26.11.2024.
09:53
Mislim da oprost uvijek ima smisla. Isus je rekao, oprosti im jer ne znaju što čine. A Isus nam je frend i uzor.
Teško je to kad si direktno stradao, psihički ili fizički.
Oprost nikako ne znači zaborav i dozvolu da me ponovno povređuješ i to treba svakako dati do znanja. Oprost znači izdići se iznad blata i šljama mržnje i osvete, oprašta se da bi počela budućnost, da se raščisti zrak, da se krene ponovno ispravnije, da se čovjek sam riješi tog otrovnog i vječnog zamjeranja. I na mikrorazini, tek kad oprostiš možeš ići dalje da ti se ne ponavljaju u životu jedni te isti obrasci, situacije i ljudi.
jelen, 26.11.2024. 11:01 Dobro, ti imaš Isusa... Meni je ipak ljepše kako reče čudoviti Džingis kan. Veli da neprijatelju se može i oprostiti ali vjerovati mu ne treba nikako.
j., 26.11.2024.
19:54
Ne znam bih li osjećao isto prema mržnji da sam i sam (ili netko od mojih) kojom nesrećom bio zahvaćen time i da je netko stradao; kako se tek osjećaju ljudi koji imenom i prezimenom znade tko ih je unesrećio.... iako slobodno mogu reći da sam potpuno siguran kako bi oboje mojih roditelja umjesto da mi venu i nestanu pred očima, poživjelo znatno dulje da nije bilo ratne neimaštine, straha, jada, beznađa, brige za to što će biti sa mnom i neću li stradati itd.
No, ne umijem zbog toga kriviti nekog konkretnog čovjeka, a kamo li skupinu, narod; tako su me oni sami učili... Ipak, da se desilo neko stradanje sa jasnim i izravnim odnosom uzroka i posljedice, dopuštam da bih i ja mrzio; to je tako ljudski i razumljivo, premda izravno nastavlja beskrajni krug pakla na svijetu.
Što uopće čovjek može naučiti iz takve tragedije kao što je rat? Ona i ja danas se znamo pogledati pa reći, da znamo ovo što znamo danas, pobjegli bismo i nestali odavde tamo gdje su nas, što je još veći apsurd, očekivali. Imali smo sreće, to je jedina prava istina. Ljudi su mravi u mravinjaku i ginu kao mravi - jer su nam tuđa smrt i patnja zapravo strani, sve dok i nas ne oprlje.
Danas sam vježbao u tramvaju; jedna "dama" naljutila se na drugu zbog valjda deset ili dvadeset centimetara prostora - i baš joj je svašta rekla, svašta - a ja sam zamišljao da to govori meni... i vježbao pet udaha kao zlatnu formulu, gledajući kako ljudi kuhaju oko mene i uživajući u tome kada sam vidio da i ova druga podiže zid šutnje i smirenosti. Čudo je to koliko ljudi sami sebi kroje i bojaju život onim što govore. Danima, godinama, čitavim erama oni izgovaraju tminu - i čude se onda tmini oko njih. Nitko me nikada neće razuvjeriti da to nema veze jedno s drugim.
Ypsilonka, 27.11.2024.
05:21
Ne bih se složila kako "tu i tamo" treba rat da ljudi nauče. Ništa ljudi nisu naučili, a naša mladost se ne može vratiti. Da ne govorim o gubicima koji su se dogodili k tome o materijalnim uopće ne razmišljam.
Slažem se da smo se trebali odvojiti kao kao i Slovenija. Ja sam doživjela neke gibitke koje su posljedica rata, isto išla u podrume, ali daleko je to on pravih ratnih stradanja.
Život je jedan, a hrpa ljudi se nikada nije oporavila i nikada neće od svega što su doživjeli.
Jedna Vukovarka je bila s mamom u toplicama. Žena spava sa složenim koferom pod svjetlom, a radi se tipa o 2019.
Majke kojoj su oduzeta djeca, žene kojima su ubijeni muževi, cijele obitelji, njima.rat nikada nije mogao proći. Njihovi bližni su zaglavili, a i oni s njima na jedan način.
Rat "prođe" tek nekima.
Imam frenda koji je u ratu bio od početka do kraja. Dobio je sve povlastice koje mu je ovo društvo moglo dati, ali trebale su mu godine da se uklopi u civilni život. Lični opis mu je promijenjen. Divan je on i dobar čovjek, ali nitko od nas nije ostao isti.
Neki su stradali strašno, neki manje i to ti je to.
I bolje da naša djeca, unuci ne mogu shvatiti do kraja...
Sarah, 27.11.2024.
06:27
@ Jelen, ako za neprijatelja treba moliti, a Isus tak veli što mi zvuči čak mudro i lukavo, samo mora bit iz srca što je prokleto teško, mogli bismo spojiti ta dva učenja u jedno, pa zaključiti da treba oprostiti, moliti da se urazumi, al mu nikada više ne (po) vjerovati. Jel moguć daljnji suživot s takvim likom ( narodom, nacijom, poslovnim partnerom, ljubavnim)?
@ iz takve tragedije može se naučiti više cijeniti svoje, postavljati granice u odnosima, reagirati brzo, ne patiti, ne trpjeti.
Pravo je pitanje, kako zaustaviti taj beskrajni krug pakla na svijetu. Izgovaranjem tmine ili izgovaranjem svjetla?
Svjetlo bi bilo i ubuduće biti oprezniji, balansirati, asertivno prevenirati i predviđati buduće sukobe.
@ to o potrebi rata bila je kod mene u kontekstu u kojem pišem ( dječja književnost) jedna blaga vrsta sarkazma. Osvrnula sam se naime, na razmaženo podrazumijevanje svega dobroga što u životu imamo.
Kao što su neki stradalnici trajno zaglavili u ratu zbog trauma ( moj muž se ubio), tako je i cijeli naš narod zaglavio u tom ranjenom glibu traume, zamjeranja, samopropitivanja i propitivanja smisla svega. Ove Prijovićke tome ne pomažu, samo ruju te rane dublje.
Zašto? Pa zato što žalovanje ima svoj tijek individualan kod svakoga, zato što se ne može ozdraviti preko noći, zato što nema procesa potpomognutog psihološkom skrbi nad cijelim društvom. Mi smo kao narod frustrirani, iskompleksirani i traumatizirani, pojedina regija u većoj ili manjoj mjeri. Ova dječja literatura je odličan način zacjeljenja, ide od priznavanja i suočavanja s boli, postupno do prihvaćanja razlika i nošenja sa njima, s naglaskom da moramo raditi na svojoj mržnji i bijesu.
Pretpostavljam kako se Srbi kolektivno kao narod nisu ispričali ( a to bi psihološki značilo puno) jer bi to značilo preuzimanje krivnje i plaćanje ratne odštete.
Može nas jedino tješiti činjenica da su i oni zaglavili u ratu.
NetkoOdVas, 29.11.2024.
10:35
nema katarze, nema pomirbe dok su dvije "istine" i dvije "povijesti/istorije".
postoji naravno suživot i zaborav.
što reć kad lik kaže..."mi na to drugačije GLEDAMO"?
naravno, vi ste GLEDALI sa brda, imali bolji pogled na Grad koji je gorio...
i to lik koji je iznad jednog drugog grada, svom učitelju, ratnom zločincu, navodno dodavao kišobran a ne pušku...
ybg
Treba pročitati Faktografiju, kojom je Vili mahao izlazeći iz Remetinca.
Ja sam prije par godina...odlična je, baš za situacije u kojima imamo dvoje istine.
vOliM tE
subota, 23.11.2024.Kada duša krene na put prema svome tijelu, ona sigurno bira kakav život želi živjeti sa tim tijelom i u tom tijelu. Iako ima golemo iskustvo, duša nema niti malo straha jer ima pravo znanje o tom vječnom životu koji proleti ko tren, sa svim svojim malim i velikim smijehovima, suzama, očajima, nedostajanjima, borbama, vožnjom u grču ili vožnjom opuštenom praznim ulicama s pokvarenim semaforima, vožnjom koja , kakva god bila, uvijek vodi k istom odredištu. Duša je stari i iskusni putnik, neki put izabere lagodno, neki put teže putovanje, jednako baš kao što bira omiljen miris, boju, filmove, teme i hranu koje će njeno tijelo voljeti, biljke koje će njenom odabranom tijelu činiti dobro.
Neko tijelo duša će valjda procijeniti – izdržljivijim. Neke oči smeđe, bademaste, imat će puno čudesnih trenutaka u svom životu i isto tako puno, puno užasa od kojih je nekada nemoguće okrenuti se i otići.
Sivoplavi pramen, kao onaj od magle , odvoji se i potraži utočište u tijelu. Kao žuta krošnja noću, u magli, kada zasjaji pod svjetlom uličnih svjetiljaka, tako izgleda susret duše putnika i njenog odabranog tijela, s kojim će tek jedno vrijeme učiti ništa drugo, do li voljeti ono nesavršeno.
Prihvatiti ono što boli.
Tuširaš se vrućom vodom i pišeš nesavršene riječi s unutrašnje strane svoje tuš kabine. Nešto kao volim te, pa srce. Pa više srca. Pa svoje ime. Do slijedećeg tuširanja ostati će tek neka mutna i nerazgovijetna naznaka da su tu bila slova, ali ljubav je ispisana, gotovo je. Dovoljno je tek jednom. Razmišljaš u dućanu da li odvojiti dvadeset i četiri eura za čokoladni liker koji ćeš piti sama, pa shvatiš da ni onaj ljetni limoncello nisi još popila i da se ti tvoji rituali opuštanja s alkoholom ljepše odvijaju u društvu. Vino ? Ne, ima ukusnih čajeva koji se piju s mlijekom, vanilla tranquillity, sa žličicom meda od kestena. Može, dušo? S ružičastom dekom, telećom juhicom koja se kuha na štednjaku u ritmu francuskih šansona s radija i s ciklamama koje opet pripremaju svoj zimski cvat.
Čaj dobro podnosi samoću, samoću u kojoj napokon nisi usamljena. U samoći, barem je sve ono što radiš dobro i prihvatljivo, nema kritika, osuda, nema neopravdanih, nema povišenih glasova i tonova, nema odbacivanja, nema kazni ni nagrada, samo ti i tvoja hrabra duša, luda duša koja te odabrala. Koja je odabrala tvoje naizgled krhko tijelo.
Zašto je odabrala baš takva i baš tebe ? To ćeš valjda polako saznavati ostatak života. Kažu ti da sjajiš i onda te gase. Kažu ti da donosiš raspoloženje i onda ti ga kvare. Kažu ti da bez tebe ništa nije lijepo , pa ti se prestanu javljati i ne zovu te danima, mjesecima, godinama. Doživljavaš kritiku i za ono što jesi i za ono što nisi napravila.
Na to se odmahne rukom i ode ? Ili ostaneš s licem koje gori , s glavom koja će eksplodirati dok se ti pokušavaš opravdati i objasniti za ono što nisi učinila? Kome i kako ? Što se točno radi u tom slučaju?
- Da, najlakše je otići, ti uvijek odlaziš.
Duboko vjerujem da se i duša ponekad poželi odmoriti. Iskusna je i izdržljiva, ali može se umoriti. Neki će je tada umrtviti, kako ne bi čuli taj težak plač. To cviljenje koje ne da spavati.
Kao što ona nama pokazuje put i uvijek nepogrešivo zatitra na ljepotu u tisuću boja, mirisa i okusa, mi joj možemo u pravom spektru njezinog nježnog nadahnuća ponekad uzvratiti tom istom ljubavlju i ljepotom, odabrati je kao što je ona odabrala nas, pružiti bar mekan jastuk, dobru glazbu, pokloniti joj dane umotane u kolačiće sreće.
Ispisati joj pjesmu, poruku na zamagljenom staklu tuš kabine, skuhati juhu.
Reći joj, odabrala si pravu, ludačo luda, kao da ona to ne zna.
komentiraj (10) * ispiši * #
Donabellina, 23.11.2024.
19:55
Božee Sarah, što ti napisati a da bude bar dijelom kvalitete i emocija ovoga teksta ?
Od nasumične vožnje do skuhane juhe , od ciklama u ponovnom cvatu do biranog čaja ?
Ili onih poruka koje je para izbrisala čim su napisane ?
Ovo je tekst koji se čita srcem : slova u riječima su samo usputna bilješka
Sarah, 23.11.2024.
20:23
Hvala:-*
A čita se uz:
https://youtu.be/_ZnCK0qF1V8?si=4RavkcSUK6T10AB2
( divna Gibina, nova: Drvo)
Supatnik, 23.11.2024. 20:31 Iako ponekad izgleda teško, ponekad čak i nemoguće, jako je važno sačuvati sebe, da bi se mogli darivati, onima koji to žele i zaslužuju, jer zar postoji nešto osim nas samih vrijedno darivanja.
lijemudro, 23.11.2024. 22:44 To se zove samoanaliza , neki od nas su skloni tome :)
Ypsilonka, 24.11.2024.
06:45
Jao @sarah, nije to samoanaliza, ovo je istakanje duše, najfinija poezija, čista emocija.
To krhko tijelo je dobilo dar i ne čuva ga sebično nego razlijeva riječi po usputnim prolaznicima, pruža im ruku, zove da dio puta prođu s njom. Putuju s njom.
Vodi ih svojim riječima do najintimnijih dijelova duše.
Osupnuta sam i zadivljena. Hvala.
Sarah, 24.11.2024.
08:52
@ Sup, da, i još više, darivati se i kad je teško, omalovaženo, neprepoznato...jer došla sam naučiti nešto jako teško.
@ lijemudro, pa zapravo, tek kad sam napisala i pažljivo pročitala, postao mi je jasniji taj osjećaj koji me morio...
@ znaš, nekada pustim da pišu prsti sami, bez glave i autocenzure, kako bih došla do nekih odgovora koji su mi potrebni..
ako su ti odgovori bili potrebni i tebi, ako si ih prepoznala, nitko sretniji od mene , tvoj je komentar poezija, pročitaj. I piši, imaš dara baš, baš.
Dvi, tri riči..., 24.11.2024.
09:52
Fedon, ili o duši...
...
Mislim, ovi neki su se kroz povijest trudili dokazivati da duša uopće postoji...
Mislim, komu/čemu? ;)
...
Ispis duše.
...
Plus Gibo.
...
Što je ovo jutros?
...
Ja sam u raj (ipak) upala?
Mrr Mau, 24.11.2024. 12:02 Predivno! Sve! Hvala!
kejtoo, 24.11.2024. 15:29 Ovo je tekst za čitati uz kapučino :)
Sarah, 24.11.2024.
20:59
@ Dvitrija;-) tvoji su komentari besmrtni, kao i tvoja duša. Što će ti onda uopće raj ?
Da, vidjela sam da je danas Drvo sinhronicitetom bio inspiracija mnogima...to je blog.
@ hvala Mrr Mau
@ prije bih rekla uz čaj, al bitno je da se čita...
Jedan dobar smijeh
nedjelja, 17.11.2024.Biti baka, znači s vremena na vrijeme sazvati sastanak kućnog savjeta i kroz polusmiješnu maniru, objasniti podmlatku da odjeću ne peru i ne peglaju dobre vile ili veseli patuljci Djeda Mraza. Što zapravo znači da to sve radi baka dok podmladak spava ili igra igrice na mobitelu.
Da priprema ručka znači davati ljubav kroz prženje luka, drvenu kuhaču, paradajz u tubi i fino napacano meso od prethodnog dana. Ljubav je i sve ono povrće u juhi. Mekana mrkva. Aromatičan celer. Da ta skuhana i servirana ljubav, ne može uvijek biti jednako uspješna i ukusna, ali je svejedno ljubav, za kojom treba pokupiti mrvice sa stola, tanjure staviti na pranje, a baki pokloniti duge zagrljaje koje toliko voli dok imitira Olafa iz crtića.
Baka isto mora znati otrpjeti i kritike. Dođe tako dan kada ispada da ništa ne zna, ni prati, niti peglati, a kamo li kuhati. I to druga baka kaže svojoj kćeri da je prva baka previše natrpala veša i da se nije dobro oprao, pa ga je morala ponovno prati.
To su za baku- obične bapske priče. To je druga baka trebala reći prvoj baki i ostaviti joj veš da ga ona opere, a ne to prenositi trudnoj kćeri. Druga baka se natječe i dokazuje. Prva baka odlazi s unucima na misu. Pa plače od početka do kraja. A ne smije reći zašto.
Za poslovni sastanak koji sam imala prošli tjedan, ponudili su mi svoje jordanice i tatinu novu trenirku.
Jučer smo gledali slike s tog mog poslovnog sastanka ( baš si mogla obući moje jordanice ), na kojima se veselo smijem poput djevojčice koja je prvi put u zoološkom vrtu. Raskoračan stav, ruke mi pričaju neku svoju priču i iz aviona se vidi nepripadanje, premda tri sata sama izlažem pred svima predmet po predmet, kako bih dobila od strane delegacije svu dokumentaciju potrebnu za rješenje.
Strana je delegacija smrtno ozbiljna, iako nose košulje na cvjetiće.
Objašnjavam stranoj delegaciji i mojim visoko pozicioniranim kolegicama, da ta komplicirana rješenja ne donose dobre vile ili veseli patuljci.
Nego ja. Sama.
Moje visoko pozicionirane kolegice, nekada prije i prijateljice, govore mi da sam ista, da sam ko djevojčica, da sam odlično odradila posao.
I ja znam da to sve jesam. Govore mi to bez imalo sumnje, moje naotečene oči, kapci, suze koje mi se slijevaju niz obraze od zamora očiju.
Znam samo da im zbilja ne zavidim na visoko odskočenoj ljestvici i na znatno većim plaćama od moje,
jer sam uz osobu uz koju mogu biti sve što želim.
A to sam ja- svjesna što sa sobom donosi i čega se sve odreći treba za tu visoku ljestvicu i plaću.
Od slobodnog vremena, do bezazlenosti. A ovo drugo bi me ubilo.
Tako da..Ajde.
Probajte me zamisliti kako se slikam pored divno uređenih žena koje stoje uspravno poput voštanica, s tek malim kontroliranim osmjesima, kontroliranim rukama i nogama i pogledima.
A ja izgledam kao da ću svaki tren zaplesati, iskoračiti iz slike i smijem se kao da sam u luna parku. Na autićima.
Ako ste dovoljno maštoviti, to bi vam moglo izmamiti dobar i zdravi smijeh.
Probajte si zamisliti i kako govorim drugoj baki da je meni trebala reći za veš. Jer to radim dvadesetak godina i dosta o tome znam.
Ona kaže, moja ti kćer to nije trebala reći.
I tako. Ja se smijem. Bapske priče.
komentiraj (9) * ispiši * #
Supatnik, 17.11.2024. 10:45 Više puta sam ulazio u taj svijet ozbiljnih i moćnih, s velikim plaćama, velikim autima i malim pimpačima kod muškaraca i velikim kod žena, i svaki put sam osjetio olakšanje kad bi pobjegao iz njega, nema tu ničega, više je osobnosti i integriteta na zidiću ispred dućana nego u tim salonima, nije to za poštenu ženu :)
lijemudro, 17.11.2024. 10:51 Neka si ti nama zdrava i vesela...
Donabellina, 17.11.2024. 11:04 ma ti si lijepa i najmlađa baka i evo----peto ti dolazi ------brigam nikad kraja, reko bi veliki Krleža
Sarah, 17.11.2024.
13:05
@ ma da, pozeri. Meni ti je njih žao užasno, jer ih sve znam kad su bile normalne, zdrave i lijepe. Bez tikova.
@ i ti lijemudro, uživaj!
@ anči, da mi bar godi da me čitaju i postove posvećuju neke tu bezvezne spodobe...da mi nisi ukazala, ne bih ti ja to ni skužila, jer su mi sive i izvan dosega moje pažnje.
Dvi, tri riči..., 18.11.2024.
09:26
Ne znam točno kakva bi baka trebala biti...
Moja jedna je radila odlične pite, jako sam je rijetko viđala ali su mi prenijeli njenu vještinu
Od druge baBe sam naučila puno, gledajući gdje sve griješi, ali obje su mi u srcu iako ih odavno nema.
Ne možeš biti nego ono što jesi, a djeca ionako srcem vide, pa vole neizmjerno.
P.S. odjebi vešeraj, nije to tvoj fah očito :D, nauči djecu puzati po travi ;) i mirisati travu, cvijeće.
Sarah, 18.11.2024.
09:39
Ja sam im baka, druga čeka prvo unuče, no trudi se tako jako, da to povremeno izgleda kao da me želi istisnuti, kao da joj smetam:-)
Da nije moj fah:-))) nemoj me sad još i ti nasmijavati.
Ja sam ih učila sve, sad najmlađi ide u treći razred, a gomile veša su svih ovih godina prošle kroz moje ruke...upravp peglam i pečem im kroasane...
Dvi, tri riči..., 18.11.2024.
10:48
Ouuukeej.
Veš se mora oprati dva-tri puta da bi bio blistavo čist, uz današnje praškove, ne razumijem kako ne razumiješ.
Evo, sad si me sjetila: otisla sam u perilicu dodati par zrnaca Izosana. ;)
Sugeriram ti da kroasane napuniš čokoladom. ;)
Sarah, 18.11.2024.
12:43
@ ima OKP žena, nemojmo si lagati i to svi kuže i kažu- a kaže to i ona, doduše u šali. Kako mene taj OKP uvijek dopadne:-))
Maloprije mi je moj sin uzeo iz ruke padelu( protvanj) da je ne oštetim kao( tlak mi je na tisuću), a inače se tako ne ponaša dok nema punice...što znači, da više nećemo kombinirati.
Ja sam živjela sa svekrvom i sve te bapske fore znam napamet:-)
Meni to dobro dođe, da kažem kako nisam sposobna više..ili kako zapravo nikad nisam ni bila.
Nije moj fah, dobro ti kažeš.
j., 21.11.2024. 16:23 nije to ništa što dvije-tri puse ili osmijeha ne mogu riješiti, do zaborava... :) a ovo o pozama i pozerima... da, pa zapravo čitavo društvo je jedno veliko trgovište; svatko donosi ono što misli da bi mogao najuspješnije prodati... nagledao sam se tih ljudi kojima je bilo važno i prevažno ostavljati dojam; s vama ženama je to malo teže; kod nas muških ne odlaziš uvečer u birtiju niti subotom na nogač pa te nakon par mjeseci nagovaranja (pa kaj ćeš u toj šumi, jesi ti normalan) brzo zaborave... dobro, zaborave te oni i onda kada su blizu kopanje i kada se dijele karte, ali to je cijena koju moramo biti spremni platiti; možda ne toliko mi sami, koliko oni oko nas koji nas vole i kojima je istinski stalo do nas... :)
(P) ogled
petak, 01.11.2024.S jeseni priče se rode
Sve podatno je, nježno i meko
Magla ko punomasno mlijeko
Akvarel s previše vode
Predebelog nebeskog kista
Zalasci su napete borbe
Nevidljivog svijeta torbe
U svjetlosti i tmina blista
Mrak guta zlato da bi se odmorilo
Čežnja gnjili ko natučena jabuka
Zbog straha skrita ispružena ruka
Sve teško valja te da bi te otvorilo
Meko - sve je, samo ljudi tvrdi
Ne vide u žurbi što i gdje gaze
I ne vide da ih ovi dani maze
Jer gledaju samo ono što ih srdi
Tvoje vrijeme nije, zadrhti ti faca
Svud je blato, lokva i dimi
To Zemlja se u ruke zimi
S povjerenjem na leđa baca
Dok čvorci zoblju posljednju smokvu
I grozd svjetlosti sjenica jede
Mačke njeguju svoje zamišljene poglede
"Twick or Tweet,smell my feet,gimme somethin' good to eat...if u don't, I don't care, I'll pull down your underwear!~HAPPY HALLOWEENIEEE!~"
komentiraj (13) * ispiši * #
Donabellina, 01.11.2024. 08:56 * (
Dvi, tri riči..., 01.11.2024.
09:26
Lijepa...
Jesenja...
Nostalgična...
Pomalo arhaična..
...
Jutra su i tu maglovita, ipak sunce isuši taj akvarel i nađe se sat dva za šetnju, meditaciju, disanje..
Volim jesen.
Supatnik, 01.11.2024. 10:19 Ja sve nešto mislim da bi se još moga okupat, ovi Dalmatinci nemaju pojma kako miriše more u babljem liru, njima je čim Gospa prođe ladno
Dvi, tri riči..., 01.11.2024.
11:19
Supatniku: Ove godine se nisam okupala u moru još, a nisam bila ni na moru...još. Što ne znači da neću.
U more (ove temperature) bi me trebalo gurnuti, a na more bi me trebalo odvesti.
Ne da mi se ništa forsirati... ;)
Supatnik, 01.11.2024. 13:36 Ja sam planirao još barem jedan vikend, ovaj prošli Misec kad nema furešta, dok još nisu raskopali ceste otić u Šepurine, ili tamo di Zečevo ljubi kopno, ali mi je kolega dobio otkaz, pa sam mora preuzet i njegov dio posla i raditi svaku subotu, pa su mi propali planovi, meni je 20 u moru sasvim ok
Sarah, 01.11.2024. 14:16 Ovaj put nisam more niti takla. Al sam ga ljubila zjenicama dok sam peglala mojim pilićima na balkonu.
Supatnik, 01.11.2024. 15:48 Pilići će navijat za Hajduka:)
Sarah, 01.11.2024. 17:09 Pilići igraju za Hajduka!:-)) zabijaju golove da se sve praši.Najstariji je špicer. Objašnjavao mi je neki dan kaj je zaleđe. Napokon sam naučila:-))
Sarah, 01.11.2024. 19:07 Al upravo sada s tatom u Šibeniku pjevaju s tribina: Dinamoo Zagreb!:-*
Lastavica, 02.11.2024. 16:07 Mačke razumiju što ljudi još ne shvaćaju...
j., 04.11.2024. 20:20 Ja sam se okupao nakon branja maslina prošli vikend i sada čuvam tu sol u kosi blesavo svaki put pod tušem preskačući oprati je; kao da ću posljednji trag ljeta isprati ni u što. Eto, dobro si napisala ovo o mekoći jeseni i tvrdoći ljudi :)).
Sarah, 07.11.2024.
08:12
@ zbog toga prema mačkama uglavnom osjećam strahopoštovanje :-)
@ ja imam alergijski konjuktivitis od maslina, kaže mi prošli tjedan lokalna doktoressa.
A masline nit dirala nit mirisala.
Valjda leti zrakom!
Mrr Mau, 13.11.2024.
13:11
Prekrasna pjesma! Izdvajam posebno:
"Meko - sve je, samo ljudi tvrdi
Ne vide u žurbi što i gdje gaze
I ne vide da ih ovi dani maze
Jer gledaju samo ono što ih srdi"
I maca u meditaciji.
Kad čitam ovaj blog, ja moram meditirati. Sve što pomislim da bih napisala u komentar je nedovoljno. Hvala vam!
Donabellina, 30.11.2024. 08:32 Ovo je savršena novela : pogled od sada do unazad , od ove do one Sarah sa srcem punih sjećanja i s neispunjenim prazninama u protoku vremena koje uglavljuje nezaborav ljepota
Sarah, 30.11.2024. 14:04 @ Anči, blog je prepun kutija danas: neki razmišljajući o kolačima, neki imaju nutra šarafe, matice, vijke, a ja sam još u kutijama s božićnim ukrasima, radi adventskog vijenčića.
Neki su u ljubavi ili se barem trude, neki osnažuju osjećaj zaljubljenosti, jer se tu radi o zaljubljenosti u život sam, vitalnosti, životnosti, u prskalice u dječjim očima...dok neki usamljeni i principijalni, pišu kako je mržnja trajnija i jača i ko pravi Grinčevi, dijele savjete o tome što je prava ljubav, pravi brak, preziru zaljubljenost jer je ona površna( !) povezuju je s erotikom (?!) tvrdeć da smo mi sve koje smo se udale, rodile djecu ili imamo ( nedajblože) unuke, obične očajnice koje nismo znale biti same, koje smo ucijenile s trudnoćom( ?!)...i vi udate i ostvarene žene, takve spike pušite...baš mi vas je žao.
Mi. Ljudi s rupama, 30.11.2024. 14:55 Ja bi tako danas kitila i bor i stan i stubište :))))
Uvijek bi ono što ne mogu taj čas...
Ma, ne mogu čak niti do kutija dok Andrija ne dođe.
Eh
Sarah, 30.11.2024. 15:04 @ i ja, i ja...i već jesam:-))) kupila sam neke lampice u Lidlu, totalno su fora, 10 motiva, vise mi sa zavjesa, veliki Božićnjak spava sa mnom na kauču, radim vanilin kiflice s unukom, i tak;-)))
Ypsilonka, 30.11.2024. 16:23 Često sam kroz život osjećala zaljubljenost. Dobro govoriš, to je zaljubljenost u život. U jesen sam u maglovitoj večeri prolazeći pored kestenjara u želucu osjećala leptiriće. To uzbuđenje, ushit (zaljubljenost, očaranost) sam osjećala u najraznovrsnijim prilikama. Običnim životnim.
Zaljubljivala sam se u pjesme u knjige u ljude ( i žene i muškarce) u prirodu....
Onda sam mislila kako je došao kraj i kako se nikada, nikada više neće ni na tren vratiti taj osjećaj, ali je.
Ili je milost u pitanju ili unutarnje postavke, što je nek je.
Jučer je napravila predivni adventski, danas se pale lampice po prozorima. Snabdjela sam se mirisnim svijećama. :))
Mržnju sam osjetila tek u kasnijim godinama. Mržnju prema životu. Ona je strašna sila i snaga, ali nakon što poruši sve, razori onoga koji ju hrani. Ljubav je pak strpljiva, pouzdana, dobrostiva, nježna: uvijek i zauvijek će se iznova roditi.
Liječi, regenerira, održava, drži ravnotežu.
Meni nije važno ni jesam li bila udata ni to što sam se razvela. Rodila sam, a mogla sam ne moći.
Meni je kroz život bilo dosta važno što sam bila voljena i sada sam voljena.
Ne samo u intimnom odnosu: važno mi je što me moji prijatelji vole, moja obitelj. Nezamislivo mi je kako se nekim ljudima dogodi pa godinama ne razgovaraju s braćom, roditeljima, to ja ne bih mogla.
Nadalje mi je divno kad nekamo dođem i sretnem se s nekim što mu oči zaiskre, što me s toplinom obasipaju, trude se oko mene.
To je ljubav isto.
Ne bih mogla živjeti bez tog osjećaja ljubavi koja daruje puninu, bogatstvo.
Znam kako znaš o čemu pričam.
I bilo bi lijepo da mogu skrolati smrznuti komentar da vidim što sam sve nadrobila, da ispravim tipfelere, ali ne mogu pa ga puštam oriđiđi.
Zaljubljenost u život je pogonsko gorivo.
Sarah, 30.11.2024. 16:45 @ itekako te razumijem. I kad sam na dnu, uplašena za nečiji život ili zdravlje, ili sama bolesna, zaljubljujem se u sumrake...evo upravo jedan sada, idem ga brzo fotkati!
Supatnik, 30.11.2024. 17:25 Važno je da su ljudi zadovoljni vlastitim odabirima, ako su njihovi vlastiti, nismo ovdje da bi udovoljavali tuđim frustracijama
Donabellina, 30.11.2024. 20:10 Spadam ali zaista spadam u SRETNE OSOBE ( ne žene, nego i muškarce ) koji ne znaju mrziti Jako volim ljude i ponekad pravim se blesava ko ona tri majmuna koja ne čuju, ne vide i ne govore---nije pametno, jer patim unutra ali ne mogu biti drukčija.
I opraštam svima sve i uvijek.....čak i onda, ako to ne pokažem , ja sam oprostila sve i svima
Sarah, 30.11.2024. 21:48 @ supi, da, da, zadovoljstvo im se ne može poreći:-))
@ Ane, dok god patiš iznutra, nisi oprostila, pa ne znam di ti je tu sreća. Ti nisi humana spram sebe.
I ja volim ljude. Nekada je ta ljubav i slijepa. Neki put je unatoč. Al ne pada mi na pamet i ne znam kako bih to uopće uspjela i zašto: voljeti nekoga tko me bezrazložno mrzi.
Ne mrzim i ne sabotiram nikoga. Doista, što mi je bljutavo ne čitam. Ima dovoljno mjesta za sve.
j., 01.12.2024. 09:27 I ja imam sličnu malenu kutiju; na njoj piše Beč 1928.; ona je sve što je ostalo od valjda desetak takvih kojih se sjećam otkad pamtim; svake godine stavimo iz nje na naš stari, već olinjali plastični bor jedan jedini komadić; neko već okrhnuto zvonce ili kuglicu, da oni - oni davni, svi oni koji su ikada tim nakitom kitili svoje borove - znadu da smo i mi s njima.
Mislim, to stavljanje; to na Badnjak rade ovi mlađi; ja negdje iz prikrajka hvatam c i f i g dur da ih ne davim svojim staračkim pričama, a prethodno sam oprao pod u onom kutu gdje ću nasaditi bor, usisao svu prašinu od ljeta i donio iz garaže kutije s tim svime.
A sinoć, sinoć smo kao i uvijek u sumrak poput tata pošli na rub šume i poskrivećki odrezali par grančica čempresa da ih se isplete na vjenčić. Prošle godine smo čak išli po kiši; ta zavjera nam je kao neki ritual. Taj čempres smo posadili davno; kraj groba kćerinog papagaja; kraj prave duboke šume, blizu mjesta s kojeg smo odselili i sada više nemamo gdje i zašto saditi novi, a kupiti tu šaku zelenila za par bezvrijednih cenata pored svega ovoga; to nam se nekako čini kao da ne valja.
Pa mislim dok gledam kako vješte ruke pletu to zelenilo oko vjenčića: koliko je ruku stavljalo onaj nakit čitavo jedno stoljeće; istih ruku kao i moje - koje su jednom bile dječje, a već ubrzo staračke; i svaki put drhturave od istog uzbuđenja i blagosti. Jedne su ruke sjekle neki bor, druge su neki drugi vukle uzbrdo kući, treće su taj nakit brižno čuvale i donijele iz dalekog velegrada, četvrte su ga sakrivale kada ga se moralo sakrivati, pete su ga pronalazile, čistile, postavljale.... Ruke stare i mlade, sretne i nesretne, u grču i u milovanju; deseci ruku isprepleteni u stoljeću. Čitavo kolo od šume ruku; iza očiju su ruke, iza ruku kuca srce... :)
Jer; blagost je ta koja je nepobjediva. Blagost je kraljica i utjeha i ludost istodobno. Nikada i nigdje nismo dobili ništa drugoga osim onoga što smo dali.
Sarah, 01.12.2024. 22:33 Hvala ti , Vjetre:-*