Mali ratni dnevnik

U vrijeme prvih uzbuna u Zagrebu, moj se tadašnji dečko bacao pod bor ispred ulaza zgrade u kojoj sam tada živjela, na najmanji zvuk udaljenih bombi i granata. Imali smo devetnaestak godina i bilo nam je to smiješno. A samo ljeto prije, vraćala sam se s roditeljima vlakom s mora i nekoj sam random Slovenki u Kninu kroz otvoren prozor vlaka, objašnjavala naše odnose sa Srbima. Društveno-političku situaciju iz moje perspektive. Sjećam se da me moj stari povukao odostraga za majicu i uvukao u kupe s mamom. Naime, nasuprot nama, stajao je na kolosijeku vlak iz Beograda. Ja nisam osjećala nikakvu opasnost. Pričala sam toj Slovenki kako je. Doživljavala sam cijelu tu situaciju kao pokušaj izlaska iz jako duge, loše, iscrpljujuće ljubavne veze, u kojoj je jedna strana povrijeđena i radi probleme, dok je druga odlučila osamostaliti se i pokušati sama. Naravno, ni sanjala nisam da će taj običan prekid veze dovesti do mučnog i nikome potrebnog rata, u kojemu se bez ikakve osnove svojataju čitavi dijelovi naše zemlje. Cijeli gradovi sravnjuju sa zemljom. Bombardiraju crkve, bolnice, škole. Ubijaju civili. U pozadini svega bio je samo užasan strah; znala sam to cijelim tijelom, dok sam pričala s mojom prvom simpatijom, koji je morao otići iz Zagreba jer je bio srpske nacionalnosti, a dok su neki moji drugi prijatelji, za koje nisam ranije niti znala da su srpske nacionalnosti, ostajali u Hrvatskoj, radili i dokazivali se. Taj je rat bio pravim primjerom kako jaka i nekritička medijska kampanja i dosljedno huškanje jednih na druge, uspješno može dovesti do užasnog krvoprolića. Dovoljno dugo ponavljaš laž i ona se pretvori u istinu. Istina je bila da smo se samo trebali mirno razići, kao što su to već ranije napravile neke države u našem okruženju. Situacija se zakomplicirala, jer su u većini vojnih kasarni u hrvatskim gradovima služili obvezni vojni rok ljudi srpske nacionalnosti, kao dio one sumanute ideje o bratstvu i jedinstvu. Moji su prijatelji služili vojsku u Valjevu, Kragujevcu..i pisali duga mi pisma. Zadnja generacija u JNA bila je upravo moja.
Ratne strahote, imala sam puno sreće, nisam osjetila na vlastitoj koži. Bilo nam je samo ograničeno kretanje.

U podrumu smo za vrijeme zračnih uzbuna i općih opasnosti, pjevali Nekako s proljeća višeglasno. Pričali su se vicevi. Susjedi su se napokon malo družili. Nagađalo se hoće li sići u sklonište i oni susjedi Srbi navodno, s trećeg kata. Jedan je s petog kata imao pištolj u džepu jer nije nikome vjerovao. Imala sam doma tada dvije mačke koje su savršeno znale predosjetiti opasnost i uzbunu. Naježile bi se cijelim dlakavim tijelom i pretvorile u upitnike. Kasnije, kad smo se malo odvažili, znali smo otići i do susjednog naselja na kavu, uvijek imajući u vidu gdje je koje sklonište. Birali smo kafiće upravo po tom ključu, po blizini skloništa koja su se tada gradila gotovo uz svaku zgradu, za slučaj nuklearnog rata. Sjećam se da su ta skloništa u početku čak imala i one gas -maske koje smo prvi put vidjeli na satu ONO i DSZ; bila su super opremljena ta skloništa, no kasnije se sve to pokralo.
Za vrijeme uzbuna, imali smo i prava mala prvenstva u kartanju bele, nije bilo škole; jednom me uzbuna zatekla u pekari na Cvjetnom trgu, kada sam se vraćala sa audicije za akademski zbor na kojoj sam prošla, a saznala sam to na operaciji zuba na Šalati, gdje me operirao dirigent…Zbog rata i uzbuna, moja karijera pjevačice u akademskom zboru Ivan Goran Kovačić neslavno je propala, mnogo toga nije nikada zaživjelo, ali da je zbilja rat shvatili smo tek nakon zvončića koji su padali po Zagrebu i ranili ljude.. Dotad smo uglavnom samo na vijestima gledali kako raste broj stradalih u gradovima istočne Slavonije i samo bespomoćno i neutješno plakali na Zlatne dukate i Moju domovinu koji su uvijek puštali na telki, prije nego bi se oglasila uzbuna.

Svega toga živo sam se sjetila čitajući preko telefona mom unuku lektiru "Moj tata spava s anđelima ( mali ratni dnevnik)", Stjepana Tomaša. Pokušao je knjigu na više mjesta posuditi da bi je pročitao na vrijeme, jer škola mu ima samo tri primjerka knjige.
Nije našao knjigu, pa sam je posudila u Zagrebu i krenula mu čitati preko telefona, da mu pomognem. Sva sreća, jer mu ništa ne bi bilo jasno!
Svih 164 stranica podijelila sam na broj dana koji mu je preostao do dana predaje lektire, pa svaki dan čitamo po tridesetak stranica.
Puno mu toga moram objašnjavati; radi se o devedesetima kada nije bilo kompjutora, pametnih telefona i televizora, a nestanci struje bili su uobičajena pojava. Glavna likinja je dvanaestogodišnja duhovita, znatiželjna i bistra Cvijeta koja proživljava rat u Osijeku, gdje tih godina svaki dan bude ranjeno dvadeset ljudi, a ubijeno barem pet, šest. Ne ide se u školu, boravi se veći dio dana u podrumu. -Užas, govori moj A. svako toliko, dok mu se zjenice šire od užasa, premda iz svoje perspektive ne može sasvim ispravno niti pojmiti kakvo je to teško djetinjstvo i kakva je to potresna mladost bila. I bolje da ne može. I daj Bože da ne sazna. Nikada. Čitajući neke teške događaje koje djevojčica u knjizi opisuje, i sama s knedlom u grlu jedva susprežem suze, svjesna da rat zapravo nikada nije u potpunosti završio. I tko zna kad će. Očekivali smo samo malo: oprostite. Nismo ga dobili, koliko znam.
Objašnjavam mu njemu nepoznate riječi. Tranzistor, radio na baterije koji Cvijeta redovito sluša, njemu je potpuna nepoznanica. Djevojčica čita novine, jer nema još googla i interneta. Majka je upozorava da štedi baterije. Redukcija struje. Pogledaj koliko stvari podrazumijevamo, kažem mu. Pitka voda. Grijanje. Toplo vam je, a svađate se oko gluposti. Cvijeti se u vlastitom domu ledi dah i stalno živi u strahu za sebe i svoje bližnje.

Rat je izgleda nažalost potreban s vremena na vrijeme, da bi ljudi prestali sve i stalno- razmaženo podrazumijevati. Te davne 1991 godine, podudaraju se datumi s danima ove godine, 2024.-te. Dok se kuha rat svjetskih razmjera, i više je to nego znakovito.
Djeca danas slušaju srpske youtubere, duhoviti su im, u šali izgovaraju neke srpske riječi i izraze. Neshvatljivo im je da smo s njima takvim opuštenima i duhovitima, bili u ratu. U Dalju su tijekom rata hrvatsku djecu učili ćirilici i srpskim ratnim pjesmama.
Mala Cvijeta u knjizi prepričava jednu emisiju na njenom tranzistoru, gdje hrvatski svećenik kaže kako ga je Bog naučio voljeti sve ljude, a sada ga on , božji čovjek, moli da ga nauči mrziti ljude, jer u ratu pobjeđuje mržnja, onaj koji mrzi.
Dvanaestogodišnja Cvijeta postavlja si pitanje da li je to baš tako i to je zapravo osnovna okosnica i knjige i rata. U knjizi Cvijeta objektivno pripovijeda i o hrvatskim mrziteljima svega srpskog. Opisuje dječjim rječnikom kako je bilo i ljudi srpske nacionalnosti koji nisu mrzili, nego bili u gardi. Susjedu Sekuliću, čovjeku srpske nacionalnosti, prepuklo je srce kad je morao napustiti Hrvatsku zbog prijetnji koje je doživljavao, iako je išao u podrum i nije ratovao.

Moj A. kaže da mržnja ne pobjeđuje i ja mu vjerujem.
Pobjeđuje opraštanje, pobjeđuje uvijek baš ono što je najteže. Trebamo praštati i kad se od nas ne traži oprost. Jer je tako puno teže.
Mrziti je isuviše lako.

Unatoč svom tom užasu, u ovoj dječjoj knjizi nema nimalo mržnje. Samo preživljavanje u liku dvanaestogodišnjakinje, koja ne može shvatiti zašto mora otići od roditelja u Austriju. Koja ne može shvatiti zašto joj razaraju grad, zašto Europa i UNPROFOR samo „sjedi i gledi“ , zašto rat nikako ne prestaje i zašto su neki tate morali otići spavati s anđelima.