Vidiš za razliku od tebe, dječja pravobraniteljica, kojekakve udruge, predstavnici ljevice, i pripadnici najdraže nam manjine su u knjizi pronašli koješta pa sve do veličanja Ustaštva, tako to biva kad se ne kazne krivci, ne samo da ne dobiješ oprosti, nego te pokušavaju uvjeriti da su imali pravo uraditi to što su uradili.
25.11.2024. (21:41)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ma ti ljudi knjigu nisu imali ni u rukama, a kamo li je pročitali! Djeca znaju istinu i zato jer ne znaju mrziti. Dječak iz Dalja, nakon što su ga prisiljavali da piše ćirilicom, pozdravlja svoje male prijatelje iz razreda, Srbe. To opraštanje se u knjizi baš naglašava. Jer iz mržnje ništa dobro nikada nije izraslo. Ne možeš biti ustaša ako braniš svoj dom- to je klasična zamjena teza. Zna se ko je i na koga krenuo. I kada i zašto. Sve je drugo zlonamjerno.
25.11.2024. (21:49)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
"Pobjeđuje opraštanje, pobjeđuje uvijek baš ono što je najteže. Trebamo praštati i kad se od nas ne traži oprost. Jer je tako puno teže. Mrziti je isuviše lako."
Divno, istinito i pomalo nedostižno...........oprost uvijek, jer oprost nikad nije i zaborav ma koliko ovu zvučalo oksimoronski
25.11.2024. (23:53)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Oprost je nešto što je svojstveno ljudskom rodu, zaborav također, da nije tako već nas odavno ne bi bilo. Doduše iako puno pričaju o tome malo teže opraštaju žene, jer su nekako krvoločnije, kao i muškarci sa ženom u sebi.
Oprost međutim ima smisla samo ako ga počinitelj onog lošeg želi, i odriče se namjere ponavljanja zlodjela, što kao što smo svi svjesni u predmetnom događaju nije slučaj, zato se više inzistira na zaboravu, na koji s nepodnošljivom lakoćom pristaju oni koji nisu oštećeni, što je razlog zašto se zlodjela ponavljaju, ta besprizorna neinteligentna potreba glupana da podrže zlo.
26.11.2024. (06:42)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mislim da oprost uvijek ima smisla. Isus je rekao, oprosti im jer ne znaju što čine. A Isus nam je frend i uzor. Teško je to kad si direktno stradao, psihički ili fizički. Oprost nikako ne znači zaborav i dozvolu da me ponovno povređuješ i to treba svakako dati do znanja. Oprost znači izdići se iznad blata i šljama mržnje i osvete, oprašta se da bi počela budućnost, da se raščisti zrak, da se krene ponovno ispravnije, da se čovjek sam riješi tog otrovnog i vječnog zamjeranja. I na mikrorazini, tek kad oprostiš možeš ići dalje da ti se ne ponavljaju u životu jedni te isti obrasci, situacije i ljudi.
26.11.2024. (09:53)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ne znam bih li osjećao isto prema mržnji da sam i sam (ili netko od mojih) kojom nesrećom bio zahvaćen time i da je netko stradao; kako se tek osjećaju ljudi koji imenom i prezimenom znade tko ih je unesrećio.... iako slobodno mogu reći da sam potpuno siguran kako bi oboje mojih roditelja umjesto da mi venu i nestanu pred očima, poživjelo znatno dulje da nije bilo ratne neimaštine, straha, jada, beznađa, brige za to što će biti sa mnom i neću li stradati itd.
No, ne umijem zbog toga kriviti nekog konkretnog čovjeka, a kamo li skupinu, narod; tako su me oni sami učili... Ipak, da se desilo neko stradanje sa jasnim i izravnim odnosom uzroka i posljedice, dopuštam da bih i ja mrzio; to je tako ljudski i razumljivo, premda izravno nastavlja beskrajni krug pakla na svijetu.
Što uopće čovjek može naučiti iz takve tragedije kao što je rat? Ona i ja danas se znamo pogledati pa reći, da znamo ovo što znamo danas, pobjegli bismo i nestali odavde tamo gdje su nas, što je još veći apsurd, očekivali. Imali smo sreće, to je jedina prava istina. Ljudi su mravi u mravinjaku i ginu kao mravi - jer su nam tuđa smrt i patnja zapravo strani, sve dok i nas ne oprlje.
Danas sam vježbao u tramvaju; jedna "dama" naljutila se na drugu zbog valjda deset ili dvadeset centimetara prostora - i baš joj je svašta rekla, svašta - a ja sam zamišljao da to govori meni... i vježbao pet udaha kao zlatnu formulu, gledajući kako ljudi kuhaju oko mene i uživajući u tome kada sam vidio da i ova druga podiže zid šutnje i smirenosti. Čudo je to koliko ljudi sami sebi kroje i bojaju život onim što govore. Danima, godinama, čitavim erama oni izgovaraju tminu - i čude se onda tmini oko njih. Nitko me nikada neće razuvjeriti da to nema veze jedno s drugim.
26.11.2024. (19:54)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ne bih se složila kako "tu i tamo" treba rat da ljudi nauče. Ništa ljudi nisu naučili, a naša mladost se ne može vratiti. Da ne govorim o gubicima koji su se dogodili k tome o materijalnim uopće ne razmišljam.
Slažem se da smo se trebali odvojiti kao kao i Slovenija. Ja sam doživjela neke gibitke koje su posljedica rata, isto išla u podrume, ali daleko je to on pravih ratnih stradanja. Život je jedan, a hrpa ljudi se nikada nije oporavila i nikada neće od svega što su doživjeli. Jedna Vukovarka je bila s mamom u toplicama. Žena spava sa složenim koferom pod svjetlom, a radi se tipa o 2019.
Majke kojoj su oduzeta djeca, žene kojima su ubijeni muževi, cijele obitelji, njima.rat nikada nije mogao proći. Njihovi bližni su zaglavili, a i oni s njima na jedan način. Rat "prođe" tek nekima.
Imam frenda koji je u ratu bio od početka do kraja. Dobio je sve povlastice koje mu je ovo društvo moglo dati, ali trebale su mu godine da se uklopi u civilni život. Lični opis mu je promijenjen. Divan je on i dobar čovjek, ali nitko od nas nije ostao isti.
Neki su stradali strašno, neki manje i to ti je to. I bolje da naša djeca, unuci ne mogu shvatiti do kraja...
27.11.2024. (05:21)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
@ Jelen, ako za neprijatelja treba moliti, a Isus tak veli što mi zvuči čak mudro i lukavo, samo mora bit iz srca što je prokleto teško, mogli bismo spojiti ta dva učenja u jedno, pa zaključiti da treba oprostiti, moliti da se urazumi, al mu nikada više ne (po) vjerovati. Jel moguć daljnji suživot s takvim likom ( narodom, nacijom, poslovnim partnerom, ljubavnim)? @ iz takve tragedije može se naučiti više cijeniti svoje, postavljati granice u odnosima, reagirati brzo, ne patiti, ne trpjeti. Pravo je pitanje, kako zaustaviti taj beskrajni krug pakla na svijetu. Izgovaranjem tmine ili izgovaranjem svjetla?
Svjetlo bi bilo i ubuduće biti oprezniji, balansirati, asertivno prevenirati i predviđati buduće sukobe. @ to o potrebi rata bila je kod mene u kontekstu u kojem pišem ( dječja književnost) jedna blaga vrsta sarkazma. Osvrnula sam se naime, na razmaženo podrazumijevanje svega dobroga što u životu imamo. Kao što su neki stradalnici trajno zaglavili u ratu zbog trauma ( moj muž se ubio), tako je i cijeli naš narod zaglavio u tom ranjenom glibu traume, zamjeranja, samopropitivanja i propitivanja smisla svega. Ove Prijovićke tome ne pomažu, samo ruju te rane dublje. Zašto? Pa zato što žalovanje ima svoj tijek individualan kod svakoga, zato što se ne može ozdraviti preko noći, zato što nema procesa potpomognutog psihološkom skrbi nad cijelim društvom. Mi smo kao narod frustrirani, iskompleksirani i traumatizirani, pojedina regija u većoj ili manjoj mjeri. Ova dječja literatura je odličan način zacjeljenja, ide od priznavanja i suočavanja s boli, postupno do prihvaćanja razlika i nošenja sa njima, s naglaskom da moramo raditi na svojoj mržnji i bijesu. Pretpostavljam kako se Srbi kolektivno kao narod nisu ispričali ( a to bi psihološki značilo puno) jer bi to značilo preuzimanje krivnje i plaćanje ratne odštete. Može nas jedino tješiti činjenica da su i oni zaglavili u ratu.
27.11.2024. (06:27)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
nema katarze, nema pomirbe dok su dvije "istine" i dvije "povijesti/istorije". postoji naravno suživot i zaborav.
što reć kad lik kaže..."mi na to drugačije GLEDAMO"? naravno, vi ste GLEDALI sa brda, imali bolji pogled na Grad koji je gorio...
i to lik koji je iznad jednog drugog grada, svom učitelju, ratnom zločincu, navodno dodavao kišobran a ne pušku... ybg
Treba pročitati Faktografiju, kojom je Vili mahao izlazeći iz Remetinca. Ja sam prije par godina...odlična je, baš za situacije u kojima imamo dvoje istine.
29.11.2024. (10:35)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Supatnik
Vidiš za razliku od tebe, dječja pravobraniteljica, kojekakve udruge, predstavnici ljevice, i pripadnici najdraže nam manjine su u knjizi pronašli koješta pa sve do veličanja Ustaštva, tako to biva kad se ne kazne krivci, ne samo da ne dobiješ oprosti, nego te pokušavaju uvjeriti da su imali pravo uraditi to što su uradili.
25.11.2024. (21:41) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sarah
Ma ti ljudi knjigu nisu imali ni u rukama, a kamo li je pročitali!
Djeca znaju istinu i zato jer ne znaju mrziti.
Dječak iz Dalja, nakon što su ga prisiljavali da piše ćirilicom, pozdravlja svoje male prijatelje iz razreda, Srbe.
To opraštanje se u knjizi baš naglašava. Jer iz mržnje ništa dobro nikada nije izraslo.
Ne možeš biti ustaša ako braniš svoj dom- to je klasična zamjena teza. Zna se ko je i na koga krenuo. I kada i zašto. Sve je drugo zlonamjerno.
25.11.2024. (21:49) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Annabonni
"Pobjeđuje opraštanje, pobjeđuje uvijek baš ono što je najteže. Trebamo praštati i kad se od nas ne traži oprost. Jer je tako puno teže.
Mrziti je isuviše lako."
Divno, istinito i pomalo nedostižno...........oprost uvijek, jer oprost nikad nije i zaborav ma koliko ovu zvučalo oksimoronski
25.11.2024. (23:53) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Supatnik
Oprost je nešto što je svojstveno ljudskom rodu, zaborav također, da nije tako već nas odavno ne bi bilo. Doduše iako puno pričaju o tome malo teže opraštaju žene, jer su nekako krvoločnije, kao i muškarci sa ženom u sebi.
Oprost međutim ima smisla samo ako ga počinitelj onog lošeg želi, i odriče se namjere ponavljanja zlodjela, što kao što smo svi svjesni u predmetnom događaju nije slučaj, zato se više inzistira na zaboravu, na koji s nepodnošljivom lakoćom pristaju oni koji nisu oštećeni, što je razlog zašto se zlodjela ponavljaju, ta besprizorna neinteligentna potreba glupana da podrže zlo.
26.11.2024. (06:42) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sarah
Mislim da oprost uvijek ima smisla. Isus je rekao, oprosti im jer ne znaju što čine. A Isus nam je frend i uzor.
Teško je to kad si direktno stradao, psihički ili fizički.
Oprost nikako ne znači zaborav i dozvolu da me ponovno povređuješ i to treba svakako dati do znanja. Oprost znači izdići se iznad blata i šljama mržnje i osvete, oprašta se da bi počela budućnost, da se raščisti zrak, da se krene ponovno ispravnije, da se čovjek sam riješi tog otrovnog i vječnog zamjeranja. I na mikrorazini, tek kad oprostiš možeš ići dalje da ti se ne ponavljaju u životu jedni te isti obrasci, situacije i ljudi.
26.11.2024. (09:53) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
jelen
Dobro, ti imaš Isusa... Meni je ipak ljepše kako reče čudoviti Džingis kan. Veli da neprijatelju se može i oprostiti ali vjerovati mu ne treba nikako.
26.11.2024. (11:01) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
j.
Ne znam bih li osjećao isto prema mržnji da sam i sam (ili netko od mojih) kojom nesrećom bio zahvaćen time i da je netko stradao; kako se tek osjećaju ljudi koji imenom i prezimenom znade tko ih je unesrećio.... iako slobodno mogu reći da sam potpuno siguran kako bi oboje mojih roditelja umjesto da mi venu i nestanu pred očima, poživjelo znatno dulje da nije bilo ratne neimaštine, straha, jada, beznađa, brige za to što će biti sa mnom i neću li stradati itd.
No, ne umijem zbog toga kriviti nekog konkretnog čovjeka, a kamo li skupinu, narod; tako su me oni sami učili... Ipak, da se desilo neko stradanje sa jasnim i izravnim odnosom uzroka i posljedice, dopuštam da bih i ja mrzio; to je tako ljudski i razumljivo, premda izravno nastavlja beskrajni krug pakla na svijetu.
Što uopće čovjek može naučiti iz takve tragedije kao što je rat? Ona i ja danas se znamo pogledati pa reći, da znamo ovo što znamo danas, pobjegli bismo i nestali odavde tamo gdje su nas, što je još veći apsurd, očekivali. Imali smo sreće, to je jedina prava istina. Ljudi su mravi u mravinjaku i ginu kao mravi - jer su nam tuđa smrt i patnja zapravo strani, sve dok i nas ne oprlje.
Danas sam vježbao u tramvaju; jedna "dama" naljutila se na drugu zbog valjda deset ili dvadeset centimetara prostora - i baš joj je svašta rekla, svašta - a ja sam zamišljao da to govori meni... i vježbao pet udaha kao zlatnu formulu, gledajući kako ljudi kuhaju oko mene i uživajući u tome kada sam vidio da i ova druga podiže zid šutnje i smirenosti. Čudo je to koliko ljudi sami sebi kroje i bojaju život onim što govore. Danima, godinama, čitavim erama oni izgovaraju tminu - i čude se onda tmini oko njih. Nitko me nikada neće razuvjeriti da to nema veze jedno s drugim.
26.11.2024. (19:54) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ypsilonka
Ne bih se složila kako "tu i tamo" treba rat da ljudi nauče. Ništa ljudi nisu naučili, a naša mladost se ne može vratiti. Da ne govorim o gubicima koji su se dogodili k tome o materijalnim uopće ne razmišljam.
Slažem se da smo se trebali odvojiti kao kao i Slovenija. Ja sam doživjela neke gibitke koje su posljedica rata, isto išla u podrume, ali daleko je to on pravih ratnih stradanja.
Život je jedan, a hrpa ljudi se nikada nije oporavila i nikada neće od svega što su doživjeli.
Jedna Vukovarka je bila s mamom u toplicama. Žena spava sa složenim koferom pod svjetlom, a radi se tipa o 2019.
Majke kojoj su oduzeta djeca, žene kojima su ubijeni muževi, cijele obitelji, njima.rat nikada nije mogao proći. Njihovi bližni su zaglavili, a i oni s njima na jedan način.
Rat "prođe" tek nekima.
Imam frenda koji je u ratu bio od početka do kraja. Dobio je sve povlastice koje mu je ovo društvo moglo dati, ali trebale su mu godine da se uklopi u civilni život. Lični opis mu je promijenjen. Divan je on i dobar čovjek, ali nitko od nas nije ostao isti.
Neki su stradali strašno, neki manje i to ti je to.
I bolje da naša djeca, unuci ne mogu shvatiti do kraja...
27.11.2024. (05:21) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Sarah
@ Jelen, ako za neprijatelja treba moliti, a Isus tak veli što mi zvuči čak mudro i lukavo, samo mora bit iz srca što je prokleto teško, mogli bismo spojiti ta dva učenja u jedno, pa zaključiti da treba oprostiti, moliti da se urazumi, al mu nikada više ne (po) vjerovati. Jel moguć daljnji suživot s takvim likom ( narodom, nacijom, poslovnim partnerom, ljubavnim)?
@ iz takve tragedije može se naučiti više cijeniti svoje, postavljati granice u odnosima, reagirati brzo, ne patiti, ne trpjeti.
Pravo je pitanje, kako zaustaviti taj beskrajni krug pakla na svijetu. Izgovaranjem tmine ili izgovaranjem svjetla?
Svjetlo bi bilo i ubuduće biti oprezniji, balansirati, asertivno prevenirati i predviđati buduće sukobe.
@ to o potrebi rata bila je kod mene u kontekstu u kojem pišem ( dječja književnost) jedna blaga vrsta sarkazma. Osvrnula sam se naime, na razmaženo podrazumijevanje svega dobroga što u životu imamo.
Kao što su neki stradalnici trajno zaglavili u ratu zbog trauma ( moj muž se ubio), tako je i cijeli naš narod zaglavio u tom ranjenom glibu traume, zamjeranja, samopropitivanja i propitivanja smisla svega. Ove Prijovićke tome ne pomažu, samo ruju te rane dublje.
Zašto? Pa zato što žalovanje ima svoj tijek individualan kod svakoga, zato što se ne može ozdraviti preko noći, zato što nema procesa potpomognutog psihološkom skrbi nad cijelim društvom. Mi smo kao narod frustrirani, iskompleksirani i traumatizirani, pojedina regija u većoj ili manjoj mjeri. Ova dječja literatura je odličan način zacjeljenja, ide od priznavanja i suočavanja s boli, postupno do prihvaćanja razlika i nošenja sa njima, s naglaskom da moramo raditi na svojoj mržnji i bijesu.
Pretpostavljam kako se Srbi kolektivno kao narod nisu ispričali ( a to bi psihološki značilo puno) jer bi to značilo preuzimanje krivnje i plaćanje ratne odštete.
Može nas jedino tješiti činjenica da su i oni zaglavili u ratu.
27.11.2024. (06:27) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NetkoOdVas
nema katarze, nema pomirbe dok su dvije "istine" i dvije "povijesti/istorije".
postoji naravno suživot i zaborav.
što reć kad lik kaže..."mi na to drugačije GLEDAMO"?
naravno, vi ste GLEDALI sa brda, imali bolji pogled na Grad koji je gorio...
i to lik koji je iznad jednog drugog grada, svom učitelju, ratnom zločincu, navodno dodavao kišobran a ne pušku...
ybg
Treba pročitati Faktografiju, kojom je Vili mahao izlazeći iz Remetinca.
Ja sam prije par godina...odlična je, baš za situacije u kojima imamo dvoje istine.
29.11.2024. (10:35) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...