Biti baka, znači s vremena na vrijeme sazvati sastanak kućnog savjeta i kroz polusmiješnu maniru, objasniti podmlatku da odjeću ne peru i ne peglaju dobre vile ili veseli patuljci Djeda Mraza. Što zapravo znači da to sve radi baka dok podmladak spava ili igra igrice na mobitelu.
Da priprema ručka znači davati ljubav kroz prženje luka, drvenu kuhaču, paradajz u tubi i fino napacano meso od prethodnog dana. Ljubav je i sve ono povrće u juhi. Mekana mrkva. Aromatičan celer. Da ta skuhana i servirana ljubav, ne može uvijek biti jednako uspješna i ukusna, ali je svejedno ljubav, za kojom treba pokupiti mrvice sa stola, tanjure staviti na pranje, a baki pokloniti duge zagrljaje koje toliko voli dok imitira Olafa iz crtića.
Baka isto mora znati otrpjeti i kritike. Dođe tako dan kada ispada da ništa ne zna, ni prati, niti peglati, a kamo li kuhati. I to druga baka kaže svojoj kćeri da je prva baka previše natrpala veša i da se nije dobro oprao, pa ga je morala ponovno prati.
To su za baku- obične bapske priče. To je druga baka trebala reći prvoj baki i ostaviti joj veš da ga ona opere, a ne to prenositi trudnoj kćeri. Druga baka se natječe i dokazuje. Prva baka odlazi s unucima na misu. Pa plače od početka do kraja. A ne smije reći zašto.
Za poslovni sastanak koji sam imala prošli tjedan, ponudili su mi svoje jordanice i tatinu novu trenirku.
Jučer smo gledali slike s tog mog poslovnog sastanka ( baš si mogla obući moje jordanice ), na kojima se veselo smijem poput djevojčice koja je prvi put u zoološkom vrtu. Raskoračan stav, ruke mi pričaju neku svoju priču i iz aviona se vidi nepripadanje, premda tri sata sama izlažem pred svima predmet po predmet, kako bih dobila od strane delegacije svu dokumentaciju potrebnu za rješenje.
Strana je delegacija smrtno ozbiljna, iako nose košulje na cvjetiće.
Objašnjavam stranoj delegaciji i mojim visoko pozicioniranim kolegicama, da ta komplicirana rješenja ne donose dobre vile ili veseli patuljci.
Nego ja. Sama.
Moje visoko pozicionirane kolegice, nekada prije i prijateljice, govore mi da sam ista, da sam ko djevojčica, da sam odlično odradila posao.
I ja znam da to sve jesam. Govore mi to bez imalo sumnje, moje naotečene oči, kapci, suze koje mi se slijevaju niz obraze od zamora očiju.
Znam samo da im zbilja ne zavidim na visoko odskočenoj ljestvici i na znatno većim plaćama od moje,
jer sam uz osobu uz koju mogu biti sve što želim.
A to sam ja- svjesna što sa sobom donosi i čega se sve odreći treba za tu visoku ljestvicu i plaću.
Od slobodnog vremena, do bezazlenosti. A ovo drugo bi me ubilo.
Tako da..Ajde.
Probajte me zamisliti kako se slikam pored divno uređenih žena koje stoje uspravno poput voštanica, s tek malim kontroliranim osmjesima, kontroliranim rukama i nogama i pogledima.
A ja izgledam kao da ću svaki tren zaplesati, iskoračiti iz slike i smijem se kao da sam u luna parku. Na autićima.
Ako ste dovoljno maštoviti, to bi vam moglo izmamiti dobar i zdravi smijeh.
Probajte si zamisliti i kako govorim drugoj baki da je meni trebala reći za veš. Jer to radim dvadesetak godina i dosta o tome znam.
Ona kaže, moja ti kćer to nije trebala reći.
I tako. Ja se smijem. Bapske priče.
Post je objavljen 17.11.2024. u 08:53 sati.