vOliM tE
subota, 23.11.2024.Kada duša krene na put prema svome tijelu, ona sigurno bira kakav život želi živjeti sa tim tijelom i u tom tijelu. Iako ima golemo iskustvo, duša nema niti malo straha jer ima pravo znanje o tom vječnom životu koji proleti ko tren, sa svim svojim malim i velikim smijehovima, suzama, očajima, nedostajanjima, borbama, vožnjom u grču ili vožnjom opuštenom praznim ulicama s pokvarenim semaforima, vožnjom koja , kakva god bila, uvijek vodi k istom odredištu. Duša je stari i iskusni putnik, neki put izabere lagodno, neki put teže putovanje, jednako baš kao što bira omiljen miris, boju, filmove, teme i hranu koje će njeno tijelo voljeti, biljke koje će njenom odabranom tijelu činiti dobro.
Neko tijelo duša će valjda procijeniti – izdržljivijim. Neke oči smeđe, bademaste, imat će puno čudesnih trenutaka u svom životu i isto tako puno, puno užasa od kojih je nekada nemoguće okrenuti se i otići.
Sivoplavi pramen, kao onaj od magle , odvoji se i potraži utočište u tijelu. Kao žuta krošnja noću, u magli, kada zasjaji pod svjetlom uličnih svjetiljaka, tako izgleda susret duše putnika i njenog odabranog tijela, s kojim će tek jedno vrijeme učiti ništa drugo, do li voljeti ono nesavršeno.
Prihvatiti ono što boli.
Tuširaš se vrućom vodom i pišeš nesavršene riječi s unutrašnje strane svoje tuš kabine. Nešto kao volim te, pa srce. Pa više srca. Pa svoje ime. Do slijedećeg tuširanja ostati će tek neka mutna i nerazgovijetna naznaka da su tu bila slova, ali ljubav je ispisana, gotovo je. Dovoljno je tek jednom. Razmišljaš u dućanu da li odvojiti dvadeset i četiri eura za čokoladni liker koji ćeš piti sama, pa shvatiš da ni onaj ljetni limoncello nisi još popila i da se ti tvoji rituali opuštanja s alkoholom ljepše odvijaju u društvu. Vino ? Ne, ima ukusnih čajeva koji se piju s mlijekom, vanilla tranquillity, sa žličicom meda od kestena. Može, dušo? S ružičastom dekom, telećom juhicom koja se kuha na štednjaku u ritmu francuskih šansona s radija i s ciklamama koje opet pripremaju svoj zimski cvat.
Čaj dobro podnosi samoću, samoću u kojoj napokon nisi usamljena. U samoći, barem je sve ono što radiš dobro i prihvatljivo, nema kritika, osuda, nema neopravdanih, nema povišenih glasova i tonova, nema odbacivanja, nema kazni ni nagrada, samo ti i tvoja hrabra duša, luda duša koja te odabrala. Koja je odabrala tvoje naizgled krhko tijelo.
Zašto je odabrala baš takva i baš tebe ? To ćeš valjda polako saznavati ostatak života. Kažu ti da sjajiš i onda te gase. Kažu ti da donosiš raspoloženje i onda ti ga kvare. Kažu ti da bez tebe ništa nije lijepo , pa ti se prestanu javljati i ne zovu te danima, mjesecima, godinama. Doživljavaš kritiku i za ono što jesi i za ono što nisi napravila.
Na to se odmahne rukom i ode ? Ili ostaneš s licem koje gori , s glavom koja će eksplodirati dok se ti pokušavaš opravdati i objasniti za ono što nisi učinila? Kome i kako ? Što se točno radi u tom slučaju?
- Da, najlakše je otići, ti uvijek odlaziš.
Duboko vjerujem da se i duša ponekad poželi odmoriti. Iskusna je i izdržljiva, ali može se umoriti. Neki će je tada umrtviti, kako ne bi čuli taj težak plač. To cviljenje koje ne da spavati.
Kao što ona nama pokazuje put i uvijek nepogrešivo zatitra na ljepotu u tisuću boja, mirisa i okusa, mi joj možemo u pravom spektru njezinog nježnog nadahnuća ponekad uzvratiti tom istom ljubavlju i ljepotom, odabrati je kao što je ona odabrala nas, pružiti bar mekan jastuk, dobru glazbu, pokloniti joj dane umotane u kolačiće sreće.
Ispisati joj pjesmu, poruku na zamagljenom staklu tuš kabine, skuhati juhu.
Reći joj, odabrala si pravu, ludačo luda, kao da ona to ne zna.
komentiraj (10) * ispiši * #
