La vita e bella

27 siječanj 2020

Svi ti silni odlasci, prerani, bolni, neminovni, nagli, nepripremljeni, bez prtljage, gorući, u želji za još jednim samo, malim zagrljajem, ma samo prisloniti usne, na vrat, na kožu, donju usnicu, svo to moje grozničavo traženje pravih riječi koje liječe, knjiga koje uče, pustinja, moje hodanje po pijesku, sve te moje fatamorgane, žeđ, sjena, tama, svi moji duhovi, svi ti dani koji se pale i gase, gase i pale, u čežnji, snoviđenju, praznih ruku, usamljenosti, magli, sve to što me tako naglo ostavlja, napušta, tjera da živim svoje dane, u sada, da čekam, da strepim, da se nadam, da odbacujem ružne misli i biram nove, ljepše, mlade, zdravije misli, kao što biram odjeću, sve je to igra, igra života, i služi da me nauči samo jednom, najvažnijem, nečemu što nikada nisam znala- otpuštanju.
Odrješenju čvorova zamršenih.
Odvezivanju brodova. Prepuštanju struji.

Otpuštanje nije napuštanje. I nije rastanak.
To je igra povjerenja. Prepuštanja i pouzdanja.
U sebe. U ljubav. U odabir.

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.