Rezbarije

28 veljača 2020

I ništa nije izvan ičega, i u sve se prelijevamo i pretačemo, i zašto pobogu uopće i postoje proredi kao i drvoredi, nego da tamo spremiš sve što si mislio reći, osjetiti, a nisi znao ili se usudio nisi, i na početku svake veze zapravo odrađujemo i obrađujemo sjećanje na sve ono prošlo, na sve ono važno iz zagrada, kao i strahove koji su nas zatravili, koji su nam vezali ruke s leđa, pa si nismo mogli ni obrisati suze kao ljudi.
Nego smo krenuli dalje u svijet, uplakani, obilježeni svime što je bilo. Vezanih ruku.
Ili pak odvezanih silom, žuljevitih na zapešćima.
Ne rješavamo se mi sjećanja, sjećanje se rješava nas. Bez svjedoka. S gumenim rukavicama.
Ono je autonomno, autohtono više manje, ali autoimuno svakako.
Pa kad mu dosadimo, kad ga temeljito iscrpimo, kad mu dobro prožvačemo srčiku, nakon što dobro istetovira našu kožu, samo ode negdje i napiše pjesmu o tome, napravi skulpturu, kazališnu predstavu nad kojom ćemo ridati i gubiti dah u mraku,
premetne se u tko zna kojem obliku sazviježđa udaljenog, da bi sišlo u nekoga tko pak pojma nema niti da postojimo, a svejedno piše baš o nama, o nama.
Ili se vrati nama samima, baš kad ga najmanje želimo, očekujemo, trebamo, u neku toplu, plavu, predproljetnu noć.
Pogodi nas ko zvijezda repatica i ostavi zvjezdasti trag na vrijeme kad smo jeli topla peciva s maslacem u tamo nekom krevetu.
Ili kupine u mrežastim čarapama.

Ne, ne postoji uspješan bijeg iz ljubavi, ne postoji bijeg od sjećanja.
Ne postoji ta neka staza kukurijeka, pa polja šafrana u breziku, pa čistine zelene trave.
Što jače žudiš zaborav, prisjećanje je sve snažnijie.

I sve što mi upravo sada izgovaraš, znaj, za me će jednom biti sveto.
I sve što mi sada napišeš, koliko god da je samo stvar trenutka, istina u sada, za mene će biti materijal koji će dugo i godinama razrađivati moj nepobjediv um, pod utjecajem rasta puna pjegava mjeseca,
ne mareći za doba, prgavo sjećanje,
zanemarujući i vrijeme i grub udar proljetnog vjetra koji će mi porazbacati misli na svih osam i pol strana svijeta.
Ma sve dok napokon jednom ne zaboravim i samu sebe.

U svojoj knjizi "Francuzi i ljubav", Nina Epton pripovijeda o 1769. godini i o usamljenoj muškoj pojavi koja se svake noći odjevena u modri široki ogrtač i šešir širokog oboda pojavljuje na obalama Seine na Ile Saint- Louisu iza katedrale Notre Dame.
S vremena na vrijeme, on se zaustavi i ogleda oko sebe kako bi provjerio vidi li ga netko,
a potom malim džepnim nožićem urezuje natpise u ogradu.
Zatim nastavlja šetati uskim uličicama Pariza, sve do ranih jutarnjih sati.
Ti natpisi datumi su koji za nikoga nisu značili ništa, osim za tog mrzovoljnog malog čovjeka blistavih očiju.
Bili su to datumi svih njegovih ljubavnih susreta..
Izjavio je kako je htio proslavljati što više godišnjica, kako bi se mogao uvijek nekoga i nečega sjećati.
Bio je to Restif de Bretonne, francuski književnik poznat po svom fetišu cipela i višegodišnjoj žarkoj i uzajamnoj mržnji s čuvenim Markizom de Sadeom.

Tako i mi rezbarimo i rujemo ponajviše onda kada bismo željeli ponajbolje zaboraviti.
Mi smo Restif de Bretonne i ne možemo pobjeći od sebe, od svih koje smo voljeli i koji su nas voljeli.
I znamo li da ne možemo pobjeći, onda više i ne pokušavamo.
Već malenim džepnim nožićem konstantnog prisjećanja, bilježimo rekonstrukcije.
Unosimo u sve svoje buduće sve ono što je bilo, sve ono što nas je svrbjelo, peklo i boljelo.
Uvijek zapravo u jednom te istom tekstu i kontekstu. Sastavljeni od mnogobrojnih slojeva i proreda.
Ko napolitanke.Slađi u proredima.
Proučavajući i voleći i pokušavajući shvatiti i pomiriti u sebi tipologiju jednog te istog međuljudskog odnosa.

Proživljavajući cijeli život zapravo samo jednu jedinu ljubav, samo kroz različita ljudska obličja.

Zaboljele su me te suze.

Hodajući preko Markovog trga u noći puna pjegava mjeseca,
shvatila sam odjednom da se prisjećam samo najgoreg,
kako se ne bih slučajno sjetila onog lijepog.
Jer sjetim li se....što li će biti. Kamo će me to odvesti.
Pa poričem lijepo i stalno prebolijevam i pobjeđujem ono najgore, plačući starim suzama.
One nove još nisu došle na red.

( nešto staro, moje..a pametno)

Attraversiamo

26 veljača 2020



Pipi must go on

22 veljača 2020









Noćna. Fališ.

18 veljača 2020

Grane se pripremaju za listanje. Stoje uspravno i svečano, čak i noću. Kad se plavičasti žamori razliježu gradom pred spavanje.
Osvjetljeni prozori odaju pitomost gnijezda i utješno, jednom ću i ja tako, o znam da hoću.
Uvijek ti osvjetljeni prozori u noći. Svugdje me prate. Kao da nigdje i nisam sasvim doma. Pa gašenje, jedan po jedan. Pa ostane pokoji, kao smjernica, svjetionik.
Trebalo bi poći leći. Ne, trebalo bi ti poslati svjetlo. Biti ti trijem na koji ćeš se iz daljine nasloniti. Sav ljut. Na svijet koji ti ne duguje ništa. Zbilja sam te pokušala voljeti. I neko milje me obuzelo sinoć. I suze i radost i osjećaj da me osjećaš. Budalo jedna prgava. A rekao si kako bi crknuo da me izgubiš.
Kada bih znala da me ne voliš, opsovala bih masno i kočijaški u vjetar i zaboravila te za tren. Kada bih znala da me se niti ne sjetiš, bio bi izbrisan, ko izlizana sjena na suncu.
Al ja znam. I pamtim. I boli. Bole me moje vlastite riječi.
Ko što su zaboljele tebe kada si ih čitao.
Razmažena. Sebična. Nekad su mi neki govorili da sam ko ona blentava ruža malog princa. Zahtjevna u ljubavi. Nestrpljiva.
Kao da mi bilo ko pripada.
Ljubav je samo intimno prijateljstvo.




Pa hodam. Nebo strpljive voli. Samo stojim na svjetlu. Dok se iznad mene na tisuće sjajnih dobošara pali i gasi, gasi i pali, osmijeh za sreću, zečji rep, uspavanka, pa svane, uskomeša se ranoproljetno nebo ko bujni akvarel u mojim grudima, dok se pokušavam sjetiti pjesme koju si mi skladao preko telefona, majmune jedan glupi.
Samo da si živ i zdrav.
A nemam gdje saznati.

Fatalna Sarah

Evo.

Kak mi je neki dan u pothodniku, pao mobitel i razbio se u paramparčad
( jel se to tak piše? ) i to dok sam u isto vrijeme, skidala cijenu s poklona i tandrljala s frendicom na taj isti, padajući mobitel o muškim sponozorušama, produžila sam ugovor s milim operaterom i za par kuna dobila veći mobitel, s većim ekranom za pisanje mojih nadasve interesantnih umotvorina.
Molim vas, drage moje blogerice i blogeri, a i ti gospo Adminovski, nemojte pasti na surovu propagandu gosna Freša, nisam opasna nikome,
samo sebi.
Mislila sam da će Lasta i mene u postovima opjevati, ali eto, nisam joj preveć zanimljiva..a i zamjera mi nešto, nemam pojma što. Izvan svih sam blogerskih klanova i email prepiski, valjda je u tome keč.
Ni po čemu nisam niti fatalna, čak ni nalik onoj fatalnoj Fati iz vica. Imam ja nekih drugih kvaliteta:-)))
E sad, htjedoh prepričati kako me u nedjelju upiknuo žalac od nevidljive pčele ili ose. Mislim, čisti SF. Ne uzimam nikakve lijekove i ne drogiram se. Čak i ne pijem:-) Gledala sam ko u usporenom filmu, kak mi se pod kožu unutarnje strane desnog prstenjaka podriva žalac. Pomislila sam da je možda neki dugi trn..al tako je bolilo i peklo, pa mi je namah bilo jasno da nije nimalo bezazleno.
Odmah sam žalac izvadila, oprala i dezinficirala mjesto uboda, a kako je prst odmah narastao za pol broja, spremila sam se i na hitnu. Prst mi je i dalje naotečen, šaku nemrem stisnut, mamurna sam od claritina i takva sam ostala doma.

To bolovanje je stiglo ko naručeno- u firmi mi je ionako totalni kaos zbog nečije sumanute odluke o preseljenju, o čemu se može čitati i na portalima.
Tako sam suptilno maknuta od svakog nerviranja oko stvari na koje ne mogu utjecati, da milina!

I hvala na divnoj zaštiti, mada je boljelo.

Erotski tekst nekom drugom prilikom.
Građanska mi je dužnost s tim se pozabaviti, kako bih vama, drage blogerice, omogućila vidjeti Frešovu i Eurovu golotinju.

A sad..nek se claritin razmaše:-)

https://youtu.be/TG1lH-__u8g

Priče za laku noć

16 veljača 2020

Čaroban lav

Bio jednom jedan mali lav sa šeširom.
Zvao se Farello.
Nosio je lavić taj šešir svuda sa sobom. Stavljao ga na glavu, onako, kicoški, kada se htio dopasti i biti umiljat. Sve drugo vrijeme, šešir mu je samo smetao. Ispod njega bilo mu je vruće, zaklanjao mu je vidike, a često se puta zbog njega i onako šeprtljavo spotakao. Zato ga je najradije vrtio na repu, pa repom bacao u vis, gledajući ga kako se u nebesima okreće, prevrće, i nikad ne znaš gdje će pasti. U savani je kružila priča, da je to čaroban šešir, a po tome bi i on bio čaroban lav. No, Farello nije imao pojma što bi s njim. Mada mu je odgovaralo biti čaroban lav, nikako nije mogao dokučiti za što taj šešir upotrijebiti. Našao ga je kad je bio sasvim malen, kraj potoka. Šutao ga šapicama do brloga. I odonda su nerazdvojni prijatelji.
Probao je on sa šeširom razgovarati. Zaželjeti želju. Narediti želju. Plakati da mu ulovi zeca. Izgovarao je i čarobne riječi. I pjesme. I ništa. Šešir je šutio ko zaliven.
Jednako crn. Jednako običan. Zbog tog je šešira Farello pročitao puno magičnih knjiga. Bio je rijetko načitan lav.

Jednom je tako naš Farello strašno ogladnio.
Spremala se neka gadna kiša, vidio je kako se komešaju crni oblaci, a u daljini je i potmulo grmjelo. Pa je požurio prema šumi, da se skloni i pronađe nešto živo za uloviti. Sve životinje tražile su sklonište, pa su tako bespomoćne bile Farellu lagan plijen. Vidio je i svoju obitelj kako bježe i skrivaju se, no nitko ga nije prepoznao. Životinje ga se nisu bojale, pa lov uopće nije bio zabavan.
Šešir je ostao na livadi, a bez njega on nije bio on, nije bio Farello. Bio je samo jedan mali, promočeni lav, kakvih ima na stotine.
Tako je Farello shvatio da je čarobnost u njegovoj posebnosti kojom se snažno razlikuje od drugih.
Koliko god se čudnim činilo sresti lava sa šeširom, znaj, samo je jedan Farello.

I kao takav, potpuno čaroban.


Tvoje oči boje nade

14 veljača 2020

Valentinovo je meni, uvijek onaj dan u godini, koji me podsjeća baš na onu gomilu ruža koje se revnosno prodaju na kolodvoru.
Crvene, savršene i bez mirisa.
I na onog postarijeg gospodina, koji već mjesecima svira jedno te isto, uz isti uvod, tužan i naučen: pomozite čovjeku kojem je izgorijela kuća. Pa onda udari pjevat: Kriste, zar si pozvao mene. Da ti se zaledi duša.

Sve u svemu, tortura. Tortura ljubavlju.
Ljubav nije takva.

Na Cvjetnom placu nisam mogla odoljeti tulipanima. U svim milim bojama su. Mladi, buntovni i spremni na sve. Nabubreni i tako jako živi, da procvateš i ti s njima, od samog pogleda.
Zaljubljenost je takva. Ko tulipan.
Prolaznice, žene, gledaju u moje točkaste najlonke i marte, gledaju u moj buketić, pitajuć se jesam li ga si kupila sama ili..
Ne promakne mi tu i tamo koji mladac, s ružom loše sakrivenom ružom ispod jakne...
Ljudi su tako sami. Nevoljeni.

Proljetan dan.
Sorry, ako te se nitko nije sjetio, onda nisi voljen. Ako nisi voljen pak, onda i ne postojiš, my dear.
Kakav je osjećaj ne postojati, ha?,
Moraš li se opipati da znaš?

Ljubav je ionako slijepa.
Lijepa dok se čeka.
" Dok od sebe samo nagovještaj da."

U međuvremenu, tu bude jako puno i previše suza, ružnih riječi, gašenja telefona.

Ja svladavam svoje loše misli. Svoje monstrume. Vežem im usta u čvor i mučim ih čim mi se približe. Oni se krevelje od tog sunca i svjetlosti, od tog preranog proljeća i topline.
Ni zucnut. Budite si škvadro u svom mraku. Ja sam živa, zdrava, lijepa i mlada. Zaljubljenosti sam dosad popila naiskap, ko hladan, slatki malinovac. I još mi je čaša zamagljena.
Znači, imam što slaviti.
A i voljela i bila voljena.

Dolaze osjećaji usamljenosti, čežnje, samosažaljenja. Sve ih redom posmicavam, lovačkom puškom, ko glinene golubove.
Ja sam zaljubljena u život. Spremna još za sve lekcije koje trebam svladavati. Naučiti se na povjerenje koje nije varijabilna kategorija.
Ili ga imaš ili nemaš. Nema li ga, na krivom si mjestu i s krivim čovjekom, darling.
Na Cvjetnom gledam onu našu klupu. U mislima, palim na njoj svijeću, crvenu kao strast, sa žutim plamenom nestrpljenja i ludila.

U oktogonu se nasmiješim uličnoj sviračici.
"Tvoje oči boje nade, zaspati mi ne daju.." par novčića za sreću ...i oblikujemo ustima :hvala.

Veliko hvala tvojim nogama od sedam milja.
Zbog njih postajem sve ono što sam snila.

Talijanska crtica

09 veljača 2020

Sjećam se Trsta s posebnom toplinom. Kupovala sam si cipelice za vjenčanje, imala 22 sjajne godine, a Trst je te davne 93 .još uvijek bio destinacija za lijepe i povoljne krpice i cipele.
Moj budući suprug od 24 i ja, hodali smo tako užarenim lipanjskim gradom, a prema nama je išao zgođušan mladi mornar.
Što li mu je vrijeme na brodu bez ženskinja napravilo ne znam, al kada me ugledao, njemu uopće nije bilo važno s kim sam. Stao je i divio mi se. Sjećam se da je čak skinuo i kapu. Daklem, božanstvo- mala pa još i plava.
Moj budući se jako naljutio, na mene, naravno, di će na njega, jer sam ja, osupnuta silinom i dramatikom tog izražavanja apsolutnog divljenja, umjesto da pognem glavu i produžim, stala i vrištala od smijeha! Bilo mi je kao da sam dio neke predstave.
Nakon toga, kad se malo odljutio ili zaboravio, ušli smo u butik s cipelama. E tu sam vidjela da žene obuvaju prije probe čarapice. Pa sam, sva važna i samouvjerena, talijanski mi u krvi, zatražila od prodavačice čarapicu ljubazno:
Prego una caza!
Žena je problijedila, pa pocrvenila. Debeli gazda iza pulta, na visokim ljestvama, zamalo se strmopizdio skupa s kutijama od smijeha, a moj budući je naglo izašao iz dućana.
Pa mislim, ko bi podnio tu neugodnost!
Žena- nevolja!
Prisjećam se toga, jer sam se zbilja poželjela putovanja..
Talijanski mornari vjerojatno me više ne bi primjećivali, budimo realni. A i traženje čarapica po dućanima više ne bi bila neka fora.
Svejedno, već bih ja izmislila nešto, za sjećanje! I smijanje...
Jel bio ko u Trstu nedavno?

Jednom

08 veljača 2020

Jednom
ta će uzbrdica napokon
postati ravnicom
pitomom
širokih očiju ko djevojčica
otopit će se zadnje krpice snijega
oko moga srca
moći će se tu naći
i žutih i ljubičastih
šafrana
oko zjenica
jedan će škripavi vrtuljak
ponavljati i ponavljati
našu pjesmu
koja će postati samo mojom
Pjesmom
Jednom
pustit ću napokon one divlje konje
koje sam othranila djetelinom
zamalo pripitomila
rukom im razbarušiti grive
poželjeti raskošne avanture
oni će mi darivati sanjive trepavice duge
za oproštaj
kad zaspim
omotana dekom crvenom
dobro znajuć da je deka, a ne tvoje ruke
Jednom
neće biti nijedne više pjesme na radiju
koja će me rasplakati
uživat ću u tuđim ljubavima kao da sam ja
sva mudra, sva tako strašno hrabra, pomirena
znati ću reći pokoju o zajedništvu s dobrim osmijehom
s malom kapljom nujnosti
Nosit ću drukčije francuske kape
prezivati se djevojački
nositi visoke pete i hodati kao lađa
pisati ljubavne romane
pored peći gdje će mi uvijek biti hladno
mada ni snijegova možda
više neće biti kao danas
Jednom
kad i zadnji snijegovi okopne
kad zažubore nova proljeća
kad spuste se nad moj srebrn grad
mali mjeseci samoće

Prerano

03 veljača 2020

Kako nas vole, to je uvijek znak:
upravo tako se volimo.
Mlado i zeleno. Buntovno proljeće.
Zrak plav i jestiv na udisaj.
Hoda do pruge, ko djevojčica.
Pred očima joj ozbiljna faca njene dvogodišnje Helene: nemoj me dirati, hej..
Nemoj me dirati, ti jedno prerano proljeće!
Želi načubiti usta, izreći sve što misli,
a ne pisati glupe poruke, gužvat ih po torbi,
sve da ih se sjeti pročitati u pravom trenu.

Može li sebe bez prestanka voljeti, bez pauze i predaha, bez sustezanja i bez bojazni da će ostati sama?
Može li sebe voljeti onako, direktno, a ne preko drugog čovjeka?

Ima šav od 15 cm. Uz pupak.
Ožiljak je počeo blijediti.
Sporo, sporo. I još boli.
Mislila je tu tetovirati ružicu. U boji. S lišćem.
Ne srami se ožiljka, ali ne želi da je podsjeća.
Da je obilježava odmah i na van.
Da je bilo ko žali.
Ožiljak je i iznutra.
Neka to bude samo noćna mora.
Od dizanja djeteta, dobila je još i bruh.
Sad traži najboljeg vaskularca po bolnicama, mada nerado ide opet pod nož.

Kako nas uvažavaju, to je uvijek znak:
toliko se uvažavamo.
Vidi da je uvažavaju samo djeca, djeca čuju njen glas. Njima ne mora pisati nikakve poruke.
Osjećaju je kožom, pogledom. Ne važu riječi.
Njima ne mora u mraku potiho ponavljati: nemam se na koga osloniti.

Cijeli se život zapravo, bori za uvažavanje.
Pa se onda zadovolji tek tuđom fascinacijom i strašću. Nesmotrenim proljećem.
Ne diraj me, ti prerano proljeće!

Ono što još mora naučiti, stane u njen dlan.
Par crta po život važnih.
Petlja zamršenih odnosa, mreža ljubavna.
I nitko važniji od nata joj na čarapi.

Sebe voljeti i uvažavati. Ne na onaj klinkast, lažno samopouzdan način. Prgavo. Drsko.
Kao samodostatno. Ne.

Zrelo i autentično.
Kako je voli Bog.
Kako bi htjela da je voli
Ljubljeni.

S pažnjom dobrog postolara

02 veljača 2020

Otvorim oči, probudi me nebo
Plavo poput očiju djeteta
Izabranog da mi se baca u zagrljaj
Grane i moja kosa
Sluđeni od vjetra
Koji je cijelu noć tjerao mačke da se ljube
Tek jednu riječ
I ozdravit će duša moja
Nešto poput mila
I ja već oblačim čizme od sedam milja
Kojima pete klepeću i klepeću
Pa me prate na mom putu
I sumnja i briga
U stvari
Nema tih čizama koje bi bile nježne snovima

Treba se zato iskrasti nečujno
Kad zaspu plahe srne u tamnim šumama
Prodati čizme na javnoj dražbi
Na zahuktanom prozoru srca
Prstom nacrtati plan puta
Pomiriti posvađane strane svijeta
Kao da su tratinčice ih preplesti
Treba se nekako zavesti trag i pticama
I mirisnom proljetnom zraku koji te mami
Da padaš na riječi ravno na koljena
Pa krvariš
Na usta padaš i padaš
Pa jedeš zemlju probuđenu
Umjesto mene neka te ljubavne zapisuju
Kosovi, vrane i grlice
Ja ću biti
Tek trava koja se budi u toj čežnji
Tek nebo plavo
Ko oči djeteta
Bosonoga

Ma što mi možeš kada te volim



Da nas ne ljubi u našoj nesavršenosti
Nebo nikada ne bi slalo proljeće
Kao opomenu
Da smrti nema, ne postoji
A mi sudimo i borimo se protiv
Kukavni
Uplašeni
Strgani od briga mjesto
Blaženi od ljubavi

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.