Prerano

03 veljača 2020

Kako nas vole, to je uvijek znak:
upravo tako se volimo.
Mlado i zeleno. Buntovno proljeće.
Zrak plav i jestiv na udisaj.
Hoda do pruge, ko djevojčica.
Pred očima joj ozbiljna faca njene dvogodišnje Helene: nemoj me dirati, hej..
Nemoj me dirati, ti jedno prerano proljeće!
Želi načubiti usta, izreći sve što misli,
a ne pisati glupe poruke, gužvat ih po torbi,
sve da ih se sjeti pročitati u pravom trenu.

Može li sebe bez prestanka voljeti, bez pauze i predaha, bez sustezanja i bez bojazni da će ostati sama?
Može li sebe voljeti onako, direktno, a ne preko drugog čovjeka?

Ima šav od 15 cm. Uz pupak.
Ožiljak je počeo blijediti.
Sporo, sporo. I još boli.
Mislila je tu tetovirati ružicu. U boji. S lišćem.
Ne srami se ožiljka, ali ne želi da je podsjeća.
Da je obilježava odmah i na van.
Da je bilo ko žali.
Ožiljak je i iznutra.
Neka to bude samo noćna mora.
Od dizanja djeteta, dobila je još i bruh.
Sad traži najboljeg vaskularca po bolnicama, mada nerado ide opet pod nož.

Kako nas uvažavaju, to je uvijek znak:
toliko se uvažavamo.
Vidi da je uvažavaju samo djeca, djeca čuju njen glas. Njima ne mora pisati nikakve poruke.
Osjećaju je kožom, pogledom. Ne važu riječi.
Njima ne mora u mraku potiho ponavljati: nemam se na koga osloniti.

Cijeli se život zapravo, bori za uvažavanje.
Pa se onda zadovolji tek tuđom fascinacijom i strašću. Nesmotrenim proljećem.
Ne diraj me, ti prerano proljeće!

Ono što još mora naučiti, stane u njen dlan.
Par crta po život važnih.
Petlja zamršenih odnosa, mreža ljubavna.
I nitko važniji od nata joj na čarapi.

Sebe voljeti i uvažavati. Ne na onaj klinkast, lažno samopouzdan način. Prgavo. Drsko.
Kao samodostatno. Ne.

Zrelo i autentično.
Kako je voli Bog.
Kako bi htjela da je voli
Ljubljeni.

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.