Krumpirići

subota, 27.08.2022.

On urla na mobitel, svađa se s njihovom mamom
Krepo joj je auto, on kaže da će joj platiti popravak
Ako mu dozvoli da se čuje s djecom i prestane ucjenjivati
Ona kaže da ona onda smjesta dolazi po djecu

Djeca još ni juhu nisu pojela, a ja pržim krumpiriće
Portofon zvoni, oni si govore užasne riječi
Pusti da djeca pojedu bar, govorim joj
Djeca me gledaju, ja okrećem očima
Kao, nije ništa, starci su dosadni
Hoćemo li ići onda s tatom u kino, pitaju me
Djeca sjede u kuhinji gdje ja grijem juhu, pečem meso,
pržim krumpiriće
Jer to je sve što mogu

Prabaka stoji pored stola u svojoj prelijepoj točkastoj haljini
Stoji i ne sjeda
Dvoje djece boli trbuh, malu boli zub, četvrti jede
Ne sjedam ni ja jer još
pržim krumpiriće

A. uzima moj oksimetar i pita me što je to
Stavljam prst u oksimetar dok pržim krumpiriće
Poglašnjavam radio da ne čujemo te užasne riječi
Puls mi je 127 čovječe
Možda je zbog krumpirića
Ili radija

Ti mater

Za Dom nespremni

četvrtak, 25.08.2022.

Otkad sam počela raditi izvan kuće, a nema me od 7 do 16.30, baka ne jede redovito. Od svih poruka koje sam joj napisala, sačuvala je samo jednu, napisanu na ljubičastom papiru.

Tu poruku čita svaki dan, pa više ne pišem nove.
Meni čita tu poruku: vidi, doći će nam netko u 4 i po, smješka se.
Prestala sam objašnjavati.

Sin joj donese ručak, koji ona samo probrlja.
Kad dođem, nije gladna, al je privolim da jede sa mnom.
Bar malo.
Nekad me dočeka u spavačici, a nekada je obučena u tri haljine, slojevito.
Opaa, nova moda!, kažem kad sam normalna.
Pa se okrećemo i smijemo pred ogledalom.
Kada nisam normalna, rasplačem se od muke i bespomoćnosti, pa samo smišljam na koga bi se sve mogla naljutiti.
Mada i od ljutnje ništa.

U ponedjeljak sam je samo jednom zaključala, pa je iznutra nasilu otvorila vrata i šmugnula na onu kišu u tankoj haljini. Sin ju je našao kako baulja po kvartu i trese se od hladnoće.
Sad je zaključavam triput. Strasno ružan osjećaj.
Ona nije u stanju spremiti si jelo. Pa joj ostavljam sve na stolu.
Zbuni li se vani, možda se neće znati vratiti doma- zato je zaključavam. Demencija progresira.

Dom nas ignorira. Zovem svakog utorka i četvrtka. Nema mjesta, ponavljaju ko papige. Premda se baka prijavila 2008.
Ne žele mi reći koja je na listi, jer se to kao ne zna- prednost imaju ljudi s rješenjem Centra za socijalnu skrb. U Centru mi kažu da je to obična izmišljotina. Referentica mi kaže: "to vam je u nadležnosti Grada- sve sam vam rekla".
Između redaka čitam, obraćaj se Gradu, pa pišem e- mail uredu gradonačelnika, koji moj email proslijeđuje nadležnom Ministarstvu.
Baka ima 3000 kn preveliku mirovinu, pa prelazi cenzus i za obrok i za preporuku za Dom. "Te preporuke vam ionako ništa ne znače", uvjerava me referentica u Centru.
- A ni obrok..primijetim..

Pa sad čekamo odgovor Ministarstva.
Čekamo u spavačici ili pak slojevito obučene u tri haljine.
Promrzle na cesti.
Čekamo onog nekog u četiri i po.
Godota čekamo cijelo jebeno ljeto.

Sina sam poslala ravnateljici Doma.
Od danas je, gle koje li slučajnosti, na godišnjem.

Meni se danas vrti cijeli dan u glavi..otišla sam ranije s posla.
Kako ste mi vi?




Samo reci riječ

ponedjeljak, 22.08.2022.

Ulovila sam ljeto u kupeu
Ja, strogi kondukter, bez karte,
Bilo je promrzlo zbog bosih nogu
Udebljalo se od čokolada kasno noću
Jer, načekalo me se,
Dok sve obavim
Obaveze, obaveze
Nazire mu se šlaufić
ispod tanke majice s bretelama
Pa smo sišli s vlaka
Reklo je: bit će mjestimično sunčano
Al to je Kvarner, rekla sam
Batali, reklo je i zasipalo me uspomenama
Ko šarenim bombonima
Na koje sam samo nadogradila nove
Lunjali smo Rijekom
Uštimavali Ta divna splitska noć
Dobili smrznute pizze u restoranu
Malo podgrijane, malo pojeli
Nismo platili
Otišli spavati na Platak
Pa ujutro kupanje u Opatiji
Ja plačem ganuto pri ulazu u more
Stavi misli u prazan hod
On priča o salašu pa odmah dobije
Broj telefona od plavokosog konobara
Samo reci riječ, uslišat ću želju tvoju
Ono što me uz njega veže
Njegovo je neočajavanje
A i miljenik je Božji
Tamo gdje su ljudi hladni on im
Na silu izvlači osmijeh
Drži me za nožni zglob
Prosi me s pogledom na more
Dok ljeto rola pored nas
U jedrilicama, moru koje se perla u plićaku
U poljupcima ko Pavlova torta
Ljeto se topi na usnama
Ljeto pita:
Kad ti smočim dokumente
Raspadnem ti uspomene
Hoćeš li moći, htjeti, znati
Iz početka

Po šavu

srijeda, 17.08.2022.

Dvije godine.
Dvije godine utrnuta srca.
Čekanja da ćeš se vratiti, jer je zabuna.
Nedostajanja do boli.
Dvije godine u kojima sam voljela, smijala se, plakala, bila voljena, borila se za poštovanje, željela osjetiti obitelj, biti prihvaćena, uvažena, čujna, vidljiva. Ali utrnuta srca.
Dvije godine kako te ne mogu zagrliti

Danas ti zalijevam ruže koje ne znam hoće li se izboriti za život s vrućinom i sušom.
Brdašca prkosa koje si mi poklonila kada sam se udala
I otišla živjeti ovdje gdje sada živim
Prkosi su me spasili
Divovski prkos potreban je za ovaj život
Cvjetići pustinjske ruže smješkaju se
Nije to ništa naspram pustinje, kažu

Sjetila sam se danas kako si šivala
Kako si me oblačila u odjelca, haljinice, bluzice, volane
Za kojima su se okretale mnoge neke tete
Pitale me da otkud mi, gdje sam nabavila
Kada si me išla rađati igla s mašine prošla ti je kroz prst
Rubila si mi pelene u zadnji čas
Elegantno si iglu izvadila i otišla me roditi
Poslije mi nisi nikad dala da se približim staroj bagatici
Osim kad sam si šivala Pierotta za maškare
Pa naopako sašila onaj rukav

- Kod šivanja, najvažnije je paranje, još te čujem
I to sam se sjetila danas kad mi se paraju mnogi odnosi
- Po šavu, rekla si, strpljivo i polako, da se ne podere tkanina
Važno je i krojenje, još se sjećam onih naših
krojenja iz Burde i Neue Mode
Važno je slijediti svoju liniju
Bila ona sitna, jedva vidljiva, iscrtkana ili debela i masna

Odijevala si me u čuda
U praštanja
U praćenja gonga svoga srca, samo svoje crte
U paranje koje je najvažnije kad stvari krenu po zlu
Kada bi najradije sve bacila u smeće
Okrenula se na peti i otišla

U paranje, da
Ali strpljivo i po šavu

https://youtu.be/OTWVEu6diGw

Nije ni primijetila

utorak, 16.08.2022.

Ujutro sam prije posla lijepila poruke.
Koje sam pisala jučer navečer.
Velika slova. Marker, plava boja.

Na stolu u kuhinji:

Dobro jutro, tu vam je doručak, dobar tek!
Dolazim s posla u pola 5.

(Četiri i po, napisat ću sutra)

Na vratima, s unutrašnje strane, jasno:
šetat ćemo kad se vratim, obećajem.

Na štednjaku: u kvaru, ne palite. Uskličnik.

Na mom ormaru: ovo je ormar od S.

Na stepenicama: ne ići gore bez velike potrebe.

Dolazim doma. Nije me bilo 10 sati.
Sin je svratio, donio joj ručak.
Ne pronalazim nijednu poruku.

- Nisam ni primijetila da te nije bilo, kaže.

Toliko je načina

subota, 13.08.2022.

Ako išta uopće znam, to je voljeti

Tonuti u zagrljaj ko u mirisnu pernatu posteljinu
Namreškati nos onako, da me pamtiš cijeli život
Pogled laneta, nećeš me ubiti, zar ne, sušta sam nježnost

- Pazi da ti ne naškodi, rekla mi je za njega

I to je posljednje što mi je uopće rekla na tu temu
Dalje smo samo noćima, na terasi, gledale onu lijepu i sjajnu Veneru
Onu koja hrabri, hrani i ostavlja srce zatečenim i samohranim
Pa saznavale za ružne i neizlječive bolesti, prolazile teške operacije, buđenja, dane bez zraka, dane neobično brbljavih i ljubaznih taksista, dane namještanja pelene pred spavanje, pumpanja suvišne vode iz pluća, dane kada smo naslonjene jedna na drugu, saznavale koliko smo različite od ostatka svijeta, premda istim pregustim kosama i maslinastom puti duboko i sjajno uronjene u njega, kao da ga kanimo preobratiti, kao da nam je misija stršati i sjajiti.
Dalje smo čeznule za valovima i dobrim krepkim knjigama, spoznavale da smo se za toliko pogrešne muškarce udale, da živimo u pogrešnom gradu i zbog toga previše pušimo

- Pa kako bi mi mogao naškoditi, pitala sam je dječjim očima

Nije mi odgovorila. Njeno je lijepo čelo, njene su mlade oči, njene su vitke ruke, lice bez bora u devetom desetljeću života, govorili..toliko je načina na koje te se može povrijediti, šmizlo moja hrabra.
Znala je da ću tražiti repete. Znala je da ću se ko luda, zaletavati u jedan te isti zid, nadajući se promjeni, čekati da ljubav napokon pobijedi, barem u mom slučaju, kao u knjigama, kao u bajkama, kada te potpuno obraste trnovito grmlje u tvom stoljetnu snu, da će te poljupcem probuditi, reći ti da si se sigurno zabunila i da je sve bio tek ružan san.

Ako išta uopće u životu znam, to je tugovati

Prigrlim tu smiješnu malu maškaru, razmrljane maskare od puno i previše suza suvišnih, dam joj toplog mlijeka pred spavanje, sa tek žličicom meda, da je umirim, a ona mi je onda svojim dugim prstima izvrne u krilo i baš se ne želi umiriti, baš želi namreškati površinu ove moje ponoćne vode, baš želi vidjeti moje srce kako bezglavo i krvavo udara o stijenje u potrazi za bisernicom utvarom

Voljeti i tugovati, isto je
Jer ono što voliš već si izgubio
Kao što su i zvijezde koje upravo gledaš
Već daleka prošlost
Tako je već i pogled u nebo
Tvoj pradavni gubitak

A to je ono što može naškoditi kad progledaš


https://youtu.be/VSwvAr_Y1m8

Izađi, izađi ljubljena

četvrtak, 11.08.2022.

Nekoć si u grlu za mene
Imao grlice
Zaljubljene, sanjive
Gugutao ti je glas zajedno s onim
Javorima pod mojim prozorima
( moja te mama zvala Glas)
Kojim si me dozivao da izađem
Izađi, izađi, ljubljena
Na komadiću papira zapisala sam tada
Nečiju misao:
" Ograničavanjem nebeskih i zemaljskih sila
Sva godišnja doba dolaze svako u svoje vrijeme
"
Zalijepila sam taj papirić na zid,
s vanjske strane moga prozora
Mogao ga je odnijeti vjetar
Na svih osam i pol strana svijeta

Moja polovica uvijek je tamo gdje si ti

I sada me zoveš
Svaki dan zamalo me zoveš
Ko prava Vagica paziš da ne dosađuješ
A zapravo osjećaš
Koliko me razgaljuješ kada se smijemo preko telefona
Svatko u svom tonalitetu, a skladno
Koje nam je doba?
Bablje ljeto, mislim
Pletu mi se sitne paučine u kosi
Od tvoje nehajne brige i nježnosti
Nenametljive ljubavi
Dvadeset godina se nismo vidjeli
A još te vidim

Deveti kolovoza

utorak, 09.08.2022.

Negdje u ovo doba godine, obično pratim
Kako se slama svjetlost
Kako ljeto prstima od pekmeza
Stoji pored ograde, uz more,
Gdje će se samo jednog jutra
Baciti, pretvoriti u pjenu
Suton zlatni, nadrealno lijep
Prepustiti se prvim maglama

Sada svakog jutra objašnjavam
Tko sam, što sam, gdje sam
Hranim, pojim, ne dam i pratim
Baka od jučer kašlje, pa su čajevi
Limunade, B vitamini,
špinani šećer s mlijekom,
osluškivanje disanja
Nagovaranje na kretanje

Najmlađa je pored nje
Prekjučer zakašljala
Dovoljno za pahuljicu
37.2
Sutra testiranje i slušanje pluća

Danas rođendan slavi duša lijepa
U drugoj dimenziji

Mala od kolovoza

ponedjeljak, 01.08.2022.



Danas ću raditi fajitose i nazdravljati
našoj ljubavi,
tom kolovozu,
ganuto, od jutra...

Sad kad već tako dobro znam
da te volim,
da me voliš,
daj, vodi me na svoju planinu,
blizu svoje rijeke,
zagnjuri me u svoje more,
daj,
putujmo....
slikajmo,
plešimo,
pišimo...
zaljubljujmo se u život...

ponovno...
daj.....

Pokazat ću ti kažiprstom
bor na koji se trebaš nasloniti,
da bi postao moj div,
moj kralj,
moja nova stara ljubav,
moja divlja put nepoznata podrijetla,
da bih ti sve vjerovala,
kad ukradem zoru danu
šljunčanim putem
uputivši se u nepoznato.

I kako je zemlja milosrdna i blagorodna,
a zvijezde neobuzdane i mokre
i žive bez ikakva obećanja
hraneći se samima sobom,

i kako ću puna vjere kao gorušičino zrno,
slijediti tu ljepotu
malim stopalima,
na pijesku jednog žala,
pronaći prapočelo
jedne školjke,
jednog vala,
porađajuć nove bogove

zauvijek između zelenog i plavog,
uvijek na onoj strani svijeta,
mala od kolovoza,
tirkizna.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.