Dvije godine.
Dvije godine utrnuta srca.
Čekanja da ćeš se vratiti, jer je zabuna.
Nedostajanja do boli.
Dvije godine u kojima sam voljela, smijala se, plakala, bila voljena, borila se za poštovanje, željela osjetiti obitelj, biti prihvaćena, uvažena, čujna, vidljiva. Ali utrnuta srca.
Dvije godine kako te ne mogu zagrliti
Danas ti zalijevam ruže koje ne znam hoće li se izboriti za život s vrućinom i sušom.
Brdašca prkosa koje si mi poklonila kada sam se udala
I otišla živjeti ovdje gdje sada živim
Prkosi su me spasili
Divovski prkos potreban je za ovaj život
Cvjetići pustinjske ruže smješkaju se
Nije to ništa naspram pustinje, kažu
Sjetila sam se danas kako si šivala
Kako si me oblačila u odjelca, haljinice, bluzice, volane
Za kojima su se okretale mnoge neke tete
Pitale me da otkud mi, gdje sam nabavila
Kada si me išla rađati igla s mašine prošla ti je kroz prst
Rubila si mi pelene u zadnji čas
Elegantno si iglu izvadila i otišla me roditi
Poslije mi nisi nikad dala da se približim staroj bagatici
Osim kad sam si šivala Pierotta za maškare
Pa naopako sašila onaj rukav
- Kod šivanja, najvažnije je paranje, još te čujem
I to sam se sjetila danas kad mi se paraju mnogi odnosi
- Po šavu, rekla si, strpljivo i polako, da se ne podere tkanina
Važno je i krojenje, još se sjećam onih naših
krojenja iz Burde i Neue Mode
Važno je slijediti svoju liniju
Bila ona sitna, jedva vidljiva, iscrtkana ili debela i masna
Odijevala si me u čuda
U praštanja
U praćenja gonga svoga srca, samo svoje crte
U paranje koje je najvažnije kad stvari krenu po zlu
Kada bi najradije sve bacila u smeće
Okrenula se na peti i otišla
U paranje, da
Ali strpljivo i po šavu
https://youtu.be/OTWVEu6diGw
Post je objavljen 17.08.2022. u 22:15 sati.