She ili bez gnušanja

Prelijepa mulatkinja, Ann, pružila mi je ruku i zazvonila s puno narukvica već na početku te večeri.
Sjajna niska blistavo bijelih zubi, osmijeh iz snova, sjajna crna kosa, plesačkih gracioznih kretnji.
Doplesala je do mene u svojoj maloj crnoj haljinici u zadimljenom klubu s lijeve strane šanka negdje iza ponoći
i započela razgovor ni o čemu.
Nalakćene, dočekale smo zamalo jutro. A sve ni o čemu.

Debeli Pero, simpatičan šanker i konobar kojeg svi znaju, u prolazu mi je nekoliko puta namignuo, kak¨si dobrog komada zbarila.
Smijeh me do gušanja i pišanja hvatao od tih njegovih gustih i sraslih obrva, koje su se podizale i spuštale u čudu, preneraženosti, uzbuđenju, čineći sad slovo V, sad smiješni polukrug oko dobroćudnih mu namig očiju.

Nije bio u stanju pratiti naše misaone tokove, što zbog sve siline pića koje smo mi imale u guzici, što zbog glasne muzike i žamora,
ali vidjelo se po njegovoj faci da stvara marljivo i uporno samo svoje misaone konstrukte, pa nas u balončiću iznad svoje glave
ima kako se divlje ližemo na svilenim plahtama.. .............
Tu i tamo snažno bih puhnula u taj njegov balončić, a ona mu ga je i dva do tri puta probušila cigaretom.
Jer Pero je fulao ceo fudbal.
Konektirale smo se senzualno, al ne i seksualno, tim više što sam, čim sam bila više pijana,
sve češće je uspoređivala sa ženskim Isusom.
Božemiprosti.

I ona je primjećivala njegov pogled, ali je to, čini se, nije toliko zabavljalo kao mene. Slušala me vrlo pažljivo što pričam.
Zanimala sam je kao osoba. Proučavala mi je usta kad bi se muzika pojačala, samo da me bolje čuje.
U nekoliko navrata pomislila sam, kako si lijepa, bože imaš li ti pojma kako si lijepa i potpuna,
od glave do pete njegovana, neodredivih godina
i kako mi je žao, kako mi je samo silno žao što me nimalo ne uzbuđuju žene, a vrijeme eksperimentiranja sam preskočila.
Nikada me to i nije zanimalo.

mada, zamamno bi bilo, daj samo zamisli : nakon što joj se muž ubio, a ona izmijenila nekoliko sumnjivih tipova pa postala bakom, napokon se posvetila sebi i shvatila koja je njena seksualna orijentacija i ...evo je, vidi je sad, šeće gradom zagrljena sa svojom djevojkom i isijava neku novu sreću i dražest...
Sinu je bilo teško, pomislio je da je stara konačno potpuno popizdila i brinuo se što će reći bivši susjedi, njegova djeca i njegova nova žena, al onda je s vremenom ipak nekako...
Tu sam ja morala otpuhnuti nevoljko vlastiti balončić. Meh.

Tijekom konverzacije, pratio me osjećaj da me poznaje i da mi je prišla s razlogom. Došla mi je prenijeti neku poruku.
Uzbuđivala me na tisuće iskričavih načina, natkriljujući me nekim svevremenim znanjem o ljudima,
nepodnošljivom lakoćom postojanja i prihvaćanja ljudskih nepodopština, zločestoća i gluposti u svim njihovim nijansama.
Onako, znaš svoje, razaznaješ dobro što valja i što ne valja, ali za sebe, samo za sebe.
Uopće ne upadaš u zamku prosuđivanja bilo čijeg karaktera ili izgleda.
Sve ti je i lijepo i poznato. Čak i ono tužno i ružno lijepo ti je jer ti je poznato.
Ne donosiš konačne sudove nikada.
Čak i ovu potonju rečenicu ona ne bi nikada izrekla.

Ima ona onaj neki surviverski mod. Vječno je u pokretu, okružena trenutnim "prijateljima" koje je srela te večeri,upoznala na cesti, počastila pićem i hamburgerom, a koji su ovakvi i onakvi,
ali nisu li preslatki, predivni, šarmantni, da,da, ona je kurva, Sonja, Sonja joj je ime, al šta ima veze, izgleda i jeftino, al znaš, ona poznaje život i silno je zanimljiva, dobra je u duši i svima pomaže, jedva je preboljela sifilis i teško je pretučena na Zrinjevcu, sirota.
Vidiš onog, onaj ti je mafijozo poznati, reketari ovaj klub da se sve praši, baš je dno sa dna, kaže to "dno sa dna" nespretno,
s onim blistavim osmijehom i bez imalo gnušanja, kao da je upravo stigla iz Pakla, bus se pokvario kod Autobusnog, pa je prošetala popiti nešto hladno i osvježavajuće, malo si počagati, popričati s nekim ljudskim, s nekim tko se, poput mene, još gnuša "dna sa dna," ne dotiče ga često, jer nema ništa zajedničkog s onom tamo kurvom ili dilerom...ili možda to samo tako misli.

Trčanje za Suncem

Pod pauzom od posla, kroz skrivene puteljke iz Draškovićeve, kolegica me danas odvela u Baziliku Srca Isusova.
Tzv. Palma stradala je u potresu jako.
Kada sam nakon potresa prvi put ušla i vidjela ono kamenje po podu odlomljeno od njenih stoljetnih prekrasnih svodova,
ulovio me nezaustaljiv plač.
Ličila je na razrušen život.
Danas je okružena skelama i renoviranje je u punom jeku.
Raste nada da će sve opet biti u redu.

Planiraju je do iduće godine preurediti.
Za sad se ide na misu iz ulične veže u Draškovićevoj.
Obožavam stara zagrebačka, neušminkana dvorišta.
A uz Palmu me veže puno dragih uspomena.

Na misi puno starih, bolesnih i skrhanih ljudi. Siromašnih. Zapanjilo me. Ne susrećem ih često.
Zapuhne me njihova tuga, jako. Zadrhtim.
Palo mi je na pamet da možda tako ja izgledam iznutra.
Izvana se kao namontiram, namjestim, nabacim fasadu, smijeh i sve što ide lakonski i pod ruku s njim, pravim se čvrstom, vidi me, jakom,
pa se ono unutra ne vidi.
Moguće. Mora se.
No, lijepo je moći pred nekim biti slab.

Prolazeći skrivenim puteljcima i dvorištima, uvijek se prisjetim i mame, koja je sve te prečace znala i njima me vodila. Neka vrata za koja misliš da ne vode nikuda, uvijek se spuštaju u neki zeleni park.
Prisjetim se i svojih duhovnih obnova, nekada davno, u starom samostanu na Čiovu, kod Dominikanaca.
Sjetila sam se i jučer s kojom sam iskrenošću i ogoljenosti pisala o tom duhovnom susretu jednom blogeru
koji je sada po svojim reakcijama za neprepoznati.
Ne bih mu to pisala, da nisam osjetila kako će on tada shvatiti o čemu pišem/govorim.
I činilo se da je shvatio.
Pisali smo o Duhu Svetom koji titra u svim religijama svijeta.
Moj je svjetonazor ekumenski. Što znači da se mogu duboko pokloniti i pomoliti u svakoj crkvi.

Ima i nekolicina blogera koja potiče netrpeljivosti, koja razjaruje tzv. suprotne strane.
Te koji se slade sukobima, dobro bi trebalo namlatiti.

Umjesto mlaćenja, evo, zapalila sam im svijeću.

Vodimo računa o svojim Dušama.
Nije u redu omalovažavati kako bi dokazao da je omalovažavanje grozno.

Trčimo za Suncem, ne za sjenom.

( sudac je peder, ko što rekoh dragom Vjetru)

Mahati točkici

Vratilo se bablje ljeto, zajedno sa svojim poznatim mirisima prezrelog grožđa, kopra i zemlje natopljene kišom.
Bez tog blagog i mekog prijelaza u jesen, bilo bi teško i nezamislivo dočekivati zimu.
To su oni produženi rastanci na kolodvoru, gdje mašeš još dugo vlaku koji se pretvorio u točkicu.
Bacilo nas je u hladnu vodu za koju se bilo nemoguće pripremiti, jer nije sve u hlačama i jaknama.
Za ljetom treba zadrhtati, eh da, zadrhtati, ali ne od hladnoće, nego od punine čežnje. Za taj drhtaj i te čvrsto spletene prste koji ne puštaju treba imati vremena. I to vrijeme treba znati prepoznati. Poklonjeno vrijeme.
Par dana produžetaka.
Zadnji ostaci preplanulosti na bosim nogama i uvojci kose prošarani suncem.
Indijansko ljeto u kojem sjediš prekriženih nogu kao Indijanac i grickaš slatke bobe grožđa na stražnjem trijemu kuće svog djetinjstva.
Njegove pune usne preko stakla koje izgovaraju ljubavne riječi.
Kažiprsti koje dvadeset minuta naslanjamo jedno na drugo, a bez dodira.

Vratilo se na trenutak, kao prilika za pošten drhtaj i oproštaj.
S čvorcima koji kradu zadnje smokve, lastavicama koje se u vitkim preletima dogovaraju za jug,
ružama koje svježim pupoljcima oboje jutra u ružičasto.

Zadnja prilika da skineš lak sa noktiju, urediš pete prije nego li ih uvučeš u toplije cipele, osvježiš deke koje će te grliti ove zime, opereš prozore da bi mogli pronijeti što više svjetlosti u tvoje dane.

Neki dan radim tati knedle sa šljivama koje obožava i zovem ga na telefon neuspješno. Inače se uvijek javi. Počinjem drhtati, knedla mi je sad u grlu, vlažno mi je čelo i ja takva ne prestajem zamatati šljive u mekano tijesto.
I tlak mi raste od čistoga straha.
Tri puta je telefon odzvonio do kraja. Dvadeset knedli sam zamotala tresući se.
Knedla u grlu nestala je kad se javio.

Treba mi još puno dana za oproštaje.
Ja znam prepoznati poklon!
Dajte mi produžetke, želim još dugo mahati točkici.

Voda bez grla

Svaki dan maštam, još na poslu, kako ću se kad dođem doma, strovaliti na svoj širok krevet potpuno obučena, bez raspremanja stvari, stavljanja hrane u frižider, paljenja muzike ili TV-a, stišati mobitel i samo spavati, spavati.

Ne napravim to nikada.



Imam na stotine radnji i predradnji; pranje zaostalog suđa, pripremanje jela, planiranje odjeće jer je vrijeme poludjelo i planiranje je važno. Odjednom je nestalo ljeto, tanke svilene haljinice povukle su se od nelagode i straha na dno ormara, oblačim čizme kao da je studeni, jer studeno je. Hlače, dugi rukavi, jakna. Zamalo i kaput.

Pri povratku s posla, još u liftu žmirim i pogađam na kojem sam katu.
I uvijek fulam.
Lift je star i spor, kvart je još prekopan i nedovršen, kao prazno parking mjesto uvijek mi preostane neko s velikom grabom u koju je napadala kiša.

Europa grca u vodi. Moje kolegice s posla svako jutro gledaju na portalima riječne bujice i kataklizmu koja se upravo događa.
Ja nisam u stanju to gledati. Imam svoju osobnu vodu. Spašavam što mogu.



Jedno neradno jutro dočeka me u kuhinji lokva smeđe vode. To jutro spremam se na jedan važan put, imam kupljenu već i povratnu kartu, vani lije ko iz kabla, a ja ne znam do kad i dokud će ta voda iz frižidera ići. Stavim debelu plahtu na pod, napišem poruku mom stanodavcu da sam morala na put i da dođe pogledati što je s frižiderom.
Navečer po povratku, dočeka me natopljena plahta, otopljen frižider, pa to dva sata odmrzavam, čistim, brišem i pričam sama sa sobom o svojoj sudbini.
O tome kako me više nema tko spašavati od nepogoda. Mene, negdašnju princezu. O tome kako bih si trebala zaposliti domara, o tome kako sam zbilja napokon sama, a to uviđam upravo onda kada se treba popraviti nešto u što se nimalo ne razumijem.


Tek kada iz frižidera prestane curiti, ukopčam ga u struju i iznenadim se kako radi. Smanjim temperaturu sa sedam na tri i napunim ga opet hranom.
Valjda bude dobro.
Tuš mi curi sa strane, treba kupiti odgovarajuće gumice.
Pitam tatu, on ima u šupi iza kuće narančastu kutiju sa svim veličinama gumica iz valjda razdoblja prije Krista.
Navlači tata očale, ja mu donosim mješalicu, pored naočala stavlja i povećalo, nije siguran.
Inače takve stvari obožava popravljati, al sada osjećam koliko je bespomoćan i koliko ga to raspižđuje.
Prosta sam, znam, lakše mi je psovati.



Inflacija loših vijesti. Svakome se neki kurac loši događa. Psujem iz očaja i bespomoćnosti.
Tražim onaj mrvičak svjetla.
Ja ne svjetlim , ja sijevam, pjeva Bare iz mog malog crnog radija.
-Ne događa se tebi, dušo, čujem glas. Ne događa se tebi.

Bolesnom sam prijatelju posudila dosta novaca. Ima agresivan tumor i sada mu već bolovanje plaća zdravstveno. Nije izgledno da će mi tako skoro moći vratiti. Ne znam niti kako da ga pitam, muka mi je od toga.
Svima neko sranje.
Ovaj ću mjesec moliti odgodu plaćanja najamnine.

Beba se ima roditi u prosincu. Peta beba. Mali dječak F.
Snaha leži u bolnici i čuva trudnoću.
Moj sin udaljen tristotinjak kilometara, bori se s vlastitim prstom, trojicom školaraca, hranom i odjećom. Sam.



Već je sedam, sad već moram krenuti u gužvu prema poslu.
Pušim i sjedim za lapom za kuhinjskim stolom, s čizmama na nogama.
Spuštene su mi još rolete jer mi je sinoć bilo hladno. Frend mi je instalirao sve što treba za rad na daljinu i napokon zatvorio prozore koji se cijelo ljeto nisu dali zatvoriti, jer su se od težine objesili.

Ne znam da li vani pada, al znam da ne smijem dozvoliti da mi padne zadnji atom snage, onaj moj zanos, nada bar ona usrana, njuejđevska.

Dobar dan, Ljepoto

Dok vani padaju krupne kapi kiše
Stabla mirišu na zadnje dane ljeta



Nakon radne subote
I prekovremenog
Poklanjam si ljepotu




Orada sa sezamom
Grilano povrće
Juhica koju ću vjerojatno
jesti tek navečer

I knjiga u koju ću uroniti sva....

Nježno, nježno prema sebi...
Jer grubo je vrijeme, grubi su ljudi
Hladna je kiša
Nisam pripremljena



Može li nježnije, Ljepoto
Može li

Obzir i obzor

Pohamo palačinke, šunka, sir,
kuhamo i sarmu, kao da je Božić
( Božić je uvijek kad smo zajedno)
Učimo Franačku i Karla Velikog,
prometne znakove,
pjesmicu na engleskom
tek je počelo pa je lako
Najmlađi uči o obzorima
Ono kako su širiji obzori kada ti je više stajalište
I zabuni se
I kaže baš pravu stvar
Kao i obično
Umjesto obzor kaže
Obzir

Plivam poslije dugo u tišini
Plivam i ronim
Rujan je tako divan na moru
U moru, s morem
Vratili su mu se divni mirisi i boje

Kod zarona izgubim dragi prsten
I zapravo
Vratim ga moru
Ko u usporenom filmu
Vidim ga kako tone u mutnu dubinu
Iz obzira
Zbog obzora
Još mi je na prstu
Bijeli trag

Okrunit će se ribe
Dobiti nove obzore

Ona zove ..zove se

Takva mi je narav

Želiš li se približiti istini, jer ti je draga i oslobađa tvoje srce i sve stanice okova konformizma,
uvijek treba poći od tuda kakva ti je narav.

Naravno da ćeš uvidjeti samo svoje dobre strane, tako smo sazdani zbog obrane svojeg integriteta.
Oćutjeti nečije neslaganje, blažu ili oštriju kritiku, lakše je ukoliko imaš posla sa senzibilnim bićem,
koje će ti svoje viđenje o tebi priopćiti nježno, kojemu nije cilj ugušiti te i zadaviti snagom svojih argumenata
( koji doduše i nisu ništa drugo no gledanje na stvari kroz vlastitu prizmu ).
Ako te pak netko zbog tvojih nelijepih osobina želi sravniti ravno sa zemljom, poniziti, oblatiti i u očima drugih,
skočiti ćeš u svoju obranu zadnjim snagama, baš kao da ti se radi o ...samome životu.

I udaljiti ćeš se tako od istine za kojom čezneš i koja bi ti dala da rasteš, tisuću svjetlosnih godina.

No, mišljenje ko mišljenje, po svojoj je naravi slično guzici kažu, svatko ga ima i svatko na njega ima neko svoje pravo,
zato je možda i bolje i zdravije da ga izrekne prije nego li dobije zapletaj crijeva ili ne daj b(l)ože neku drugu, puno strašniju bolest.

U mojoj je naravi uljepšavanje.

Bojam ljude, stvari i pojave, jer ih ne želim isuviše realno vidjeti. Ne želim- to je odluka, svjesna i namjerna.
Ne bih točno znala što ću s realnom slikom. Pospremiti na tavan, u ropotarnicu svih mojih mogućih razočarenja ?
Ružno je ružno je ružno.
Kad mi ponestane boje,osuši i istroši se kist, počne puštat one dlake, znaš već, udaljavam se od slike i više mi nije važno.
Nije mi važno niti imati mišljenje.
Jer...hranim se isključivo lijepim.

To su moje boje i to je moj kist. Znam unaprijed da moja slika ne može odgovarati pravoj istini.
Imam malkice nadrealistički nerv.
Što mi je kreativniji zamah kistom, to obično bude i snažnije razočaranje.

Svi smo sačinjeni od svjetlosti i mraka, najtamnijih svojih predjela koje možda priznajemo tek samima sebi.
Nitko i ništa nije crno-bijelo.

Odluke o uljepšavanju nije se samo tako lako odreći, to bi ličilo na naglo odljubljivanje i starenje. Ne odrastanje, ajde, to moramo.
Starjeti ne moramo na taj način.
U svakome vidim veliki potencijal, ono kako je stvoren od Boga, silno lijepo i smisleno.

Tako sam jučer, ostavivši kolegicu na semaforu, uvidjela da je žena trčala na tramvaj ko maratonka, premda danima šepa zbog išijasa.
Šepa i trpi bolove.
Al u njoj je i dalje sportašica. Gimnastičarka. Tu je, vrlo blizu površine.
Viđajući samo lijepo, kod lijepih prizivaš na površinu uglavnom lijepo.
Ružni budu zbunjeni i ne vjeruju ti.
To je moj slikarski gen.

Kakva je tvoja narav ?
Koje su ti lijepe, svjetle, a koje tamnije strane ?

Putovanja...

U oči

Uoči mog rođendana
Zrak je mekan, svjež i titra
Kao da se miješaju svjetovi
Tanke niti ljeta plove
Magla je još tanka jutarnja
Indijansko ljeto liči na blagoslove
Čini mi se da je ona pored mene
Vidim joj siluetu u sjeni, ispod grožđa
Obraze u grozdu dozrelom
Visoko na raspjevanoj smokvi
Smiješi se

Ljudi su nekako ljubazni prema meni
Kao da znaju da mi je sutra rođendan
Moji suradnici,
trafikantica samo što me nije izljubila
I ja bih sve ljude grlila, ljubila
Bože šta mi je
Blago je nešto u zraku
U takvom bih svijetu bila stalno
Da je to ikako moguće
Idem na jug mojoj djeci
Spremaju mi nešto lijepo
U autobusu sam
23 su stupnja piše na displayu
Na sicevima pored mene
Afroamerikanci sa dreadlooksima
Prekrasne tamno- sjajne kože
Drže se za ruke
On jednom rukom piše na laptopu
Gledala bi ih bez prestanka
Koliko su lijepi
I koliko se vole



Danas putujem negdje drugdje...
Jučer sam se družila s mojim Starim.
Imamo teme o kojima ne smijemo.
Pa pričamo o prošlosti( on se sjeća detalja iz najranije mladosti), a ja obrezujem smokve i grmlje.
Imam električne škare koje sam kupila i više nema žuljeva- možeš obrezivati bez prestanka.

U dva navrata budem oči u oči s osinjim gnijezdom.
I nijednom me ne napadnu- pristojno se odmaknem od njih i prekrižim.
Alergična sam na ubod i morala bih na hitnu po injekciju.
Koja sreća!

Nad terasom svjetli mamina Zvijezda.
Dobro je.