Marketing
Mahati točkici
Vratilo se bablje ljeto, zajedno sa svojim poznatim mirisima prezrelog grožđa, kopra i zemlje natopljene kišom.
Bez tog blagog i mekog prijelaza u jesen, bilo bi teško i nezamislivo dočekivati zimu.
To su oni produženi rastanci na kolodvoru, gdje mašeš još dugo vlaku koji se pretvorio u točkicu.
Bacilo nas je u hladnu vodu za koju se bilo nemoguće pripremiti, jer nije sve u hlačama i jaknama.
Za ljetom treba zadrhtati, eh da, zadrhtati, ali ne od hladnoće, nego od punine čežnje. Za taj drhtaj i te čvrsto spletene prste koji ne puštaju treba imati vremena. I to vrijeme treba znati prepoznati. Poklonjeno vrijeme.
Par dana produžetaka.
Zadnji ostaci preplanulosti na bosim nogama i uvojci kose prošarani suncem.
Indijansko ljeto u kojem sjediš prekriženih nogu kao Indijanac i grickaš slatke bobe grožđa na stražnjem trijemu kuće svog djetinjstva.
Njegove pune usne preko stakla koje izgovaraju ljubavne riječi.
Kažiprsti koje dvadeset minuta naslanjamo jedno na drugo, a bez dodira.
Vratilo se na trenutak, kao prilika za pošten drhtaj i oproštaj.
S čvorcima koji kradu zadnje smokve, lastavicama koje se u vitkim preletima dogovaraju za jug,
ružama koje svježim pupoljcima oboje jutra u ružičasto.
Zadnja prilika da skineš lak sa noktiju, urediš pete prije nego li ih uvučeš u toplije cipele, osvježiš deke koje će te grliti ove zime, opereš prozore da bi mogli pronijeti što više svjetlosti u tvoje dane.
Neki dan radim tati knedle sa šljivama koje obožava i zovem ga na telefon neuspješno. Inače se uvijek javi. Počinjem drhtati, knedla mi je sad u grlu, vlažno mi je čelo i ja takva ne prestajem zamatati šljive u mekano tijesto.
I tlak mi raste od čistoga straha.
Tri puta je telefon odzvonio do kraja. Dvadeset knedli sam zamotala tresući se.
Knedla u grlu nestala je kad se javio.
Treba mi još puno dana za oproštaje.
Ja znam prepoznati poklon!
Dajte mi produžetke, želim još dugo mahati točkici.
Post je objavljen 22.09.2024. u 07:44 sati.