Tajna veza ili izvrnuti džep
ponedjeljak, 30.09.2024.Pričale smo o djeci, o partnerima, o slomovima živaca, o slamanju srca, o putovanjima, pretresle smo te noći naše duše, izvrnule ih jedna pred drugom poput džepova punih svakojakih tričarija, poništenih autobusnih karata, opušaka, rabljenih maramica s obrubima od ruževa, satova kojima treba zamijeniti baterije, jedna rinčica...
Bilo je smijeha, bilo je brisanja suza o rub rukava, skrivanja iza čaša, glavobolja.
Kroz priču, saznala sam da je dvije godine u vezi s mojim nestašnim dečkom.
Nisam taktizirala, rekla sam joj da je sa mnom pet.
Bila je malo iznenađena, ali ne i užasnuta poput mene.
Mogla sam si i misliti da bi mu se ovakva žena mogla sviđati. Da bi mu mogla biti baš fatalna. Vitka, visoka poput njega,tamnoputa, divnog osmijeha, prpošna, duhovita, prilagodljiva...možda sve ono što ja nisam i nemam.
Zamislila sam ih odmah kako izgledaju zajedno. Savršeno. Kao stvoreni jedno za drugo. I fizički i psihički.
Al što sam mu onda trebala ja...uopće to ne razumijem.
- To samo znači da smo nas dvije, mila moja Sarah, u vezi dvije godine, nasmijala se opet onako prekrasno, kockasto, kao da sjedimo usred ružičnjaka, a ja sam naravno, ovakva kruta i neprilagođena, sva narogušena pomislila da ga ona ipak ne voli poput mene, čim može biti tako....zaigrana..tako... jebeno lepršava.
-Pa jesi li ti za mene znala? Prislonila sam vruću usnicu na čašu punu ledenog Liletta.
-Ne, nisam znala, ali sam slutila. Takav je čovjek. Nesmiren. Kako ćeš uloviti vjetar ?
I zašto. Šta će ti. Čisti propuh.
Odmahnula je rukom i glavom. Rasula joj se kovrčava kosa po ramenima. Uskovitlala prašinu.
Povezale smo konce. Uskladile sva njegova izbivanja, hitne poslove, lutanja, sva nejavljanja.
No, za razliku od mene koja sam ga čekala, koja sam ga čekala i uređivala naše gnijezdo, koja sam ga čekala, uređivala naše gnijezdo i polagala velike nade u njegovu promjenu, vjerovala njegovim riječima, uzdala se u njegove riječi, oslanjala se na njih kao da bi me bez njih malo jači vjetar lako mogao otpuhati...ona je živjela život i nije ga čekala i putovala je svijetom i upoznavala je ljude i nije mu vjerovala niti jednu jedinu riječ.
Jer ona je, ko što rekoh, stigla ravno iz Pakla. Za nju, on je igrarija. Nagledala se ona toga, nagledala se i prepoznaje.
- Pa zar nisi vidjela kako on prilazi svim ljudima, pogotovo ženama?
Čarobnjački. Govori im upravo ono što u tom trenu žarko trebaju. Al to ti je naučen tekst.
Iskusniji ga brzo otfikare.
Ljudi koji se zabavljaju, smiju mu se.
Samo srnice poput tebe...
Nakon tog saznanja, nije mi bila ništa manje lijepa i privlačna.
Naprotiv, shvatila sam otkud mi osjećaj na početku našeg druženja, da mi je došla donijeti neku poruku. Nešto me podučiti.
-Znaš kako kažu mila, vjernost je strast za svojinom i nedostatak mašte. Mnogih bismo se stvari jednostavno odrekli, kad bismo bili sigurni da ih neće dobiti netko drugi .Mislim da je to izjavio onaj ludi Wilde.....
- Znam, ali divan Remarque rekao je da bi se bez nje naš život raspao u tisuće trenutnih dojmova, kao u tisuće krhotina.
- Pustimo mi njih, ludo moja, hoćemo li plesati ?
Pero je, malo je to za reć, bio oduševljen.
komentiraj (6) * ispiši * #
