Marketing
Voda bez grla
Svaki dan maštam, još na poslu, kako ću se kad dođem doma, strovaliti na svoj širok krevet potpuno obučena, bez raspremanja stvari, stavljanja hrane u frižider, paljenja muzike ili TV-a, stišati mobitel i samo spavati, spavati.
Ne napravim to nikada.
Imam na stotine radnji i predradnji; pranje zaostalog suđa, pripremanje jela, planiranje odjeće jer je vrijeme poludjelo i planiranje je važno. Odjednom je nestalo ljeto, tanke svilene haljinice povukle su se od nelagode i straha na dno ormara, oblačim čizme kao da je studeni, jer studeno je. Hlače, dugi rukavi, jakna. Zamalo i kaput.
Pri povratku s posla, još u liftu žmirim i pogađam na kojem sam katu.
I uvijek fulam.
Lift je star i spor, kvart je još prekopan i nedovršen, kao prazno parking mjesto uvijek mi preostane neko s velikom grabom u koju je napadala kiša.
Europa grca u vodi. Moje kolegice s posla svako jutro gledaju na portalima riječne bujice i kataklizmu koja se upravo događa.
Ja nisam u stanju to gledati. Imam svoju osobnu vodu. Spašavam što mogu.
Jedno neradno jutro dočeka me u kuhinji lokva smeđe vode. To jutro spremam se na jedan važan put, imam kupljenu već i povratnu kartu, vani lije ko iz kabla, a ja ne znam do kad i dokud će ta voda iz frižidera ići. Stavim debelu plahtu na pod, napišem poruku mom stanodavcu da sam morala na put i da dođe pogledati što je s frižiderom.
Navečer po povratku, dočeka me natopljena plahta, otopljen frižider, pa to dva sata odmrzavam, čistim, brišem i pričam sama sa sobom o svojoj sudbini.
O tome kako me više nema tko spašavati od nepogoda. Mene, negdašnju princezu. O tome kako bih si trebala zaposliti domara, o tome kako sam zbilja napokon sama, a to uviđam upravo onda kada se treba popraviti nešto u što se nimalo ne razumijem.
Tek kada iz frižidera prestane curiti, ukopčam ga u struju i iznenadim se kako radi. Smanjim temperaturu sa sedam na tri i napunim ga opet hranom.
Valjda bude dobro.
Tuš mi curi sa strane, treba kupiti odgovarajuće gumice.
Pitam tatu, on ima u šupi iza kuće narančastu kutiju sa svim veličinama gumica iz valjda razdoblja prije Krista.
Navlači tata očale, ja mu donosim mješalicu, pored naočala stavlja i povećalo, nije siguran.
Inače takve stvari obožava popravljati, al sada osjećam koliko je bespomoćan i koliko ga to raspižđuje.
Prosta sam, znam, lakše mi je psovati.
Inflacija loših vijesti. Svakome se neki kurac loši događa. Psujem iz očaja i bespomoćnosti.
Tražim onaj mrvičak svjetla.
Ja ne svjetlim , ja sijevam, pjeva Bare iz mog malog crnog radija.
-Ne događa se tebi, dušo, čujem glas. Ne događa se tebi.
Bolesnom sam prijatelju posudila dosta novaca. Ima agresivan tumor i sada mu već bolovanje plaća zdravstveno. Nije izgledno da će mi tako skoro moći vratiti. Ne znam niti kako da ga pitam, muka mi je od toga.
Svima neko sranje.
Ovaj ću mjesec moliti odgodu plaćanja najamnine.
Beba se ima roditi u prosincu. Peta beba. Mali dječak F.
Snaha leži u bolnici i čuva trudnoću.
Moj sin udaljen tristotinjak kilometara, bori se s vlastitim prstom, trojicom školaraca, hranom i odjećom. Sam.
Već je sedam, sad već moram krenuti u gužvu prema poslu.
Pušim i sjedim za lapom za kuhinjskim stolom, s čizmama na nogama.
Spuštene su mi još rolete jer mi je sinoć bilo hladno. Frend mi je instalirao sve što treba za rad na daljinu i napokon zatvorio prozore koji se cijelo ljeto nisu dali zatvoriti, jer su se od težine objesili.
Ne znam da li vani pada, al znam da ne smijem dozvoliti da mi padne zadnji atom snage, onaj moj zanos, nada bar ona usrana, njuejđevska.
Post je objavljen 17.09.2024. u 06:38 sati.