Jučer na nebu, danas na zemlji

Blizina

Jedan dan sam na strani Izraela, drugi mi dan dođe užasno žao Palestinaca.
Kao da to moje zauzimanje strana uopće išta ikome znači.

Zapravo, teško podnosim osakaćivanje djece na bilo kojoj strani,
jer djeca, baš kao i glazba,
kao i sve ono lijepo i sveto što nam je Bog dao,
nemaju nacionalnost u mojoj glavi.

Jutros slikam izlazak Sunca, taj razliveni malinovac na još dremljivom nebu;

od srca se zahvalim Gospodinu na mirnom jutru i divnom nebu koje me pratilo do ureda,
al prva mi je pomisao bila da je nebo krvavo od toliko besmisleno prolivene krvi
u našoj blizini...jer sve nam je blizu.

Pogotovo Bliski Istok.

Mene više smeta što su neki ljudi,
umjesto da budu meki, mekši, nježniji,
zbog gomile ovih besmislenih smrti i čudnog i teškog vremena koje nas je snašlo,
nekako otupjeli i oglupavili,
ne mogu se oduševiti niti iskreno ražalostiti zbog ičega.

A ja treperim zbog izlaska Sunca.
I strašno ćutim ono o zamahu krila leptira.

Dnevnik nježnosti

Nana

Njeno ime zvuči kao meka i zaobljena dječja uspavanka, uspavanka za djevojčicu.
Da čuva od živog blata koje iznenada propada pod nogama, rijeka koje se bijesno razlijevaju iz svojih korita odnoseći čitave komade drage i pitome obale,
onog drveća koje para žilavim rukama odjeću i kožu do dubine
i poprima groteskna ljudska lica u noći, kroz bolnički prozor.
Za onu malu koja svojim vlažnim srnećim očima, još nije zapravo ni dotakla prva nasilna razdvajanja,
onu, koja u ovo doba godine, osjeća tek neshvatljivu i sivu tugu, teksturu vlažnog dima koji obavija cvjetne latice, miris trulog korijenja i nekada davno predviđenih rastanaka
koji joj se penju od ošita prema grlu, poput zamotuljka najgrublje vune.

Njeno ime...svjetlo je i dvosložno i dugo sam zapravo mislila da je samo jedna od modernih skraćenica nekog dugačkog, uobičajenog imena. Ali ne. Zove se upravo tako. Kao kad pjevaš. Ili ti se ne da dalje nabrajati.
Jedan i drugi slog zapravo su izdisaji, ono čemu me ona ovih dana uči,
ono što je izuzetno važno činiti pri svakom naporu, što je izuzetno važno za disanje.
Lako je udahnuti, to će učiniti svaka šuša, al izdisaj...ono je što će te bar pokušati prizemljiti dok lebdiš na vrhovima prstiju ne dotičući svijet koji te ranjava svojim nepravilnim i nepredvidljivim rupama, besmislenim tragedijama, udubinama i grubostima.
Izdisaj je ono što će ti možda nekada i istjerati onaj zamotuljak grube vune koji povlačiš od ošita do grla, ma takoreći od najranijeg djetinjstva, kada si po prvi puta zagnjurila glavu u mamin vrat i osjetila svu težinu prolaznosti..svega.Svega sigurnog.
Izdisaj je ono što će napraviti mjesta za nove obojane udisaje,radosti, kao i za nove tuge.

Kroz šifon

Svugdje si.

Gledaš me kroz paučinast šifon.
Tkaninu tanku koja dijeli
Moju naušnicu od tvojih mekih jagodica.

Nekada se ti svjetovi približe...

Jedno jutro lagano me uštipneš za nos.
Nasmiješim ti se, nisam sanjala.
Navečer mi jedeš smokvu pod prozorom.
Čavrljaš s pticama.
Pleteš svilenkaste ruže od oblaka i lišća

Ne smijem biti sebična,
pričati koliko mi nedostaje tvoja blizina.
Jer skrivaš mi daljinski da bih više razgovarala,
gasiš mobitel da bih vidjela
te krošnje koje još uvijek
zlatno i rumeno gore.

*****************************
Kad spomenem tvoju divljinu
Kroz koju su se različiti svjetovi
Ko prsti grlili
A za to
bilo je potrebno samo sjajiti bistro
Kad objasnim
Kakva me mater odgajala

ugledam našu zvijezdu kroz zavjese
i odmah mi se takva sjajna
preseli u grlo
pa tiho sklizne do usana.

Ne usudim se još sjećati.
Samo uživam kada te ljubim u snu.

Kad se šifon razmakne i zadrhti...

Tamo se držimo za ruke, radimo špagu,
Pletemo pletenice, pjevamo Kalinku
Psujemo ko kočijaši i fućkamo.

I, kaj čekaš?
Živi, ajde živi taj život kratki,
gorkasto - slatki
Zakovrčaj ga ko uvojak
ti šmizlo moja

mala.

Bez naslova

Morala bih otvorit novi blog, pa da se ne autocenzuriram.

Uglavnom, oprostili smo se danas od Duškice.
Bilo je teško i bilo je mučno.
Prijateljica koja je bila, stavila mi je ruku na leđa dok smo hodale istom Alejom kojom sam prije 9 godina otpraćala i moga muža.

Ta je njezina ruka pričala: ovdje sam za tebe. Uvijek i za svagda.
I kada si gore i kada si dolje.
Lako meni sa takvom prijateljicom
veseliti se i tugovati.

******

Sin se pretvara u muškarca.
Ne sviđa mi se nimalo to u što se pretvara.
Šteta je samo što u toj transformaciji
prema meni mora biti bezobziran i grub.
Ne mora, znam. Al moja je priča takva.
Prepopustljiva mater kad tad dobije po zubima.
Naporan pubertet, isključivanje iz škole, zatvori, krivi prijatelji i društvo, dugovi. Prevalila sam s njim preko leđa toliko, koliko niti jedna majka ne bi smjela.
Danas, on nema grama poštovanja prema meni i tim danima.
A meni dolazi jesen života.
Kada i ja trebam rame za nasloniti glavu.

*******

Dalje bih mogla pisati o tome na nekom blogu gdje me nitko neće prepoznati.

Neugodno mi je.

A pisati se mora.

Oproštaj

Otišla je.

Partila kako se kod nje kaže.

Željela je to svim svojim srcem, mjesecima.
Molila da ode, svome suprugu i svome jedinom djetetu.

Nastojala sam je odgovoriti od te želje.
Donosila joj male radosti, poticala je na kretanje, obećavala more, kupanje, djecu.
Ovog se ljeta okupala samo jednom, nakon što je pješice išla sa mnom na plažu.
U ovo doba prošle godine, propješačila je čitave donje Plitivice.

I onda...duša se valjda umorila.

Odlučila je napustiti ovo trošno, staro, umorno tijelo.
Spremna za susrete s najmilijima.


Tražili smo slike za osmrtnice. Nije se voljela slikati i pozirati, pa na svim slikama gleda u stranu ili dolje.
Kažem sinu neka joj odabere jednu na kojoj je mlada.
Bilo bi joj to drago.

Kao i Oliverova Skalinada...

Duškica.

Devet i nešto života

To malo krznato čudo jedino spava u kući od svih mačaka.
Zove se Slavica.
( isprike svim Slavicama, slatko je mače)



I to spava u hodniku na jastučiću, kako se usred noći ne bi malčice zabunila i uselila u krletku s mojim Rokom i Cicibelom.

Btw, jutros su se ovo dvoje tako glasno i čudno parili, da sam pomislila kako ih Slavica drži oboje za vrat i davi.
Zbog brige sam ih u tom posliću prekinula, eto što ti je ljubomorna baba, nadam se da su to kasnije ipak nadoknadili.
Poprilično sam u stresu :-)

Ostale mace su guzati Lojzek kojeg ne možeš nahraniti, crnobijela Vinka, zaigrana i s bijelim čarapama, Bea, bijela mačka kojoj sam cijeli tjedan liječila upalu očiju,
Zonza koju sam porađala kad je ko neiskusna i blentava maca cvilila na pločicama u kuhinji, a sister i ja smo joj zvale hitnu veterinarsku jer su iz nje izlazile male krvave loptice.
Mislile smo da ima vanmateričnu :-)) čim ih je polizala, kuglice su se pretvorile u mačiće. Čudesno !

Slavičina mama je Nera, sve rijeđe dolazi, veli tata da ju susjeda vabi i da to nikako nije u redu.
Predlažem tati da im stavimo nanognice, da se zna da su naše, a ne da ih svojata i hrani cijela ulica:-)

Slavica je shvatili ste, tigrasta.
Mama joj je crna ko ugljen, zato je Nera.
Neka je čudna vrsta, mala s dugim repom, izgleda ko vjeverica. Skače ti u zagrljaj s poda.




Cijelo ljeto, mama bi Slavici donosila predvečer miševe, vrapce i ostale slasne zalogaje, koji bi poluživi služili Slavki samo za igru i vježbanje refleksa, nikako ne za jelo.
Nera sada očito gradi negdje novi život, pa je Slavica mače koje više boravi s ljudima nego sa svojima.
Mislim da to nije ni dobro ni prirodno, al moram paziti da se Gospođica ne izgubi, bar dok se moja luda sister ne vrati s puta.
Mace su zapravo njeni ljubimci, ne moji, ja više volim ptice i pse.
Mačke su sebične beštije, sjednu ti u krilo i ajde, dopuštam ti da me maziš, zaslužio si.
Kuleri su totalni, padaju u euforiju samo kad su gladne.

Sestrine me mačke i lagano teroriziraju. Podučena sam da im dajem jesti samo dva puta dnevno, no konstantno nešto žicaju, ulaze u kuhinju gdje su tatini kanarinci i zapravo mi stalno stvaraju nemir i stres.
Neko popodne našla sam krletku s pticom na podu. Srećom je ptič preživio taj udes, inače sam sigurna da bi osveta mog starog bila prilično okrutna.
Debeli Lojzek, nema mu slađe, uđe u kuću ravno pticama jer ima poseban način, grif rekli bismo, otvaranja vrata od kuhinje. Zovemo ga provalnik.
I onda tako po nekoliko puta, radi krugove i imam osjećaj da se samo želi igrati.
Mislim da sam malo smršavila.

Mace te podsjećaju da si preozbiljan i prekrut.
Da si sekantan i da sve shvaćaš preosobno.
Da si strašno dosadan.
Uče te da se poslije svakog obroka treba dobro odmoriti.
Da dan mora obavezno biti ispunjen i igrom.
Da moraš biti umiljat kako bi te ljudi voljeli.
I da kako se odnosiš prema sebi, tako će se identično, prema tebi odnositi i tvoja okolina.

08.10.

Sjećanje na Ljubav

1989.
- Mamice, nemojte umrijeti..!
- Ćerko, ja sam se naživjela!





2014.

Sjedimo ispred moje kuće.
Na stepenicama, ko klinci.
Osjećam da je potonuo.
Zapustio se fizički.
Mene more brige oko sina.
Prenapregnuta sam.
Kad kaže, ako mi ne uspije to i to, ubit ću se,
obuzima me bijes, no, samo mi još to treba.



2016.

U autu smo.
On mi objašnjava da neće dugo.
Realan je u svom odlaženju.
Ja spominjem alternativna liječenja, on u to ne vjeruje.
Čini mi se da mu se duša umorila.
Ja slinim i plačem jer nećemo biti zajedno idućih 13 godina.



2020.

Ljubim joj svaki prst na rukama.
Ona uzmiče: - ma daj, to bih ja trebala raditi tebi.
- Ne boj se, kažem joj, nikada te neću ostaviti.
- A daj šta ti je, ne budi blesava, kaže mi.
Mazim joj leđa kad sjedne u krevetu.
Vani sunce odjednom jače zasjaji.
- Volim te
- Volim te




*******
Smrt se čini okrutnom. Sebičnom. Oduzimateljicom svega dragog. Nakon nje ostaje pustoš, bolni vapaji, otrgnuće, utrnuće.
Svaka smrt nas mijenja nepovratno.
Vlastita posebno:-)

Nikada nisam znala otpustiti samostalno. Smrt je to činila umjesto mene.
Poput blesavog stabla, čuvala sam svo svoje žuto lišće, osušene grane- tako se nisam mogla obnavljati.
Nema novih izdanaka na takvom stablu. Takvo se stablo suši i umire. Umire onaj besmrtni div u nama.

1989.- te, 2014.- te, 2016- te i 2020.-te, nečije su se duše jednostavno umorile.
Odlučile su prijeći preko.
Svojevoljno. Pomireno.
Umire samo naše smrtno tijelo, kada tako odluči besmrtna duša u nama.
Duša ima svoje planove.
Moja sebična patnja sabotira joj te planove.

********

Sve četiri duše od kojih sam bila voljena i koje sam žarko voljela, našle su novi život u nekom drugom obliku, dimenziji.
Još čuvaju sjećanje na ljubav.
Otud sveznajući smješak u oku mog unuka.
Otud magla nad jutarnjom rijekom kroz koju probija sunce.
Otud sjajna Venera koja me svuda prati.

*********
Ljubav nije pritiskanje, nepuštanje. Ne možeš je niti spremiti u pjesmu, niti u melodiju, niti u sliku. Prelijeva se.
Ljubav ne poznaje granice i uvjete, vrijeme i prostore. Po tome je nalik silini vode.
Ljubav je zaljubljena u slobodu.
Ne moraš je moći doticati da bi te okupala iz daljine.
Pustoš koju ostavlja iznenadni nestanak svega dragog, puni se samo silinom takve Ljubavi.
Takva Ljubav obvezuje na slavljenje života.

Gnijezdo

Sunce, jezero i vrbe po koje sam pošla, jer moje papigice grade gnijezdo.









Ne zna se doduše još, jesu li obje ženkice, žive li u LGTB zajednici, ili su različitog spola pa su odlučile bolje se upoznati prije djece i stvaranja proširene obitelji.




Grančice sam im kasnije izrezala na kraće; mučile su se prije toga zajedničkim naporom par dužih grančica ugurati u rupu.



Sjedim, tiha ko miš u kutku moje sobe, da ih ne preplašim. Jedna drugoj daju upute: ona za koju mislim da je žensko, krešti u falsetu i vrlo je enegična, a potencijalni mužjak poslušno izvršava njene naredbe.



Silan je to trud za tako malena stvorenja koja nemaju ruku!
Gledala sam u dokumentarcima
kako neke ptičice rade gnijezda
kao prava mala umjetnička djelca,
čudesne instalacije, čipke,
čarape s malim otvorom, a pritom koriste svakojaki građevni materijal na koji naiđu u svom staništu i za koji se stoljećima pokazalo da je dobar.

Moje Lovebirds vole vrbu. Možda im je vrbina kora slatka, podatna i mirisna.
Cijela mi soba miriši po svježini!

Provirila sam i vidjela kako oko svake grančice pletu i upliću tanke slojeve kore tih istih grančica.
Znam pouzdano da u krletci nemaju alata, pila i motorki, ni šmirgl papira nemaju, ni štrikaće igle,
a ni obične, pa mi nije jasno otkud takav predivan poriv,
tko ih to uči plesti tako divno nešto
u čemu će onda položiti svoja jaja
kao vjeru u bolje sutra?



Dom.
Dom je tamo gdje si ti.
Ispleti ga najbolje što znaš.

Najdraže moje

Mojih dvadesetak najdražih naslova.



Ima i jedna draga uspomena među njima.



Danas je sv. Franjo Asiški koji je volio pričati s pticama. Tako ja danas pričam s mojim dragim knjigama, iz kojih sam zobala mudrost;-)

Predlažem da i vi slikate svoje najdraže knjige, ako vam se da i kad ulovite vremena.

I tako se upoznajemo...zar ne?



Imam i drugih koje volim, al ove gore su mi favoriti.
Nije preserung, godinama ih kupujem.
Neke sam dobila kada sam radila na radiju- preporučivala knjige za vikend.



Dvije pune kutije knjiga pokloniti ću knjižnici ili antikvarijatu.

Staro za novo

Listopad je prepun odlazaka
Tužnih godišnjica
Pa se trudim učiniti ga ponovno svojim
U rano jutro
Oblačim šlafrok s kapuljačom
I slikam




Ovdje se puno može naučiti iz prirode





Sve ono o čemu s pola svoga stoljeća
Nemam blagog pojma




Isto kao što ja teško odbacujem prošlost
Tako i tata ne da ništa bacati.
Vreba svaku moju odbačenu vrećicu
I iz nje vadi
Stare kutijice od mojih krema
Potrgane vješalice
Sve bi on
Popravljao, tapecirao
Kao da ćemo živjeti još dvjesto godina




Probala sam mu objasniti da energija
Mora teći
Da tapeciranje i uređivanje starog
Košta i više od novog
Ne da se i pritom
Nervira



Sad sa sinom smišljam taktiku
Kako očistiti staro
Za novo



A da se Stari ipak tome veseli