Njeno ime zvuči kao meka i zaobljena dječja uspavanka, uspavanka za djevojčicu.
Da čuva od živog blata koje iznenada propada pod nogama, rijeka koje se bijesno razlijevaju iz svojih korita odnoseći čitave komade drage i pitome obale,
onog drveća koje para žilavim rukama odjeću i kožu do dubine
i poprima groteskna ljudska lica u noći, kroz bolnički prozor.
Za onu malu koja svojim vlažnim srnećim očima, još nije zapravo ni dotakla prva nasilna razdvajanja,
onu, koja u ovo doba godine, osjeća tek neshvatljivu i sivu tugu, teksturu vlažnog dima koji obavija cvjetne latice, miris trulog korijenja i nekada davno predviđenih rastanaka
koji joj se penju od ošita prema grlu, poput zamotuljka najgrublje vune.
Njeno ime...svjetlo je i dvosložno i dugo sam zapravo mislila da je samo jedna od modernih skraćenica nekog dugačkog, uobičajenog imena. Ali ne. Zove se upravo tako. Kao kad pjevaš. Ili ti se ne da dalje nabrajati.
Jedan i drugi slog zapravo su izdisaji, ono čemu me ona ovih dana uči,
ono što je izuzetno važno činiti pri svakom naporu, što je izuzetno važno za disanje.
Lako je udahnuti, to će učiniti svaka šuša, al izdisaj...ono je što će te bar pokušati prizemljiti dok lebdiš na vrhovima prstiju ne dotičući svijet koji te ranjava svojim nepravilnim i nepredvidljivim rupama, besmislenim tragedijama, udubinama i grubostima.
Izdisaj je ono što će ti možda nekada i istjerati onaj zamotuljak grube vune koji povlačiš od ošita do grla, ma takoreći od najranijeg djetinjstva, kada si po prvi puta zagnjurila glavu u mamin vrat i osjetila svu težinu prolaznosti..svega.Svega sigurnog.
Izdisaj je ono što će napraviti mjesta za nove obojane udisaje,radosti, kao i za nove tuge.
Post je objavljen 24.10.2023. u 18:55 sati.