pravci

četvrtak, 31.08.2023.

Na mjestima svih mojih ožiljaka gipka sam ti ko mačka:
mogu na njima i odrijemati ponekad, ugrijati stare smrzotine samo jednim dobrim snom.
Ti jutros odlaziš za svojim životom,, ja ti spremam malo sira i kruha,
napolitanke i sok,
skrb o drugome stvar je moje civiliziranosti.
U tebi već bubnja čežnja, ne bih se čudila kako bi htio da ti ne dam da odeš jer jasno vidim da ti se ne odlazi.
Al' ti ne možeš živjeti mojim životom, baš kao ni ja tvojim.
Kao dva pravca iz iste kružnice, naši se putovi sjecaju na točno određenim mjestima
tu se ljubimo, tu vičemo, tu se povređujemo i namjerno i slučajno
tu su grote i livade, krepki pašnjaci i totalne pustinje
Našim odnosom oboje ispravljamo naše prošlosti.
Ko vremenski putnici, pokušavamo promijeniti ishode, stvoriti sretnije završetke.
Drugu kružnicu bez završetka.


IMG-20230830-WA0007

nisam sanjala

srijeda, 30.08.2023.

Dolazi ono
moje vrijeme u godini
kada bez problema
ljubim opet
vagabunda svim tijelom svojim
pa čak i duša kaže
voljet ću te kao prvi put
pa kud puklo
bez očekivanja
možda samo i ubuduće
da ti barem
telefonom
ljubim sijede vlasi


no nakon tri dana bude mi ga dosta
jer se kod njega ništa promijenilo nije
osim što izgleda kao da me sluša
dok pričam
pa smišljam kako da ga otjeram
mijenjam taktike
od : ženi me, udomit ćemo dijete,
do zašto si me ostavio...

to kako me sada voli, želi i ljubi
totalno je pokajničko predavanje
ne čini niti jedan krivi pokret
o blagi Bože, niti jednu krivu riječ
ne traži od mene ništa, osim da ga volim

ne istražujem razloge povratka
jebe mi se
malo sam si zrela
malo sam si jaka
malo mi orgazmi i totalni hedonizam
odgovaraju
tonem u međuprostorima
potpunog sladostrašća bez razmišljanja o istini

to je ona niša kroz koju se ulijeva svjetlost
to je ona prezrela kruška koju otimam pčelama bez straha od uboda
to je moja zimnica koju marljivo spremam
za dane potpunog beznađa

Ležala sam na kauču.
Bilo je deset sati navečer
Umirala sam od vrućine i boljelo me rebro lijevo
od pokušaja penjanja na dasku
( ne za peglanje, neg onu morsku )
Zvonjava na vratima
moje gledanje kroz špijunku i nevjerovanje
-Ko je, o koje
Izgledalo je kao da sanjam
ali nisam sanjala

FB-IMG-1687719733725

Dolce far niente

subota, 19.08.2023.

Kao bloger tjedna, nisam ovaj tjedan opravdala ukazanu mi čast:-)
jer sam svih dana trčkarala za svekrvom,
igrala se s djecom
i hvatala prekrasno svjetlo nalik na
prezrelu smokvu odlazećeg ljeta.

Našli smo u lijepom Zadru
Dom koji se čini primjerenim za našu baku.

Tu se u starim loncima s točkicama,
na štednjaku krčka juhica,
dok se pod prozorom naviruje bugenvilija,
a nema onog teškog, ustajalog mirisa kao ni kičastih ukrasa.


Djecu sam danas učila kartati" Lažeš" na plaži. Jeli smo smoki, zalijevali ga ledenim čajem
i svi petero se toliko dobro zabavljali da sam mogla osjetiti čuđenje roditelja,
čija djeca bulje u mobitele i ništa ih ne zanima.
Gledali su nas s tim kartama
ko svjetsko čudo,
pa sam skinula naočale
( leću sam izgubila roneći s klincima na dah) samo da nikog od njih ne vidim.

Pitala sam danas frendicu,
da li bi moglo biti da mi, baš poput naše djece, cendramo uglavnom preventivno i bezveze,
a život doživljavamo puno preozbiljno i preosobno, umjesto kao igru?
Možda bismo malo manje patili kad bismo to osvjestili.
- Al' patnja je jedno od pravila te igre stara,
rekla mi je mudro.
Glupe li igre, na čijem se kraju ionako pogase svjetla, smotaju kablovi i spusti zavjesa i to bez nekog gromoglasnog pljeska..
ne računajuć dušu nam, koja će se ko vječni pustolov, smotati u morskoj pjeni, razmotati u kriku galeba, biti ono zeleno prelijevanje u oku djeteta, kapljica mora na obrvi.

Uživam ih gledati kako rastu
i znati da ih još toliko toga imam naučiti.
Otkrivam im čudo života polako,
ko stare napjeve,
čipkane podsuknje nezaborava,
misterij bivanja u potpunom mraku s tihim mirisom stoljetnog bora u grudima.
Rastu im oči od tih priča.
Rastu im zjenice
od same slutnje isplovljavanja.
Nadam se da će pamtiti današnji smijeh.

20230819-124158

Majka

utorak, 15.08.2023.

Mi smo Veliku Gospu proslavili tako, da smo jednu majku, koja je u saobraćajnoj nesreći izgubila najprije muža, a onda kasnije i sina, odveli na more. Od užasa tragedija koje je proživjela, njezin se mozak odlučio braniti zaboravom.
Ulazila je u more poput djevojčice, ona koja je generacije djece naučila plivati.
Život je krhak.

Ima 86 godina, tvrdi da još radi u školi i daje instrukcije i stalno joj se mora ponavljati jedno te isto. Zahtjevna je to briga. Čak i kad sve okrećeš na humor, ulovi te ogromna tuga u što se jedan ljudski život može pretvoriti zbog nekolicine krivo prespojenih sinapsi u toliko još neistraženom mozgu.
Iscrpi. Popije energiju.

Kad se umorim, zamijeni me sin, zamijene me unuci i čine to, takvi maleni, s nevjerojatnom nježnošću i brigom. I lakoćom.

Lijepo je takve situacije prolaziti u obitelji, kada ste jedni drugima fizička i mentalna podrška.

Ovaj Dom za starije " Zlatna jutra", koji plaćamo 8000 kuna mjesečno, iliti po novome 1000 i nešto sitno eura, pokazao se napokon kao potpuni promašaj. Tamo ne treba, kako kaže jedna korisnica, " ne ostavljati ni neprijateljevu mačku".

Na vrijeme smo najavili ovaj odlazak bake nekoliko dana na more, te primjereno tome očekivali da će biti uredno spakirane njene osobne stvari, te da će nas ona dočekati uredna i u svojoj odjeći.
Ne samo da nije imala na sebi ništa od svoje odjeće, nego joj nisu bili u stanju niti išta njeno spakirati, pa čak ni donje zube.
Predali su nam je kao stvar i to ne isuviše dragocijenu.
Bilo im je samo bitno da platimo za osmi mjesec.

I to bi se kao trebalo zvati palijativnom skrbi?
Pa postavlja se logično pitanje, kako se prema njoj odnose kada ne najavimo svoj dolazak?
Kako je izgledao njen svakodnevni život tamo, sada već 10 mjeseci njena života?

Sin je išao dalje. Zvao je vlasnicu Doma, koja nas je još optužila da smo nezahvalni i da sad ona mora jadna popiti lijekove za smirenje.
Za nevjerovati!
Navodno sama vlasnica Doma kao i sve zaposlenice stavljaju odlične ocjene same sebi u Google recenzijama.

Baki moramo tražiti novi smještaj, jer se pored svog posla nismo u mogućnosti vremenski o njoj brinuti na adekvatan način, no ovo što smo doživjeli u skupom privatnom domu od ljudi kojima je briga za starije profesija, neoprostivo je neljudski i tragično.
I moralo bi biti kažnjivo.

20230813-171405

Ljetni gušti

nedjelja, 13.08.2023.

20230812-103208


20230813-142453

20230813-131954

Dofurala sam jutros moje papige tu kod tate.
I ciklamu.
Kanarinci su ih dočekali s pjesmom za dobrodošlicu.
Poslije sam skupljala koprivu koju sam jučer pokosila, pa uživala u čičku, divljoj metvici, mačjoj travi, stolisniku, cikoriji ili konjogrizu.
Miris koji me baca u djetinjstvo ravno, definitivno je kopar.
Sutra ću sigurno napraviti zato čušpajz od krastavaca. S koprom, jasno.
Janko je mekan i hrskav istovremeno.
No, naklopali smo se teleće juhice prije, rezanci su neki jako fini, kupovni, pa je ostalo pečenja i za navečer.

Divan, divan kolovoz!

**********************

Toliko je načina

Ako išta uopće znam, to je voljeti

Tonuti u zagrljaj ko u mirisnu pernatu posteljinu
Namreškati nos onako, da me pamtiš cijeli život
Pogled laneta, nećeš me ubiti, zar ne, sušta sam nježnost

- Pazi da ti ne naškodi, rekla mi je za njega

I to je posljednje što mi je uopće rekla na tu temu
Dalje smo samo noćima, na terasi, gledale onu lijepu i sjajnu Veneru
Onu koja hrabri, hrani i ostavlja srce zatečenim i samohranim
Pa saznavale za ružne i neizlječive bolesti, prolazile teške operacije, buđenja, dane bez zraka, dane neobično brbljavih i ljubaznih taksista, dane namještanja pelene pred spavanje, pumpanja suvišne vode iz pluća, dane kada smo naslonjene jedna na drugu, saznavale koliko smo različite od ostatka svijeta, premda istim pregustim kosama i maslinastom puti duboko i sjajno uronjene u njega, kao da ga kanimo preobratiti, kao da nam je misija stršati i sjajiti.
Dalje smo čeznule za valovima i dobrim krepkim knjigama, spoznavale da smo se za toliko pogrešne muškarce udale, da živimo u pogrešnom gradu i zbog toga previše pušimo

- Pa kako bi mi mogao naškoditi, pitala sam je dječjim očima

Nije mi odgovorila. Njeno je lijepo čelo, njene su mlade oči, njene su vitke ruke, lice bez bora u devetom desetljeću života, govorili..toliko je načina na koje te se može povrijediti, šmizlo moja hrabra.
Znala je da ću tražiti repete. Znala je da ću se ko luda, zaletavati u jedan te isti zid, nadajući se promjeni, čekati da ljubav napokon pobijedi, barem u mom slučaju, kao u knjigama, kao u bajkama, kada te potpuno obraste trnovito grmlje u tvom stoljetnu snu, da će te poljupcem probuditi, reći ti da si se sigurno zabunila i da je sve bio tek ružan san.

Ako išta uopće u životu znam, to je tugovati

Prigrlim tu smiješnu malu maškaru, razmrljane maskare od puno i previše suza suvišnih, dam joj toplog mlijeka pred spavanje, sa tek žličicom meda, da je umirim, a ona mi je onda svojim dugim prstima izvrne u krilo i baš se ne želi umiriti, baš želi namreškati površinu ove moje ponoćne vode, baš želi vidjeti moje srce kako bezglavo i krvavo udara o stijenje u potrazi za bisernicom utvarom

Voljeti i tugovati, isto je
Jer ono što voliš već si izgubio
Kao što su i zvijezde koje upravo gledaš
Već daleka prošlost
Tako je već i pogled u nebo
Tvoj pradavni gubitak

A to je ono što može naškoditi kad progledaš


Zapošljavanje ruku

petak, 11.08.2023.

Dok farbamo daske, on fućka poznatu melodiju.
" Kraj jezera jedna kuća mala.."
Kaže da si tako uzima zraka.
Jučer smo rezali jednu dasku ubodnom pilom.
Meni koja nemam osjećaj za ravno ( kao ni za ispravno) odjednom prepusti pilu.
Poslije se samo gledamo.
- Ispala je koda je vol pišal, kaže i smije se.
To znači- krivudavo. Ne zamara se. Kuži da sam šegrt obični.
- Znaš da su šegrti nekoć dobivali batina?, pita.
- I to čekićem, dometnem ja, dok stojeći na najvišoj prečki lojtri, udaram čekićem po čavlima.
- Udri jače, vikne.
- Manijače, nadovežem ja, pa se smijemo.
- Krivo držiš čekić. Čija si ti mala? Čekićem se zamahuje iz zgloba.

Stalno mi izmišlja posao.
Svaki put kad sjednem da bi pripalila cigaretu, nađe nešto za zakitati, pošmirglati, udariti čekićem.
Više mi ne prigovara- samo mi zaposli ruke.
Ako to nije ljubav, ne znam što je.




Svježi apdejtak:
Jagode, mačke i cvjetak:-)))


20230812-081430

20230812-081610


20230812-081630

20230812-081726

After life

četvrtak, 10.08.2023.

Moja ekipa na poslu, liči pomalo na ovu iz serije "After life".

Svi imamo neke probleme, neke zaostatke iz "prošlog života" s kojima se teško suočiti, pa glavinjamo između depre, nostalgije i trenutačnih ushita.
Uopće si ne utvaram da i ja nisam neki "lik" kojem bi bilo vrlo zabavno smijati se.

Tako sam jučer, vrlo ambiciozno imala u glavi kako ću otići na bazen nakon posla, a da uopće nisam provjerila imam li kupaće u Zagrebu, ili sam ih sve odreda ostavila na moru kod sina.
Zaokupirana i oduševljena zamišljenim plivanjem i slikanjem bazena za blog i našu Fleksericu, zaboravila sam uzeti ribe iz frižidera na poslu.
Zvala sam kolegicu koja je ostala duže, da mi ih stavi u duboko zamrzavanje, ili da ih ponese doma, rekla je da bude, no zvala me par minuta kasnije i na rubu suza mi priopćila da je -zaboravila.
Zaključile smo da bih trebala uzeti na posao tavu, pa ih ispeći danas za ručak. Naravno da nisam, Čim sam došla, premjestila sam ribe u duboko, valjda im neće biti ništa, ko ih šiša !

Zaboravivši ribe na poslu, tako sam jučer kupila u dućanu oradu i mlade porilukiće, pa si doma, drito s vrata, krenula pripremati fini ručak.
Tko bi nakon takvog ručka išao na bazen, ha ?
Uvijek me svlada neki, kak naša Ipsi veli, mentalni umor, neka "mala volja", pa nakon prefinog obroka legnem uz dobar film na kauč ispred televizora, i zaspim kak si reko kauč.

Jučer je to bio "Once upon a time in America". Radnja je predivno spora, a glazba u filmu baš za opuštanje.
U 10 sam se samo prebacila u normalan krevet i nastavila hrkati, dok me u pola 2 nije probudila grmljavina od koje mi se činilo da se ruše zgrade,
pa su mi oči bile dva broja veće, da o srcu i ne govorimo.

Moje vrle kolegice, s kojima sad već radim preko dvadeset godina, znaju me zbilja razveseliti i nasmijati.
Sve odreda imamo viška kilograma, s tim što one već od jutra ranog smišljaju što ćemo za ručak.
Jedna mi čak gotovo svakodnevno prepušta pola svog obroka spremljenog doma, pa ja uzmem da je ne povrijedim, najs prson tako čine, premda je prekalorično za mene.

Ta ista je nezasitna u pogledu hrane, stalno me zove na čobanac i druga perverzna jela, ja odolijevam, hranim se ko tičica sve dok ne dođem doma i napravim si banket ( al ne u blitvi )
Govorim joj stalno, ko pravi psihoterapeut, da to nije glad za hranom već nečim drugim, ne, ne, ne za seksom nužno, mada nije isključeno.
Ona je totalno ovisna o klađenju i bezumnom trošenju love, liječi se od te kraljice svih ovisnosti, ekstrovert je i totalno puknuta u glavu, al silno zabavna.
Bezuspješno se liječi, samo da napomenem. Uzalud joj govorim da joj ne treba tri para natikača. Otići s njom u dućan je uvijek nezaboravno iskustvo.
U usporedbi s njom, ja sam racionalna, dosadna škrtica i totalni introvert. Al čemu se uspoređivati.

Zaključila sam da ja zapravo i ne volim dosadne ljude, rigidne i ispravne kak bi rekla naša Lilianke,
disciplinirani mi idu strahovito na žifce, volim one stvarne jude s normalnim ljudskim slabostima.
Slabostima kojima se možeš od srca nasmijati.
Prepoznati ih u sebi, također. I smijati se sebi do iznemoglosti.

Druga kolegica, ova koja je zamalo plakala jer mi se zaboravila skrbiti o zaboravljenoj ribi, ima niz bolesti koje su sve zapravo psihosomatskog porijekla.
Nesretna ljubav, ostavljena pred oltarom, godine kad je već trebala ( po vlastitim mjerilima ) imati djecu, višak kila, udomljavanje čudne i problematične djece.
Nju najčešće onako veliku, ja ovako mala, vodim doktorima na mjerenje tlaka. Tragikomično.

Obje su tako pametne i drage.
Pomažu mi da se doživljavam manje ozbiljno.

U sobi do, do devet pije se kava, priča se o štiklama, dijetama, hrani, cijenama, drugim kolegama.
Kolegica voli zapjevati onako srcedrapateljno Škoru.
Da se popišaš od smijeha !

Na sve ću pristati

utorak, 08.08.2023.

Ovo umiveno jutro miriši na bablje ljeto, a to je moje doba, u kojem dišem punim plućima
bosiljak, metvicu, cikoriju, hodam bosa kroz travu, upijam svježinu.
Jutros vozim ravno prema suncu, pa spuštam sjenila u automobilu
zbog pješaka koji tako silno vole bezglavo pretrčavati cestu.
Stoje uz sam rub sa svojim biciklima i romobilima, imaš osjećaj da će se baciti.
Srce mi kuca u trbuhu, vozim jedva četrdeset u blizini prijelaza. Gledam ih u oči, čitam njihove namjere.
Ljudi se ponašaju kao da im je svejedno. Meni ništa nije svejedno.

Ni ovo svježe jutro, namjerna samoća, niti moji vitamini koje pijem, niti papigice koje stalno opskbljujem svježom vodom i hranom,
pa zapisujem: bar moram kupiti, bar koji vole...
Kažu, vratit će se ljeto i ja im vjerujem. Svejedno, oblačim duge hlače, ljetne doduše, crveni sako i puštam kosu da mi grije vrat.
Na Strojarskoj srušeno je stablo na nogostupu, pa se provlačim kroz grmlje s veseljem djeteta,
dok mi se jutarnja rosa sapliće oko zglobova i sandala.
Meni ništa nije svejedno.
Djeci za more pakiram gomilu fotografija kad su bili mali. Igračke, slatkiše. Pisamce.
Nedostaju mi više nego li ja njima.
Unatoč tome, voljela bih da ostanu živjeti na moru, čini im dobro.

S prvim dečkom sam frend. Lijepo je sve sagledati iz druge, svježe perspektive.
Ne slaže se s tim da sam ga mučila dok smo bili u vezi.
-Bila si zahtjevna, kaže kao da je to nešto potpuno normalno.
Kad mu pričam o prošloj vezi koja me devastirala, on se smješka:
- Nemoj se sada promijeniti, nemoj graditi zidove !
Ti si jednostavno nice person, pomiri se s tim.
Posljednja me rečenica gorko rasplače.

****************************************************************************

Ovaj iz Istre bio je zabavan.
Isplanirali smo zajedničko mršavljenje s primjerenim kaznama i nagradama,
no nije mi bilo svejedno kad mi je on sa svojih 130 kg rekao da me ima,
da moram skinuti više od šest kilograma koliko sam si umislila.

Prije nego smo se upoznali, pisao mi je stalno.
Išao mi čak pomalo na živce. Trudio se. Dobro jutro. Laku noć. Ej, kako si ?
Nakon upoznavanja, čovjek je umoran, stalno spava i treba mu odmor.
Iako je kod mene ostavio četkicu za zube, nije se imao potrebu niti javiti da je doputovao nazad.
Naravno da neću to shvaćati osobno, velika sam curka,
no ponavlja se, pa mi je dosadno.
Četkicom uvijek mogu oribati fuge.

Ljudima je svejedno.
Ljudi su nekulturni, nemaju osjećaja za druge.
Zašto neki ljudi uopće ulaze u bilo kakve odnose kad znaju da nisu spremni?

Na radiju jutros svira Aki " Zbog malo nježnosti ".

Vjerojatno je u tome stvar.

On dolazi

četvrtak, 03.08.2023.

Dolazi
iz Istre vozi
Kaj je to
Dva sata
Dopisujemo se mjesecima
Nasmijava me mjesecima
Nosi vadičep i klavijaturu
Osmijeh
Meni se ogulio lak
Na malom prstu desne ruke
Imam nedepilirane noge
No, oprala sam kosu
Popalila svjećice
Kuham fuže sa saftom
Gladna sam ko vuk

Meni je stan u neredu
Meni se ogulio lak
Meni je mokra kosa
Tek sad vidim
Kakva sam bila

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.