Moja ekipa na poslu, liči pomalo na ovu iz serije "After life".
Svi imamo neke probleme, neke zaostatke iz "prošlog života" s kojima se teško suočiti, pa glavinjamo između depre, nostalgije i trenutačnih ushita.
Uopće si ne utvaram da i ja nisam neki "lik" kojem bi bilo vrlo zabavno smijati se.
Tako sam jučer, vrlo ambiciozno imala u glavi kako ću otići na bazen nakon posla, a da uopće nisam provjerila imam li kupaće u Zagrebu, ili sam ih sve odreda ostavila na moru kod sina.
Zaokupirana i oduševljena zamišljenim plivanjem i slikanjem bazena za blog i našu Fleksericu, zaboravila sam uzeti ribe iz frižidera na poslu.
Zvala sam kolegicu koja je ostala duže, da mi ih stavi u duboko zamrzavanje, ili da ih ponese doma, rekla je da bude, no zvala me par minuta kasnije i na rubu suza mi priopćila da je -zaboravila.
Zaključile smo da bih trebala uzeti na posao tavu, pa ih ispeći danas za ručak. Naravno da nisam, Čim sam došla, premjestila sam ribe u duboko, valjda im neće biti ništa, ko ih šiša !
Zaboravivši ribe na poslu, tako sam jučer kupila u dućanu oradu i mlade porilukiće, pa si doma, drito s vrata, krenula pripremati fini ručak.
Tko bi nakon takvog ručka išao na bazen, ha ?
Uvijek me svlada neki, kak naša Ipsi veli, mentalni umor, neka "mala volja", pa nakon prefinog obroka legnem uz dobar film na kauč ispred televizora, i zaspim kak si reko kauč.
Jučer je to bio "Once upon a time in America". Radnja je predivno spora, a glazba u filmu baš za opuštanje.
U 10 sam se samo prebacila u normalan krevet i nastavila hrkati, dok me u pola 2 nije probudila grmljavina od koje mi se činilo da se ruše zgrade,
pa su mi oči bile dva broja veće, da o srcu i ne govorimo.
Moje vrle kolegice, s kojima sad već radim preko dvadeset godina, znaju me zbilja razveseliti i nasmijati.
Sve odreda imamo viška kilograma, s tim što one već od jutra ranog smišljaju što ćemo za ručak.
Jedna mi čak gotovo svakodnevno prepušta pola svog obroka spremljenog doma, pa ja uzmem da je ne povrijedim, najs prson tako čine, premda je prekalorično za mene.
Ta ista je nezasitna u pogledu hrane, stalno me zove na čobanac i druga perverzna jela, ja odolijevam, hranim se ko tičica sve dok ne dođem doma i napravim si banket ( al ne u blitvi )
Govorim joj stalno, ko pravi psihoterapeut, da to nije glad za hranom već nečim drugim, ne, ne, ne za seksom nužno, mada nije isključeno.
Ona je totalno ovisna o klađenju i bezumnom trošenju love, liječi se od te kraljice svih ovisnosti, ekstrovert je i totalno puknuta u glavu, al silno zabavna.
Bezuspješno se liječi, samo da napomenem. Uzalud joj govorim da joj ne treba tri para natikača. Otići s njom u dućan je uvijek nezaboravno iskustvo.
U usporedbi s njom, ja sam racionalna, dosadna škrtica i totalni introvert. Al čemu se uspoređivati.
Zaključila sam da ja zapravo i ne volim dosadne ljude, rigidne i ispravne kak bi rekla naša Lilianke,
disciplinirani mi idu strahovito na žifce, volim one stvarne jude s normalnim ljudskim slabostima.
Slabostima kojima se možeš od srca nasmijati.
Prepoznati ih u sebi, također. I smijati se sebi do iznemoglosti.
Druga kolegica, ova koja je zamalo plakala jer mi se zaboravila skrbiti o zaboravljenoj ribi, ima niz bolesti koje su sve zapravo psihosomatskog porijekla.
Nesretna ljubav, ostavljena pred oltarom, godine kad je već trebala ( po vlastitim mjerilima ) imati djecu, višak kila, udomljavanje čudne i problematične djece.
Nju najčešće onako veliku, ja ovako mala, vodim doktorima na mjerenje tlaka. Tragikomično.
Obje su tako pametne i drage.
Pomažu mi da se doživljavam manje ozbiljno.
U sobi do, do devet pije se kava, priča se o štiklama, dijetama, hrani, cijenama, drugim kolegama.
Kolegica voli zapjevati onako srcedrapateljno Škoru.
Da se popišaš od smijeha !
Post je objavljen 10.08.2023. u 08:20 sati.