Dolce far niente
subota, 19.08.2023.Kao bloger tjedna, nisam ovaj tjedan opravdala ukazanu mi čast:-)
jer sam svih dana trčkarala za svekrvom,
igrala se s djecom
i hvatala prekrasno svjetlo nalik na
prezrelu smokvu odlazećeg ljeta.
Našli smo u lijepom Zadru
Dom koji se čini primjerenim za našu baku.
Tu se u starim loncima s točkicama,
na štednjaku krčka juhica,
dok se pod prozorom naviruje bugenvilija,
a nema onog teškog, ustajalog mirisa kao ni kičastih ukrasa.
Djecu sam danas učila kartati" Lažeš" na plaži. Jeli smo smoki, zalijevali ga ledenim čajem
i svi petero se toliko dobro zabavljali da sam mogla osjetiti čuđenje roditelja,
čija djeca bulje u mobitele i ništa ih ne zanima.
Gledali su nas s tim kartama
ko svjetsko čudo,
pa sam skinula naočale
( leću sam izgubila roneći s klincima na dah) samo da nikog od njih ne vidim.
Pitala sam danas frendicu,
da li bi moglo biti da mi, baš poput naše djece, cendramo uglavnom preventivno i bezveze,
a život doživljavamo puno preozbiljno i preosobno, umjesto kao igru?
Možda bismo malo manje patili kad bismo to osvjestili.
- Al' patnja je jedno od pravila te igre stara,
rekla mi je mudro.
Glupe li igre, na čijem se kraju ionako pogase svjetla, smotaju kablovi i spusti zavjesa i to bez nekog gromoglasnog pljeska..
ne računajuć dušu nam, koja će se ko vječni pustolov, smotati u morskoj pjeni, razmotati u kriku galeba, biti ono zeleno prelijevanje u oku djeteta, kapljica mora na obrvi.
Uživam ih gledati kako rastu
i znati da ih još toliko toga imam naučiti.
Otkrivam im čudo života polako,
ko stare napjeve,
čipkane podsuknje nezaborava,
misterij bivanja u potpunom mraku s tihim mirisom stoljetnog bora u grudima.
Rastu im oči od tih priča.
Rastu im zjenice
od same slutnje isplovljavanja.
Nadam se da će pamtiti današnji smijeh.
komentiraj (17) * ispiši * #