what a difference a day makes

petak, 28.10.2022.

Mislila sam kupiti crvene.
Ne, ne stoje mi. Isprobala sam razne:
crne, plave, zelene..crvene.
Kroj. Velika guzica, blagi bože. I par napolitanki viška.
Imala sam i tenisice za isprobavanje.
To se isprobava na petu, halo.
Kupila sam crne, svjetlucave.

Dućani su puni lučica i kuglica.
Djeda Mrazova koji me gledaju podsmješljivo.
To mi stvara jezu u studenom.
Slično ko i ova magla vani. I vrane.
Edgar Allanska večer.
Iz magle izranja mlada prelijepa trudnica s djevojčicom.
Ja sa sinom ne razgovaram.


Bole me listovi cijeli tjedan.
Svaki tjedan izdržavam drugu kroničnu bol.
Rebra. Leđa. Noge.
Kad kažem, izdržavam, to znači da čekam da prođe, bez analgetika i bez zvanja doktora.
Lažem. Nakon jednog alergijskog incidenta, zvala sam 112.
Nismo otkrili alergen, al umirio me- do sad bi već bilo burno, gospođo.
Tata mi je rekao da mu samo dižem tlak i da ne dolazim.

Anksioznost. Čim je netko pored mene, sve je ok.
Nema boli ili je podnošljiva.
Kad sam sama, osluškujem svoje tijelo i uvijek mi je nešto.

Sutra selim. U manji podstanarski stan.
- To je sad tvoj dom, tu možeš raditi sve što želiš,
kaže T. dajući mi ključeve.
Vješto progutam knedlu.
Htjela sam to.
Samoću i mir. Puštanje na miru.
Mojih trideset kvadrata.
Suživot mene i moje rascvjetane ciklame.

******************************************


Pitaju me često: Kako si pobedila anksioznost?

Nisam ja pobedila anksioznost već sam pobedila ono što me je dovodilo do anksioznosti.

I prvi i drugi put tačno sam znala šta je okidač za kučku.

Ali, recimo kada bih nabrajala:

Osećaj da mi život curi, a ja ništa od onoga što sam želela nisam ostvarila. Dakle, živim život koji nisam u tom momentu htela. Ko ćorak, ništa, a godinama se pripremala po "rovima", oštrila vid, smirivala šaku, i onda ćorak. To je disproporcija ogromna između uloženog truda i onoga što sam u tom momentu imala.

Nerazumevanje bliskih ljudi. Recimo neka duševna bol koju sam zbog loših odnosa osećala i zbog očekivanja da trebaju da se ponašaju onako kako bih se ja ponašala da sam na njihovom mestu. Stalo preispitivanje zašto su takvi i zašto se tako ponašaju i stalni pokušaji da ja to sad promenim.

Strah od bolesti koji je bio prouzrokovan sa nekoliko smrti u okruženju.

Potreba da kontrolišem stvari.

U ranijim godinama to je bio i pritisak jer sam kod sebe prepoznavala neka razmišljanja, osećaje, reagovanja koja baš nisu bila rasprostranjena među ljudskim jedinkama, pa sam osećala neku teskobu da sam recimo totalni čudak.

...

Nisam pobedila anksioznost, ali sam eliminisala dosta stvari koje su je okidale.

Preselila sam se sa mesta gde sam bila svakodnevno izložena međuljudskim odnosima koje nisam mogla (i dalje ne mogu) da razumem, gde je sav moj trud da promenim nešto dovodio do maksimalnog trošenja energije, gde sam se osećala neuspešno (to je lični osećaj, i verovatno je prouzrokovan mojim ranim osamostaljivanjem pa mi je bilo mučno da živim u zajednici) gde su uvek potrebni kompromisii koje možeš da praviš do jedne tačke (tačke pucanja).

Odlazak u Beograd na studije iz malog mesta i ideja da ću biti novinar koji pravi priče po Africi nekako me je lupila ko macolom kad sam videla da od toga nema ništa. Dugo mi je trebalo da redefinišem svoje ciljeve. Dok to nisam uradila, bila sam očajna i anksiozna. Osećala sam kao da sam prevarila svoje snove, kao da je moj trud proćerdan, kao da sam na pogrešnom mestu, među pogrešnim ljudima, kao da sam izdala samu sebe.

I onda sam počela da menjam, prvo ono što je izvodljivo, jer baš sad Afrika i reportaže... ne piju vode. Ali, to me je odvelo ka pisanju knjige i sad imam nešto drugo što je moja Planina.

Vratila sam se prvom promenom sebi koju sam nekad davno napustila.

Trebalo je da napravim prvi korak da bi krenuli svi ostali. To je zapravo tako logično. Iz prvog napravljenog koraka kreće hod.

Prestala sam da umanjujem svoje snove, koliko god njih da mi šapuće ili urla na uvo da se "primirim". Ne želim. Primirenje nije moja priroda, to je za moju dušu ravno kapitulaciji.

Anksioznost je kod mene uvek bila podstaknuta činjenicom da će mi proći život, a ja ništa od onoga što sam silno želela nisam uradila: zbog drugih, zbog kompromisa, da ne bih povredila nekoga, a u svemu tome povređivala sam najviše sebe, završila kod psihoterapeuta da mi na prvoj seansi kaže: ti si džek rasel, a živiš ko pudlica.

I to je to.

Ne može i ne treba čovek protiv svoje prirode. Ne možeš biti puž, ako si rođen ko vuk. Mislim, možeš biti puž ali ćeš onda vremenom postati depresivni puž jer ti se trči po šumi i zavija na mesec, a nemaš glas i pužeš sporo, ostavljajući sluz.

Shvatila sam da ako moji snovi ne povređuju moje voljene, nema razloga da ih ne jurim.

Nema razloga da budem pudlica, ako sam džek rasel.

Nema razloga da budem na povocu, ako mi se bezglavo juri i luta.

Nema razloga da se jedem zbog ljudi koji pojma nemaju da se ja jedem zbog njih, a ako i naslućuju nemaju kapaciteta da to promene.

Nema razloga da se pretvaram radi dobrih odnosa, dobre odnose iskrenost ne sme pokvariti. Onda nisu ni bili tako dobri, a ako nisu bili dobri ni ne trabaju mi.

Nema razloga da se osećam neuspešno dok još uvek dišem, menjam, menjaću.

Nema razloga da se pravdam, objašnjavam svoju prirodu, svoj put ljudima koji sede na travi kraj puta... godinama.

Nisam ja pobedila anksioznost, prebrižna sam, osetljiva, pratiće me to, intenzivnije osećam život, ali učim da živim sa tim i da tu preosetljivost kanališem u recimo knjigu, u reči.

Iza moje anksioznost, nisam terapeut pa pišem u svoje ime, uvek se krio strah od protraćenosti života, od življenja nečega što mi ne hrani dušu, od potrebe da se prilagođavam besomučno svemu što mi je neprihvatljivo, od utišavanja svoje prirode, potreba, snova, želja. Tako je mučno živeti ono što ne umeš da živiš jer nisi za to rođen.

Ne znam da li sam bilo kome pomogla, ali ovo je moje iskustvo i odgovor svima koji su me pitali: Kako si pobedila anksioznost?

~ Jovana Kešanski, spisateljica


17°

subota, 22.10.2022.


Kosim voćnjak
Pilim onu suhu granu jabuke
Danima
Mišići mi se zatežu na suncu
Oblaci uzmiču ostavljajući mi
Par kapi na licu, za osvježenje
Kosim travu
Pilim granu
i fućkam

Imam snažne, mišićave ruke
Jer nisam imala sreće
Uvijek pomalo muškarac
Imam ispupčen trbuh
Od nošenja djece
Trbuh zbog kojeg mi se
Dižu u autobusu starije žene
Misleći da sam trudnica
Uvijek mama, uvijek djeca
Gledam proturiječnosti na sebi
Tako krhka i tako jaka
Tako slaba, tako nesalomljiva
Smiješeći se tom očitom neskladu

Pozvat ću ga u kino, da
Poljubiti ga prva u mraku
Primiti za ruku jer očito se boji
Al ne bude li stisak imao
Snažniji od mog, da mi poplave prsti
Bljesak želje u mraku
Naježenu kožu
Munje u prstima
Bude li htio mlako i bez obaveza
Bude li izazivao mog muškarca
Napet ću mišiće desnice
Bude li ostavljao moju ženu da čeka
Ovu ženu koja je naučila
slane gubitke okačiti o bridove vremena
Plakati i uspavljivati djecu
Troje ih nositi na svom ispupčenom trbuhu
Bude li

Požalit će što me sreo
I
Pisat ću mu pjesme
I
Pljunut ću mu u lice
I
Istrošit ću sva opravdanja
Teško djetinjstvo, posesivna majka,
Strah od bliskosti ili napuštanja

Namazat ću nokte
Na rukama i nogama
Pokositi drugu stranu livade
Napraviti štrudl od trešanja

Srijeda

četvrtak, 20.10.2022.

Ne moram slušati prognoze, niti pogledati kroz prozor, a da znam, ide promjena vremena.
Htjela sam ustati ranije, hodati do posla i slikati maglu nad Savom, to su tako lijepi jutarnji prizori bili ovih dana.
No, ustala sam prekasno, jer sam se u tri ujutro probudila, dr. House je upravo skužio u čemu je kvaka kod nekog nepokretnog pacijenta.
Zaspala sam ponovno u 5. Pa produžavala alarm do 6.45.

Tata je ljut na mene. Osjeća se ostavljeno. Ne da mi uređivati gornji kat kuće. Sister isto navija da idem u podstanare kad moj sin proda ovaj stan.
To je ono klasično, šuz u guz isto je korak naprijed.
Svi nekako misle da znaju što bih ja trebala sa svojim životom.

Kolegica kojoj sam se povjeravala, kaže drugoj: žao mi je što se s njim pomirila nakon svega. Druga mi to odmah prenese.
Problem je što se svi u tebe zaljube, veli mi.
Rekla bih, problem je u mojim polupropusnim granicama zbog kojih me ne poštuju- misle da im pripadam.

Ne pripadam nigdje. I nikome.

Ovih dana nailazim i na predivne i kompetentne ženske stručnjake.
Jučer, vanjska suradnica socijalnog. Pričale smo ko prijateljice.
Znam da je žena psihoterapeut, al takvo uvažavanje u razgovoru i empatiju nisam dugo doživjela.
Nakon razgovora s njom, osjećala sam se predivno.
Namazala sam se cijela bademovim uljem i plesala pred ogledalom.

Od suda još ništa.
Helena me grli i ljubi.
Tražim podstanarske stanove preko fejsa.

Šteta što nemam svog privatnog dr. Housa.
S lucidnim rješenjem.

Među zvijezdama

ponedjeljak, 17.10.2022.

Kad sam bila mala, htjela sam biti astronaut.

Ne liječnica, ne pravnica, ne frizerka, niti glumica ili pjevačica.
Bila sam pod utjecajem Ratova zvijezda, sviđala su mi se daleka putovanja izvan Zemljine orbite,
onaj veličanstven pogled kroz šofer šajbu svemirskog broda,
ona spokojna i mistična tišina Svemira, upoznavanje različitih civilizacija.
Vulkanci su mi bili osobito dragi!

Bila sam fascinirana relativnošću vremena i prostora, potpuno uvjerena u mogućnost komuniciranja mislima i teleportacije.
Računala sam na znanost.
Kad se već na vrijeme i prostor ne može.
Spominjale su se u epizodama te neke godine u kojima smo sada.
Vremenski dostižne.

Vrijeme je čudan neki vakuum.
Grozimo ga se.
Izdaje nas. Curi kroz prste. Nikada ga dovoljno.
Kategorija čežnje i vječnog nedostajanja.
Za njeg se ne možeš uhvatiti, na njega ne možeš računati,
pa je vrlo izvjesno da su ga kao takvog,
samo izmislili ljudi u silnoj tromosti svoga uma.
Radi lakšeg snalaženja.
Svladavanja tog nevidljiva neprijatelja.
Ili ukroćivanja neumitnosti vremenskih nuspojava.

Samo..otkud onda nuspojave nečega čega nema?
Robovanje stereotipima?
Vrijeme je da budem stara, je li?
Da ne stavljam nikakve tetovaže, a kamo li one iz čunga lunge?
Ako sam ovdje, ne mogu biti tamo?
Ko to kaže?

Tu su u Warsima onda bile vremenske kapsule, ne odveć oku ugodne, u koje si se mogao uvući, pa se sačuvati od daljnjeg kvarenja.
U brodu je to bilo uobičajeno, jer se radilo o velikim prostornim udaljenostima,
a teleportacijski je signal funkcionirao samo na određenoj udaljenosti.

Ako ne postoji vrijeme, upitno je i mjesto, upitna je i udaljenost.
Prema fizici emocija, radi se samo o kategorijama koje iz čiste mira i lijenosti
omeđujemo mjernim jedinicama.
Jer dogodi ti se tako, da ti je bliži onaj netko s drugog kontinenta,
od osobe koja upravo sjedi pored tebe.
Desi ti se da ti srce zalupa i dlanovi se oznoje na događaj neki davno proživljeni,
pa ga proživljavaš ponovno i ponovno, u Sada, kao da su se ispreplele vremenske zone, one, naučene.

Pa sporazumijevanje na različitim jezicima i tiha sloga oko zajedničkog cilja,
suprotstavljeni trvljenju međusobnom među ljudima iz iste kolijevke.

Još baš volim pomisliti kako se neke stvari još događaju.
Ili će se tek dogoditi.
Biti poznate odnekud.

Kako samo putujemo kroz guste rojeve zvijezda koje su davno umrle ili se još rodile nisu,
a smiješe nam se blisko, kao da su stvarne, kao da su tu.

Kao da se radi o nama.
Kao da smo mi.

Sjećanje na Ljubav

subota, 08.10.2022.

1989.
- Mamice, nemojte umrijeti..!
- Ćerko, ja sam se naživjela...

2014.

Sjedimo ispred moje kuće.
Na stepenicama, ko klinci.
Osjećam da je potonuo.
Zapustio se fizički.
Mene more brige oko sina.
Prenapregnuta sam.
Kad kaže, ako mi ne uspije to i to, ubit ću se,
obuzima me bijes, no, samo mi još to treba.

2016.

U autu smo.
On mi objašnjava da neće dugo.
Realan je u svom odlaženju.
Ja spominjem alternativna liječenja, on u to ne vjeruje.
Čini mi se da mu se duša umorila.
Ja slinim i plačem jer nećemo biti zajedno idućih 13 godina.

2020.

Ljubim joj svaki prst na rukama.
Ona uzmiče: - ma daj, to bih ja trebala raditi tebi.
- Ne boj se, kažem joj, nikada te neću ostaviti.
- A daj šta ti je, ne budi blesava, kaže mi.
Mazim joj leđa kad sjedne u krevetu.
Vani sunce odjednom jače zasjaji.
- Volim te
- Volim te

*******
Smrt se čini okrutnom. Sebičnom. Oduzimateljicom svega dragog. Nakon nje ostaje pustoš, bolni vapaji, otrgnuće, utrnuće.
Svaka smrt nas mijenja nepovratno.
Vlastita posebno:-)

Nikada nisam znala otpustiti samostalno. Smrt je to činila umjesto mene.
Poput blesavog stabla, čuvala sam svo svoje žuto lišće, osušene grane- tako se nisam mogla obnavljati.
Nema novih izdanaka na takvom stablu. Takvo se stablo suši i umire. Umire onaj besmrtni div u nama.

1989.- te, 2014.- te, 2016- te i 2020.-te, nečije su se duše jednostavno umorile.
Odlučile su prijeći preko.
Svojevoljno. Pomireno.
Umire samo naše smrtno tijelo, kada tako odluči besmrtna duša u nama.
Duša ima svoje planove.
Moja sebična patnja sabotira joj te planove.

********

Sve četiri duše od kojih sam bila voljena i koje sam žarko voljela, našle su novi život u nekom drugom obliku, dimenziji.
Još čuvaju sjećanje na ljubav.
Otud sveznajući smješak u oku mog unuka.
Otud magla nad jutarnjom rijekom kroz koju probija sunce.
Otud sjajna Venera koja me svuda prati.

*********
Ljubav nije pritiskanje, nepuštanje. Ne možeš je niti spremiti u pjesmu, niti u melodiju, niti u sliku. Prelijeva se.
Ljubav ne poznaje granice i uvjete, vrijeme i prostore. Po tome je nalik silini vode.
Ljubav je zaljubljena u slobodu.
Ne moraš je moći doticati da bi te okupala iz daljine.
Pustoš koju ostavlja iznenadni nestanak svega dragog, puni se samo silinom takve Ljubavi.
Takva Ljubav obvezuje na slavljenje života.


Mjesto

nedjelja, 02.10.2022.

Ovo je stan
u kojem sam se počela osamostaljivati od mojih roditelja,
tamo neke davne '93-e.
Mjesto gdje sam ostala trudna.
Gnijezdo u koje sam donijela moju bebu iz bolnice.

Tu sam nekih pet godina bila onako, savršeno sretna.
Spremala teške ispite iz još težih knjižurina,
skriptirala, bila duboko koncentrirana.

Ovdje sam učila i zauzimati se za sebe.
Najprije ko vulkan, eruptirajući.
Doživjela izdaju i nepodržavanje.
Konstantno nedovoljno dobra, prigovore.

U ovom sam ogromnom stanu
puno prala i čistila.
Izvijala kičmu na kružnim stepenicama.
Bez rukavica, pregorijela kožu na rukama
Od isuviše jakih sredstava za pranje.

Ovdje sam slavila moju diplomu.
Tu sam se otuđivala od čovjeka kojeg sam voljela.
Bojala se zvukova, plašila se za sreću i zdravlje.
Imala najrascvjetaniji balkon u Svemiru.
Prkose. Stablo duplog hibiskusa u dnevnom boravku.

Sada svaki dan tu
Osjećam svu njegovu samoću i tugu.
Noću, čujem susjede i često pomislim
Kako mi netko provaljuje.
Ne spavam dobro.

Iz dana u dan
proživljavam ovdje godinu po godinu
Sva godišnja doba
Našeg mladenačkog braka.

Stan me se isto dobro sjeća.
Najprije me odbacivao
Ko nepotrebnog uljeza, s tugom,
Jer sam ga ostavila kad je bilo teško.
Pobjegla na bolje mjesto.
Ko prezreni ljubavnik, s puno gorčine,
plašio me duhovima prošlosti.

Sada se polako miri s time da sam se vratila.
Govorim mu da sam samo privremeno, u prolazu.
Neka se ne privikava, jer mi nikada ni nije bio dom.
Neka se lažno ne nada.

Jutros je prosipao na mene
Kroz veliku staklenu stijenu u kuhinji
Kantu zlatnog sunca.
Mislim da mi je oprostio.
Možda ćemo danas
Zajedno vidati rane.



*****************

Noćas si, prije osam godina, odustao od života mili moj.
Niti u jednom trenu nisam ti zamjerila što si sve ovo ostavio samo tako.
Sve te bitke, naše bitke, kroz koje ću dalje ići sama, pa znaš...
Mora da je boljelo. Boljelo neizdrživo.
Nekad poželim, onako za sebe, da si inscenirao svoju vlastitu smrt, ne bi li se negdje od svega dobro odmorio.
Onako luđački nekad sanjarim kako sam te vidjela. U crvenom prsluku. Na biciklu.
Kako izdaleka promatraš svoje unučiće.
I žao mi je, luđački mi je žao što te ne mogu više pitati
zašto ne bi razmišljali
drukčije.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.